„Ja te volim Croatia, ja te volim Croatia, ja te volim Croatia…“ orilo se i nije prestajalo, u subotu 1. listopada 2022. u Sydneyu navečer na nogometnoj utakmici u finalu australskog kupa između momčadi „Sydney Uniteda 58 FC“ tj. „Croatia Sydney“ i Macarthur FC. Cijelo to vrijeme prije i za utakmice nije jenjavalo ustrajno navijanje, pljeskanje, mahanje zastavama te navijačke pjesme koje su se redale i kretale nošene snagom i zanosom grla nekoliko stotina najvjernijih navijača Croatia Sydney koji se danas zove Sydney United 58FC a koje su onda preuzimali i pjesmom podržavali i druge tisuće Australaca hrvatskog porijekla koji su bili većina publike od 16 421 gledatelja na stadionu CommBank u Parramatti tu večer.
Bio sam tamo sa cijelom svojom obitelji, moja žena i kćer bili su uza me, a sin malo dalje, tj. svega par metara dalje – u centru one najvjernije jezgre navijača Croatia Sydney koja je bila smještena tu večer na dijelu stadiona u zoni „C“.
Za vrijeme utakmice nikako se nisam mogao oteti dojmu riječi koji sam pročitao neki dan a koje je izrekao naš selektor nogometne reprezentacije Hrvatske Zlatko Dalić koji je nakon prije dva tjedna odigrane utakmice između Hrvatske i Austrije u Beču gdje smo pobijedili sa 3-1 i tako ušli među najbolje ekipe „Lige nacija“ rekao – „ …bio sam 2006. u gledalištu na tribinama u Berlinu na utakmici Svjetskog prvenstva između Brazila i Hrvatska gdje su na olimpijskom stadionu među 50 000 gledatelja većina bili Hrvati, čovjeka prođu trnci kada se sjeti te utakmice, intoniranja hrvatske himne i kako doslovno cijeli stadion ( jasno da je bilo nešto i Brazilaca, Njemaca i drugih) pjeva himnu, pa navijanja…takva je bila i ova utakmica u Beču…jednostavno mi smo morali pobijediti…za naše navijače, za našu zemlju…“
Slično našem selektoru Daliću osjećao sam se i ja te večeri, a vjerujem i većina nas Australaca hrvatskih korijena ili Hrvata koji žive i rade u Australiji – sami izaberite koji vam izraz više odgovara – bila je to jedna od onih „povijesnih utakmica“ koje nikada ne možete i nećete zaboraviti – bilo je to upravo „neopisivo“ kako kaže i kako je naslov poznate navijačke pjesme „Zaprešić Boys“.
Neopisivo!
Profesionalni A- ligaški Macarthur FC koji vrijedi 7 milijuna dolara kolika je vrijednost njihovih igrača ili Sydney United FC 58 iz B lige čiji igrači svi zajedno vrijede $100 000, dakle razlika je bila nogometnim ili „jezikom novca“ 70 puta protiv naše Croatie – i sada malo da skrenem opis u nogometne vode, Macarthur Fc je bio bolji tu utakmicu, sa više napada i inicijative, no pobijedili su 2-0 sa dva jedanaesterca što isto nešto govori, tako da je uz malo sreće i naša Croatia uz dobru igru kakvu su igrali cijelu tu večer mogla pobijediti.
Kako je bio lijep osjećaj, kako je dušu i srce punilo ponosom tu večer stajati u dresovima hrvatske reprezentacije, u raznim varijantama majci, šalova i kapa kako Hrvatske, tako Croatia Sydney, Dinama i Hajduka koji su odjenuli naši navijači.
Posebnost te utakmice je bila također i to da je upravo u taj vikend u Sydneyu u tijeku bio veliki hrvatski nogometni turnir muških i ženskih klubova iz cijele Australije, tako da su mnogi izabrali umjesto Gala večere turnira koja je bila tu istu večer – biti na stadionu, što je bilo vidljivo iz mnogobrojnih navijačkih jakni i sportskih majci „Croatia“ i „Knightsa“ iz cijele Australije koje smo vidjeli.
Sve nogometne „Croatie“ iz cijele Australije, ona iz Pertha, Brisbane, Adelaide, Canberre, Newcastle, Melbourna, Geelonga, Gold Coast…sve australske Croatie tu večer bile su uz onu sydneysku…mnoge video čestitke i podrške nogometnih Croatia iz Kanade, Njemačke, Austrije…video čestitka podrške izbornika Zlatka Dalića i mnogih drugih poznatih i manjih poznatih nogometaša…sve je tu večer bilo zajedno i jedno…jedna Hrvatska…jedna Croatia.
