N. Nekić: Drugarica Agata – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi satirične pripovijetke iz neobjavljene zbirke „Bodljikave pripovijetke III“ hrvatske književnice Nevenke Nekić. Pripovijetke koje ovdje objavljujemo tematski i stilski nastavljaju se na dvije autoričine objavljene zbirke: „Bodljikave pripovijetke“ (Tovarnik, 2013.) i „Bodljikave pripovijetke II“ (Đakovo, 2021.). (hkv)

– Ne znam jeste li imali u životu problem sa stambenim pitanjem?

– Pa i nisam. Moja majka je prodala kuću uoči rata, u provinciji, ali lijepa velika, više nalik na vilu s malim parkom i kupila stan u Zagrebu. Tako sam bio osiguran. Čak mi nisu otimali poslije onoga prevrata pa ni nagurali stanare. Svega tri mjeseca boravio je kod nas neki važni oznaš, ali on je brzo dobio još ljepši stan. Eto, tako je slučaj odlučio da i danas imam taj veliki stan, ali sam nažalost sam. Svi su se odselili, djeca u inozemstvo, a stari pomrli. A vi?

Sjede njih dvojica staraca u čekaonici ambulante za uho, grlo i nos i poštapaju se štapovima. Ne poznaju se, ali čemu šutjeti, ionako je dosadno.

Oba su prešla osamdesetu i svakojake bolesti plaze po njima, ali oni su rijetko pametni ljudi: ne razgovaraju o bolestima, ta to je dosadno dozlaboga, oni će najprije o stanovima pa onda o politici. Obje teme su zapravo iste, jer uvijek je stambeno pitanje ovisilo o vlastima i njihovim odlukama. Onomad iza prevrata, kako često narod zove „oslobođenje”, izbacivalo se i ubacivalo ljude k’o drva na kolesa. Jedni su imali na svoju nesreću previše pa ih je trebalo kazniti kao narodne neprijatelje, a drugima nikada nije bilo dosta, osobito onima koji su ulazili s mirisom šume u zagrebačke salone u bidermajer-stilu.

– Ma znate – prvi će sretnik s velikim stanom – bili su u mom susjedstvu čestiti stariji ljudi koji nisu imali moju sreću. Imali su kuću i mali drveni objekt u dvorištu gdje su držali alat. Istjeralo ih preko noći i oni nisu imali kamo, nego u tu svoju drvenjarnicu. Ali nisu mogli biti na zemlji koja je bila vlažna i hladna, nego su morali kokošjim lojtrama na mali tavan gdje su noćivali. Samo su dolje na nekom prastarom šparetu kuhali. Ali to je sve smetalo doseljenoj novoj eliti pa su ih šupirali negdje izvan grada. Ne znam kamo. A bilo ih je troje: roditelji i kći, malo u godinama.

– Vjerujem, vjerujem – reče sada onaj koji je taj razgovor i počeo. – Mi smo prošli kao veliki kapitalisti, iako nije otac imao ništa osim činovničke plaće i nas šestero na toj plaći. E, ali kažu „oslobodioci”, zašto si radio za vrijeme one neprijateljske države, ha? Bio si, kažeš, obični inženjer!? Ništa zato! Nisi trebao raditi! I stiže ferman: van iz prizemlja jedne kuće u Heinzelovoj ulici i to kamo? Ravno u Baranju! Oni odredili što će on raditi, trebao im je. Probaj reći ne ću! I od toga doba pa sve do konca sedamdeset i pete godine, moj gospodine, sve u sustanarstvu. Povratak u Zagreb pa iz jednoga užasa u drugi. Jeste li vi možda čitali knjigu „Majstor i Margarita”? Bulgakov? Niste? Tamo vam je odlično opisano to stanje u socijalističkom raju, to sustanarstvo. Glavni su aduti voda i zahod. To su simboli njihovoga pritiska na zloglasni narod. Trebalo je oduzeti intimu i čast svakome pojedincu koji se našao u toj situaciji. Tko u sustanarstvu ima u svom dijelu vodu i zahod, taj je šerif. Imaš ti pravo i konzumirati. Ali to su uglavnom strahote! Znate, za primjer da vam kažem kako smo u Krašovoj ulici u Zagrebu imali četiri obitelji u jednom stanu! Svaka ima jednu sobu, a sve ostalo zajedničko.

– Da, ovo zaista mora biti gadno. Pa kako ste se snalazili?

– A čujte, za kuhinju još nekako, ali ovo ostalo nije stvar dogovora. Tebe viša sila goni na zahod, a tamo netko sjedi pola sata i ponekad čita novine. Ima nas trinaest! Hajde se svađaj i poslije živi na tom prostoru! Pa voda, pa čišćenje zajedničkih prostora, popravci, prisluškivanje…

– Zar i to? Prisluškivanje?

– Osobito to. Bar jedan od stanara, ako ne u stanu, onda u liku pazikuće, bio je dežuran da dojavi tvoju sumnjivu odanost režimu. Sjećam se kako je otac prekrivao glavu debelom dekom i slušao Radio-Vatikan ili Glas Amerike. I to tiho, a šumovi od obveznih smetnji jaki pa ne čuje.

