I. Tijardović: Osvrt na knjigu Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve

Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve objavljen je u veljači ove 2023. godine (nakladnik Zaklada predziđe kršćanstva; urednik Damir Borovčak) i već je komentiran na nekim portalima, a simpoziji tijekom 2018. i 2019. godine također su praćeni ponovno od samo nekih portala. Tema je od nacionalne važnosti jer pravoslavni vjernici hrvatske nacionalnosti, a riječ je o više desetaka tisuća vjernika, nemaju pravo na izbor, ili pripadati Srpskoj pravoslavnoj crkvi za koju ne vrijede zakoni RH, ili pripadati nepriznatoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi kojoj Vlada RH osporava osnovna prava koja imaju vjerske zajednice, njih više od 50 među kojim i 10 židovskih općina/zajednica. Prema tome, nema sumnje da u RH Vlada RH krši ljudska prava. Zanimljivo je da prije dvije godine nije bilo SPC u registru vjerskih zajednica RH, a naknadno u registar je dodano 433 ‘organizacijskih oblika SPC’, što je nejasan pojam. Ima puno muteži od strane Vlade RH u korist SPC a na štetu HPC, no to je stvar moralnih političara da isuše ovu močvaru umjetno stvorenu na relaciji Vlada RH – SPC u zadnjih dvadesetak godina i da ne ostavljaju građanima rješavanje problema kroz skupe i dugotrajne sudske procese u traženju pravde kroz perspektivu građana ‘korumpiranog pravosuđa’, a koju će ipak naći na nekom od sudova Europske unije na sramotu RH. Znači, ne samo da nam Vlada RH oduzima osnovna ljudska prava nego nas i u svijetu sramoti. Ovdje nije riječ o demokraciji nego o državnom terorizmu.

Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve vrlo je lijepo uređen sa slikama i dokumentima te bih ga svakako preporučio svima koji žele brzo doći do osnovnih i relevantnih spoznaja o HPC, koja je starija od SPC za stoljeće ili dva, pa molim odgovorne ispraviti sadržaj na mrežnoj stranici enciklopedija.hr.

I sad po redoslijedu u knjizi Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve (čiju je lekturu i korekturu potpisala Rajna Gatalica, za fotografije pobrinuli su se Damir Borovčak i Mariana Ivanova, za omot je odgovoran Branko Hrkač, za grafički prijelom Krešimir Ivanček, a za tisak Graforad, Rugvica) osvrnut ću se na neke bitne činjenice. No prije toga preporučio bih pročitati Osvrt urednika Zbornika (vidi stranice 136 – 138).

U Pozdravnom slovu hrvatski arhiepiskop Aleksandar kaže da je u 17 godina SPC dobila više od pola milijarde kuna (66 milijuna eura ili blizu 4 milijuna eura godišnje) iz državnog proračuna, bez sumnje iznos hvale vrijedan.

Neumorni Damir Borovčak dok daje pregled znamenitijih Hrvata pravoslavaca kaže: ‘Istinom treba odgovarati i suprotstaviti se protiv podvala i laži. Činjenica jest da hrvatski političari ili ne poznaju hrvatsku povijest, ili nemaju hrabrosti odgovoriti na izazove suvremenih podvala i krivotvorina’. Teško je ne složiti se s njegovim riječima. Ovdje bih želio reći da mi je dugo trebalo doći do spoznaje i nakon nekoliko metara visine pročitanih knjiga koje obrađuju hrvatsku povijest dvadesetog stoljeća shvatio sam značenje srpskog nacizma kroz trajnu prijetnju Hrvatskoj i hrvatskim interesima. Ovakvo stanje u društvu nije došlo preko noći, jer u prosjeku su birači svake dvije godine od 2000. imali priliku izabrati one koji bi stvorili pravednu državu bez nametnutih ideoloških podjela, a sljedeće godine imat će ponovo priliku. S neizlaskom na izbore birač nesvjesno podržava sadašnje stanje. Meni nije bitno koja će opcija (stranka) pobijediti, već želim živjeti u zemlji gdje će zakon biti jednak za sve, koja će biti pravedna i koja će se temeljiti na povijesnim istinama, a ne lažima.