A tek navijanje. Jedna, ona navijačka tribina počinje „u boj u boj“ a druga još brojnija tribina s druge strane odvraća „za narod svoj“…pa onda između „kako je dobro vidjeti te opet“ Novih Fosila, pa „Lijepa li si“ Marka Perkovića Thompsona, pa onda navijačka tribina počinje „Croatia“ a velika tribina nasuprot odvraća „Sydney“ i tako u više navrata…pa onda jedna tribina „za dom“ a druga odvraća „spremni“…Bože kako je lijepo bilo tu večer biti u Sydneyu…cijeli stadion…i najveći mogao bih reći 90 % navijača navijalo je za Croatiju jer je navijače Macarthura bilo lako prepoznati – to su bili svi oni koji nisu imali ništa od navijačkih crveno bijelo kockica na sebi i mogli smo ih samo tijekom utakmice vidjeti u dva navrata kod kratkotrajnog veselja nakon izvedena dva jedanaesterca u njihovu korist.
Kralj Tomislav, toliki hrvatski ratnici kroz sva stoljeća, uključujući i one zadnje iz slavnog Domovinskog rata iz 1991-1995 od kojih su neki i stvarni bili tu večer među gledateljima – sve je to tu večer bilo na tom stadionu – i u onom prenesenom duhovnom i stvarnom – bilo je tu 1.10.2022. u Sydneyu.
Ne kaže se uzalud za nogomet da je to „najvažnija sporedna stvar na svijetu“. Nogomet je daleko više od same igre. A biti najbolji ili među najboljima na svijetu kako nam to godinama pokazuje i svjedoči hrvatska nogometna reprezentacija i Dinamo iz Zagreba je nešto opet „neopisivo – što čovjeka čini beskrajno ponosnim i daje mu pobjednički mentalitet koji se prelijeva na sva područja života.
Početak same utakmice bio je također dirljiv. Nije jasno svirana hrvatska himna nego australska i tako je bilo lijepo i budilo čovjeku ponos gledati uglavnom mlade, no jasne i mnoge starije porijeklom Hrvate kako pjevaju ponosno himnu svoje jedne od dvije Domovine – Australije.
Da, svi su oni uključujući i mene koji sam tu jedanaest godina – Australci i na to su ponosni – no jednako tako su i Hrvati i time se jednako ponose.
Uostalom nisu li naše novine prije par brojeva objavile tekst o gotovo nevjerojatnom porastu hrvatske populacije u Australiji u zadnjih pet godina https://domovina.info/index.php/2022/08/22/david-matesic-hrvatska-populacija-u-australiji-je-u-zadnjih-pet-godina-porasla-za-nevjerojatnih-23/ – i kada se pitamo kako je to bez doseljavanja u Australiju moguće – nogomet – je jedan od velikih odgovora na taj fenomen.
No da bi shvatili koliko je to bila sa obe strane, ta utakmica – hrvatska stvar – važno je razumjeti protiv koga je Croatia igrala. Macarthur FC je klub koji je „star“ tek tri godine koji dolazi iz pet i pol milijunskog Sydneya iz istog zapadnog tj. jugozapadnog dijela kao i naša Croatia a jedan od utemeljitelja i dioničara te čelnih ljudi tog kluba je Hrvat koji je i u upravi naše Croatie, neki od igrača su također „naši“ tj. Australci hrvatskog porijekla kao što je npr. Vujica koji je rekao kada su ga pitali kako da pomiri svoje porijeklo i svoje obitelji kada igra ovaj susret na „krivoj“ strani rekao je da bi volio da zabije u toj utakmici tri gola ali da bi njegova cijela obitelj htjela da rezultat bude 4-3 – zna se jasno za koga. Ili npr. Tomislav Uskok također igrač Macarthura FC koji redovito dolazi s obitelji u našu hrvatsku crkvu Sv. Nikole Tavelića u St. John’s Parku (u koju idem i ja s svojom obitelji) kojem sam dan nakon utakmice, tj. u nedjelju nakon svete mise 2.10.2022. čestitao na osvojenom kupu a obojica smo se nasmijali na moju primjedbu da je bolje da je ipak Croatia pobijedila.
