R. Ćurković: Što bol je jača, to bliži je Bog

Naklada Bošković objavila je knjigu Josipa Sanka Rabara, Vječne poruke pokretnih slika, u kojoj je sabrao 48 filmskih recenzija koje je objavljivao u Veritasu od 2003. do 2007. godine.

S kojeg motrišta gleda i piše [et vivit!] Josip Sanko Rabar.

Može li osoba biti duhovno zrela ako nije emocionalno zrela. Može li biti emocionalno zrela ako nije kognitivno zrela.

U biblijskoj prispodobi o Milosrdnom Samarijancu silazio neki čovjek iz Jeruzalema u Jerihon te upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva.

Tim su putom prolazili svećenik i levit, vidjeli polumrtva čovjek i zaobišli ga. I otišli. Dakle, može se biti u samom srcu religioznosti, a imati zatvorene oči za ljudsku patnju. Može se čitati Bibliju svaki dan, ali ako u tom čitanju ne otkrivam što loše činim u svom životu i to popravljati, ne vrijedi čitanje. Baš kao što mnogi iz površnih isprika uzimaju emocionalno gorivo da tako i ubuduće čine, tako i mnogi čitanjem Svetoga pisma opravdavaju svoje čine. Svećenik i levit ne posjeduju ni emocionalnu ni duhovnu zrelost. Velika je većina nâs takvih, mediokriteti. Zbog te goleme većine neće se Gaussov vrh strovaliti udesno.

Biti mediokritet kao cilj jako je loše, ali kao rezultat to je u redu. Malo nâs to shvaća, još manje to prihvaća. 

A Samarijanac? … dođe do njega, vidje ga, sažali se [zapravo mu se utroba zgrči kaže grčki tekst, σπλαγχνίζομαι, u korijenu je glagola splahnon, ‘utroba’] pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. U Samarijančevu ponašanju prepoznajemo svojstva duhovno zrele osobe: jedinstvo osjećaja (empatija, utroba mu se zgrčila vidjevši u kakvu je stanju polumrtvac), djelovanja (povio rane i odveo ga u gostinjac te se pobrinuo za njega) i mišljenja (ostavio je gostioničaru dva denara i rekao da će u povratku nadoknaditi ono što se više potroši).

U Samarijančevu postupku premoćno prevladavaju osjećaji i djelovanje. Samarijanac je hiperempat kojeg visceralne reakcije gotovo prisiljavaju da čini to što čini. Da mu se utroba žari i preokreće kad gleda tuđu patnju, znak je Božje blizine i bliskosti.

Samarijanac svojim činima daje radost i prima je istodobno samim činima davanja. Njegova se dobra nalaze u njegovoj duši i to je najveća nagrada koja se može primiti: smiraj u želudcu i ispunjenje u duši. Jesu li to iskusili profesionalni kritičari. Pismoznanci!

Iz Samarijančeva polja piše (non tantum!) Josip Sanko Rabar.

Paradigma I: Pasija Mela Gibsona. Piše J. S. Rabar: Oni koji su započeli tu mračnu lavinu, Pavičić [„Zločest, bezbožan i društveno štetan film.“] i Picula [„Ako je pak htio režirati djelo o mučeništvu, žrtvovanju i, prije svega, ljubavi, Gibson je izabrao pogrešan pristup. Toliko eksplicitnog nasilja i toliko zluradog iživljavanja davno nije viđeno…“], predbacuju filmu da nije kršćanski i duhovan jer je pun mučenja i mučitelja, međutim, upravo je ta tamna noć potpune odbačenosti i najveće udaljenosti od Boga, ujedno mjesto najveće Božje blizine [„Što noć je crnja, / To sjajnije su zvijezde. / Što bol je jača, / To bliži je Bog.“], točka obrata i spasa. Utjeha teških patnika, iskustvo mistika. [podebljao R. Ć.].

Kršćanstvo se ne temelji samo na dobroti i ljubavi, već i na križu, što je vrlo neugodna, ali spasonosna istina, koju Pavičić i Picula slabo razabiru.

Treba doći do te duhovne razine. Koliko tu pomaže kognitivno profesionalnih kritičara. Paulum!

Paradigma II: Zagreb živi s Titom Lordana Zafranovića: Piše J. S. Rabar: U mnoštvu okupljenom pred Kolodvorom, kamera isključivo traži one koji zaista tuguju, rijetke pojedince i ridikule [sic!], što nije lako, premda ima tu više tisuća ljudi. Prikazuje one koji zaista plaču, iskreno tuguju, drugi se trude da to tako izgleda [sic!]. Ljudi pored njih nastoje sakriti smiješak [sic!]. Da je to pogreb Staljina, Zafranović bi imao bolji urod, a da o Hitlerovu i ne govorimo. Pred kamerom građani moraju davati izjave [sic!], neki su zaista tužni, drugi moduliraju glas da se to tako čini [sic!]. Govore patetične fraze: ‘Njegova porodica Jugoslavija vaspitana je na njegovoj liniji, jedino što ga nema.’[sic!]. I rečenica uz film: Svima je bilo prozirno, osobito običnim šljakerima, koliko je totalitarna medijska javnost lažna. (podebljao R. Ć.).

Paradigma III: War of the Worlds Stevena Spielberga. Piše J. S. Rabar: Smrtonosna (opća) katastrofa stvara granične situacije koje preobrazuju ljude u bezumnu stoku ili junake, žrtve ili ubojice. Prikazujući nam koliko je krhak naš svijet, ispod blještavila spektakla krije se ozbiljno ispitivanje o načinu opstanka čovječnosti u nama.

Profesionalni filmski kritičari mogu, u svojim mogućnostima (svatko daje ono što ima!), izvršiti zadaću koju si im povjerili urednici novina, odnosno vlasnici, što znači da svojim osvrtima pridonose nakladi novina.

J. S. Rabar neće svojim recenzijama značajno utjecati na povećanje naklade, možda, ali se svojim riječima obraća najdubljim slojevima ljudskoga bića i rezonira s njima potičući gledatelje da tragaju za dubljim smislovima i filma i sebe.

Takvim načinom gledanja, poeta vates, utječe na vječnost jer se nikad ne zna gdje prestaju granice Rabarova utjecaja.        

Što noć je crnja, / To sjajnije su zvijezde.

Rudolf Ćurković