Profesor Goran Jurišić sa zanimljivom biografijom obrađuje povijest hrvatskog pravoslavlja i dokazuje da ‘Pravoslavlje u Hrvatskoj u pravilu nema nikakve veze sa srpstvom i sa Srbijom. Povijest hrvatskog pravoslavlja ne počinje s NDH’. Nakon međunarodnog priznanja 1878. Srbija je bila austro-ugarski i hrvatski vazal (podanik), no činila je sve da razjedini pravoslavno stanovništvo i da ih uvjeri da su svi pravoslavci Srbi.

Ante Brešić pl. Mikulić, doktorand humanističkih znanosti obrađuje razvoj crkvene pravoslavne heraldike u Hrvatskoj, vrlo interesantna tema s mnogim slikama. On kaže: ‘Na poziv kralja Leopolda I. Habsburškog pravoslavno pučanstvo različitih naroda krajem 17. stoljeća počelo se useljavati iz Osmanskog Carstva na prostor Ugarskog i Hrvatskog Kraljevstva. Nakon 1708. godine počinje se reflektirati različitost pravoslavne crkve u hrvatskim i ugarskim zemljama, naspram one u Raškoj (je li Raška bila hrvatska ili srpska treba pitati Bugare) i da su nadbiskupi pravoslavne crkve bili u potpunosti autokefalni, tj. zasebni’. Prva pravoslavna hrvatska crkva pod nazivom Karlovačka mitropolija začeta je u Srijemskim Karlovcima na samom početku 17. stoljeća, danas mjestu u neposrednoj blizini Novog Sada na Dunavu, i nema veze s gradom Karlovcem koji je osnovan 1579., a kojeg je gospodin Hrastov 1991. obranio.

Svećenik p. Dragan Majić prikazuje Povelju austrijskog cara Karla VI. i ujedno hrvatskog kralja, Karla III. koja izričito govori o istočnoj crkvi grčkog obreda, a ne o SPC. Tekst Povelje govori o doseljenicima koji su nazivani Grcima i koji su pripadnici istočne Pravoslavne crkve. Pater Majić kaže ‘Karlovačka arhiepiskopija (u nekim tekstovima se koristi naziv ‘metropolija’) ili Hrvatska pravoslavna crkva dobila je autokefalnost od Carigradske patrijaršije godine 1707. i trajala je više od 200 godina, do 29.10.1918. godine kad je stvorena Kraljevina SHS i kad je iste godine autokefalnost dobila ujedinjena Srpska pravoslavna crkva’. Važno je napomenuti da ‘HPC u Srijemskim Karlovcima nikad nije donijela odluku o pridruživanju SPC’. Slično kao i s Hrvatskom koja je ugurana na prijevaru u Državu SHS, kasnije u krvavu Kraljevinu Jugoslaviju, tj. četničku državu.

Svestrani novinar-istraživač i hrvatski branitelj Mario Filipi govori o Nikoli Tesli u iskrivljenom ogledalu. S mnoštvom uvjerljivih dokaza gospodin Filipi kaže: ‘Iz svega toga proizlazi jasan zaključak da je Tesla bio Hrvat pravoslavne vjere, a porijeklom katolik po obije linije’. Nedavno je gospodin Filipi imao zapažen nastup kod Marka Juriča u Podcastu Velebit koji je do sada pogledalo već gotovo 50 tisuća gledatelja.

Doktor Darko Richter govori o slavnom vojskovođi Svetozaru Borojeviću, pravoslavnom Hrvatu. U tekstu doktora Richtera svidio mi se stih: ‘Po pevu se pozna ptica, po govoru Hrvatica’. Izvrsno! Njegova baka Milka pokopana je 1913. po grčko-istočnom obredu. Zanimljivo je da ‘Dva su Hrvata na najvišim položajima u vojsci bila lojalna carskoj i kraljevskoj dinastiji (Austro-Ugarske), zapovjednik mornarice viceadmiral Maximilian Njegovan i feldmaršal Svetozar Boroević’, ali niti jedan nije tu lojalnost pretpostavio razumu i uljuđenosti niti u najtežim trenutcima’.

