B. Stanić: Povratak za budućnost

Postoji mudrost koja kaže da je najbolja organizacija ona o kojoj se ne govori – jer to je zapravo pokazatelj da sve dobro funkcionira. Nije dobar znak ako organizatora previše hvale, jer pretjerivanje govori da nešto ipak nije u redu, baš kao što nije dobro ni da ga kude, jer to često znači da se kuditelj pravi previše pametan, da je ohol. Prošla su vremena kada se, pogotovo nakon pada komunizma, pretjerivalo u izvještavanju o organizaciji crkvenih proslava pa se, primjerice, s ushitom isticalo da je na kraju mise »održan završni blagoslov«. Istodobno, svih ovih godina ne nedostaje kuditelja koji baš oko blagdana i za vrijeme njih pronađu neku temu za ruganje Crkvi, što uvijek govori o njihovu vlastitu duhovnom jadu. No bez namjere da se sada koga hvali ili kudi, ipak skrivena ne može ostati možda najveća vijest ovogodišnje proslave Uskrsa i uopće vazmenoga trodnevlja.

Do Glasa Koncila stigla su, naime, s mnogih mjesta ohrabrujuće vijesti da na obredima i misama – od Velikoga četvrtka do Uskrsnoga ponedjeljka – crkve, crkvena dvorišta i trgovi, samostanski klaustri, kapelice i crkve na otvorenom možda i godinama nisu bili toliko ispunjeni vjernicima, pogotovo mladima i djecom, kao ove godine. I ne samo to: osim sve brojnijih korizmenih pobožnosti u danima prije Uskrsa mnogi su pastoralci zapazili da je sakramentu ispovijedi uoči Uskrsa pristupalo daleko više osoba nego prethodnih godina.

Stoga je opravdano tražiti razloge zašto su se, unatoč tomu što se preko glavnih političkih i medijskih struja u Hrvatskoj i svijetu forsira sekularizam i vrijednosni sustavi koji su daleko od katoličkih, o Uskrsu dogodili tako snažni znakovi povratka vjeri.

Treba reći da pravi organizatori uskrsnih okupljanja vjernika nisu biskupi, župnici, redovnici ili druge crkvene osobe. Oni su i ovako i onako po službi dužni slaviti otajstva, na što ne utječe ni puna ni prazna crkva. Istinski je organizator ponajprije Bog koji svakoga čovjeka poziva, koji ga privlači u svoju blizinu. Pogrješno bi, vjernički gledano, bilo smatrati da su se brojni ljudi vratili Bogu iz inata zato što neki televizijski voditelj ismijava vjeru ili ako se mjesecima ismijavaju molitelji na javnim mjestima. Nije se među vjernicima dogodio prkos zato što neki grad smatra da je pobačaj hrabar čin koji treba nagraditi ili što se preko medija i pozornica promiče ideologija koja poništava dostojanstvo žena i muškaraca u njihovu identitetu. Naime, vjernici koji iskreno mole i sudjeluju u sakramentima nisu »prosvjednici«. Štoviše, veća je istina da su protivnici katoličke vjere, ma koliko si umišljali da se vjernici okupljaju zbog onoga što oni u svojim istupima govore i čine, zapravo bespomoćni prosvjednici na duhovni pokret koji se zbiva među vjernicima.

Uskrsnuli je Gospodin taj koji je ove godine u »hrvatskoj Galileji« u srce ljudi usadio čežnju za povratkom vjeri i ohrabrio ljude pojedinačno, potaknuo obitelji i čitave zajednice da se okupe oko njega. Poznajući grješnu ljudsku narav, teško da je taj dar Uskrsnuloga nagrada za savršene. Prije bi to mogao biti dar kojim Bog priprema vjernike, a onda i društvo, za nošenje s križevima sadašnjega vremena. Nezahvalno je čak i pokušavati preuzimati ulogu zlogukoga proroka, no možda je veličanstvena proslava ovogodišnjega Uskrsa, sa svim samo Bogu znanom duhovnim plodovima u čovjekovoj duši, priprava za (teška) vremenima koja dolaze. Baš zbog te iskazane Božje blizine ne treba se bojati.

Branimir Stanić
Glas Koncila