– A konačno ste se izvukli od toga jada. Zar nije bilo moguće prije? Znači od povratka u Zagreb do polovice sedamdeset i pete?

– Točno. Kasnije smo na razne načine i kredite kupili mali stan. A majka je imala u današnjoj Mislavovoj ulici sobicu bez vode i zahoda. Opet sustanarstvo, a već je kraj osamdesetih. Na četvrtom katu. Starica rođena 1900. ne može gore, a lifta nema. Naravno, živi s nama. Sobica zuji prazna. To vam je ona velika zgrada nekada vlasništvo „Hrvatskoga radiše”, građena doprinosima naroda na inicijativu HSS stranke. To su radićevci sagradili za siromašniju mladež da ima gdje stanovati dok se školuje. Tako su četiri sobe imale jedan zahod i vodu. E, ta, vidim da znate, kasnije nakon „oslobođenja” oteta i uknjižena na Sabor! Tu se iskazala i ona stara vlast i nova u mojoj državi. Da samo znate koje smo sudove prošli za tu sobicu! A glavna osporavateljica da baka proda sobicu, nakon što ju je isplatila u vrijednosti tri tisuće maraka!!! bila je drugarica Agata. Šarža u Hrvatskom Državnom Saboru. Onda je još bio Državni. Poznavao sam ja dragoga čovjeka, od milja Štefinu, bili smo u istom društvu getoiziranih pisaca od davnih šezdesetih godina. I on me pozove da ćemo pokušati riješiti taj spor oko sobice. Sabor nema nikakva prava na to, ali drugarica Agata ne odustaje. Došli mi pred njena vrata s titulom i Štefina mi šapće: „Znaš li da mi nismo ni jednoga činovnika maknuli u novom Saboru, svi su ostali! Pa i ona! Možeš misliti kako smo im dragi.“

Uredno pokucamo na vrata glavne zmajice i uđemo. I – ništa. Dapače, kasnije zabranila da dolazimo. Ali vrhunac podlosti je bila njena nekakva papirnata odluka kojom dokazuje da imamo vilu na sjeveru grada. Još čuvamo tu odluku drugarice Agate. A mi i danas živimo na 45 kvadrata u suterenu kao i onda!

– Pa to je za sud!

– Ta molim Vas, nikada se nismo nadali da će nam se nakon svega sudski regularnoga ovako nešto dogoditi! Kad je sve završilo našom pobjedom, ona je odustala. Ali lisica je oduvijek znala da laže. U tom je poanta. A mi još čuvamo njenu odluku s našom vilom na sjeveru grada. Ponekad zamišljamo kako izgledamo mi u toj vili: prizemlje i prvi kat! Građena negdje između dva rata, pomalo secesijski znakovi na drvenariji s ponekom štukaturom… vrata velika, svodovi visoki, naša djevojčica svira glasovir, iz vrta dopire povjetarac i leprša zastorima… ja radim u vrtu i obrezujem male čemprese čija smola miriše na suncu… moja draga supruga kuha kokošju juhu i pravi domaće rezance, ima konačno veliki stol…

– Ha ha ha! Imate maštu, nema što! A što je bilo u novoj slobodnoj Hrvatskoj s vašom drugaricom Agatom?

– Prijatelju, baš sam htio reći: dobila višu titulu i veću plaću koja uz to ide. Ponovit ću kako Gundulić griješi: Tko bi gori, gori i ostaje! Ali ništa zato. Da samo znate kako je opet tijesno i vedro kad nam stignu unuk i dvije unučice. Spavaju na gomili u jednom krevetu, a veseli kao da stvarno imamo vilu na sjeveru grada! Ko tičice žvrgolje! A supruga na malom stolu u kuhinji, gdje jedemo na smjenu, postavlja po tri tanjura – kokošje juhe! A najradije sjede naše tičice na krilu pa svi jedemo i smijemo se kad mali Roko prolije koju kap! To je raskošna vila kakvu nije imao ni drug Krleža!

U to se baš otvore vrata ordinacije i sestra prozove onoga koji nije imao problema sa životnim kvadratima. On ustane i pruži ruku svom sugovorniku.

– Doviđenja, gospodine.

– Doviđenja i sretno – nasmiješi se sugovornik.

Dok je vlasnik golemoga stana rastreseno razgovarao s doktorom, mislio je na to kako je sretan ovaj čovjek s malim prostorom. A on je sam. Mladi žive u Londonu, imaju djecu čudesnih imena koje dida jedva pamti, vide se jednom godišnje – kad idu s mora. Ostali su otišli na drugi svijet. Više ih ima na Mirogoju nego među živima. Malo koji puta luta kroz onih stotinjak i kusur kvadrata, grije samo jednu sobu u kojoj boravi, spava i jede. Kuhinja je ledena i velika, brzo skuha i nosi na poslužavniku u toplu sobu da što prije ostane sam uz svoj TV program. A taj, brate, ne valja pa ne valja!

Nevenka Nekić