Gospodina Marija Živkovića i njegovu suprugu sveti otac Ivan Pavao II. imenovao je sudionicima Sinode biskupa o obitelji 1980. godine i bili su također članovi Papinskog vijeća za obitelj u Vatikanu u dva petogodišnja mandata. Gospodin Živković govori o broju Hrvata pravoslavaca u postotcima prema popisu stanovništva iz 2011. godine i kaže: ‘Samozvani kralj Aleksandar Karađorđević nasilno je ukinuo Karlovačku eparhiju (u nekim tekstovima se koristi naziv arhiepiskopija, a negdje metropolija) kojoj su pripadali pravoslavci u Kraljevini Hrvatskoj. Također je ukinuo pravoslavne institucije koje su pokrivale Crnu Goru i Makedoniju te je u državi SHS uspostavio Srpsku pravoslavnu crkvu, koja do tada uopće nije postojala pod tim imenom’.

Istaknuti istraživač činjenica o NDH i logoru Jasenovac Igor Vukić govori o Hrvatskim pravoslavcima u Drugom svjetskom ratu i djelovanju Hrvatske pravoslavne crkve (1942. – 1945.) te citira Pavelića: ‘Nitko nije protiv pravoslavlja, ali u Hrvatskoj ne može biti srpsko-pravoslavna crkva jer su svugdje na svijetu pravoslavne crkve nacionalne crkve’. Pretpostavljam da je to osnovni problem uskraćivanja prava na registraciju HPC u RH. Naime, kad istinu kaže Ante Pavelić, onda se ta istina ignorira i u tom slučaju lažima nema kraja. Isto je sa starim hrvatskim pozdravom ‘Za Dom Spremni’ iz vremena prije NDH što primitivci ignoriraju i vraćaju narod u olovne godine komunizma, tj. totalitarizma, a članica smo EU. Koji apsurd! Gospodin Vukić pored poučnog sadržaja daje i popis dijela ubijenih svećenika i vjernika HPC.

Naš general Željko Glasnović govori o ‘saborskim zastupnicima u kojima se đavao zaglavio poprijeko i ne može izaći’. Spominje i četničke okrutnosti u BiH i Kosovu, kao i četništvo na čelu sa SPC, a zaključuje s pozdravom ‘Izgonite đavle i za Hrvatsku – svi uz Krista protiv komunista!’. Prilaže i kopiju stranice 2 Vjesnika iz 30. 6. 1945. naslova ‘Inspiratore i izvršioce nečuvenih zločina nad našim narodom i njihove pomagače stigla je zaslužena kazna’. Riječ je o poubijanom pravoslavnom, muslimanskom i evangelističkom svećenstvu od strane komunista, tj. ‘antifašista’.

Nakon toga slijedi tekst Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra ‘Hrvatska pravoslavna crkva – krivotvorine i zablude’ koji svakako vrijedi pažljivo pročitati. Među brojnim činjenicama istaknuo bih informaciju iz lipnja 2019. prema kojoj patrijarh Bartolomej potvrđuje da nije postojala priznata Srpska pravoslavna crkva u srednjem vijeku. Među vrijednim dokumentima za istaknuti je kopiju Propisa prema kojem se moraju nazivi ‘pravoslavna crkva’ i ‘grčko-istočna crkva’ preimenovati u Srpska pravoslavna crkva.

U dijelu Povijesnih svjedočanstava iz starog tiska važno je pročitati ‘Poslanicu onim pravoslavnim Hrvatima koji kažu da su Srbi’ koju je napisao Marko Mileusnić, pravoslavni Hrvat 1895. godine.

U Izboru članaka o HPC poslije simpozija ima nekoliko tekstova koje se ne smije propustiti pročitati. Autori članaka (Damir Borovčak, Mijo Ivurek i hrvatski arhiepiskop Aleksandar) dobro su upućeni u problematiku o kojoj pišu.

I na kraju htio bih zaključiti ovaj osvrt briljantnim riječima hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra: ‘Kod stvaranja nove crkve (misli se na SPC) u novoj državi (misli se na četničku državu) ima toliko nepravilnosti da zapravo nema pravilnosti’.

Vrlo poučnu i nadasve interesantnu knjigu Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve svakako pročitati!

dr. Ivica Tijardović