Možda je malo dakle preuzetno govoriti da su u finalu Australskog kupa igrali naši protiv naših jer i drugi igraju nogomet i nismo ga mi izmislili no činjenice i podatci govore da je u zadnjih trideset godina koliko je Hrvatska neovisna pa kada priključimo i onih četiri neovisne godine iz NDH-a jer i to se broji u međunarodnoj statistici a s obzirom na veličinu zemlje i broj stanovnika – mi smo među najboljima na svijetu u najpopularnijoj igri na svijetu.
Hrvati su se dakle u Australiji nakon 1992. godine kada je australska država ukinula u imenima klubova nacionalna imena i obilježja, tj. kada su Croatie postali uglavnom „Knights“ tj. vitezovi manirom iskusnih igrača podijelili i „igraju“ i dalje svoju igru neki u Croatima a neki u raznim prvoligaškim klubovima poput Macarthur FC.
Kako god se okrene, mi igramo, i u tome smo jako, jako dobri!
Ta naša utakmica bila je veličanstvena i sam njen kraj je bio upravo kao ono naše ne tako davno finale nogometne hrvatske reprezentacije 2018. u Rusiji, i mi smo izgubili, i nama su nakon utakmice onemogućili proslavu kao što su našoj reprezentaciji „isključili struju“ u Zagrebu – nama je policija tu večer zatvorila hrvatski klub „Kralj Tomislav“ a i klub „Bosnu“ te su nam tako onemogućili da to proslavimo. Izgubili ili pobijedili – Croatia!
I za kraj ovog mog teksta još jedna poveznica koja ne može biti a niti je slučajnost a najbolje govori i tumači između ostalog „hrvatsko nogometno čudo“ a prije toga je bilo ključno u obrani od srpsko– crnogorske agresije – krunica.
Da je Zlatko Dalić hrvatski nogometni izbornik praktični katolik vjernik i da svakodnevno moli krunicu te da mu je stalno u džepu a često i u rukama nije više nikakva novost. Uostalom upravo kada pišem ovaj tekst čitam vijest da Zlatko Dalić s dva prijatelja u znak zahvalnosti nakon hrvatske pobjede u Beču nad Austrijom od 3-1 hodočasti pješke od rodnog Livna do Međugorja a to je 130 kilometara – pogađate što mu je u rukama tijekom cijelog puta i što radi dok hoda?
To da hrvatski muškarci u Australiji točnije u Sydneyu predvode molitvu krunice na koljenima ispred crkava točnije zasada samo katedrale u Sydneyu pisali smo u više tekstova na ovom portalu.
No također smo na ovom portalu objavili tekst o Tomislavu Uskoku i o tome – e sada slijedi ključni dio koji će nadam se pročitati i uprava te vodstvo naše Croatia Sydney tj. Sydney Uniteda 58 FC – da Tomislav Uskok moli krunicu, te da ih izrađuje i širi molitvu krunice. Mislim i vjerujem da Tomislav Uskok nije jedini nogometaš Macarthur FC koji moli krunicu i da nije samo nogomet odlučio pobjednika Kupa – evo i link na taj tekst – https://domovina.info/index.php/2022/01/24/beaded-armour-ili-prica-o-tomislavu-uskoku/
Za sve one koji ne znaju kako se moli krunica pozivam ih ovu subotu 8. listopada 2022. u 1PM ispred katedrale u Sydneyu. Tomislav Uskok će biti tamo.
I da završim jednim od mnogobrojnih komentara nakon utakmice koji sam pročitao na društvenim mrežama, a odlično opisuje kako razmišljaju ovdašnji mladi Australci hrvatskih korijena – ovaj je sa facebook od Bela Blazevic-
To my people, my Hrvati: from the bottom of my heart, thank you!
Thank you for the love and support you have shown the team and the club. It has not gone unnoticed. The numbers at last nights game proved why we are a great bunch of people.
Thank you for ALL singing the Australian National Anthem with pride. Even though they’ll never show it, you filled that place with your voices. We are always grateful for this country, and the opportunity it has given us and our families for a better life.
Thank you to those that understand the chants and brought the noise. We have a homeland to be proud of and that should never break our spirits.
The moment we put on our colours, we are targets. That goes beyond just Football in Australia. But last night proved that they will never change, and neither should we.
I am forever proud of my people. I am forever proud of my beautiful country Croatia. And I am forever proud of the Sydney United boys for defying all odds and creating history.
Bog i Hrvati!