Hrvatski svijet Bjelovara i Sydneya

Moj rodni grad u kojem sam završio svoju osnovnu i srednju školu u kojem sam formiran kao osoba u kojem sam sve ključno i važno dobio i saznao kroz osamnaest godina života i iz kojega sam krenuo u svijet je Bjelovar, manji gradić od oko 25 000 ljudi udaljen osamdeset kilometara istočno od Zagreba.

Gledajući slike ovotjednog velikog okupljanja hrvatske katoličke mladeži njih više od sedam tisuća iz cijele Hrvatske te manjim dijelom iz Bosne i Hercegovine i to u Bjelovaru u subotu, 17. rujna 2022. i velike kiše koje je padala cijeli dan odmah sam se sjetio slike molitve krunice na koljenima muškaraca Hrvata katolika u Sydneyu prije dva mjeseca.

U Sydneyu nas dvjestotinjak sat vremena a u Bjelovaru sedam tisuća mladih cijeli dan na kiši.

U centru samog Bjelovara kojeg je dala izgraditi carica Marija Terezija 1756. godine nalazi se veliki  park a na krajevima kojeg su dvije velike crkve, jedna moja nekadašnja župna crkva, a sada katedrala Svete Terezije Avilske, jer je prije trinaest godina Bjelovar postao biskupija a druga s druge strane pravoslavni hram Svete Trojice.

U samom centru tog parka mladi su plesali, igrali kolo, među ostalim i hercegovačku trusu, orile su se pjesme iz svih hrvatskih krajeva od Dalmacije, Slavonije, Like, Istre, Bosne, Srijema, a s njima su pjevali i plesali njihovi svećenici i časne sestre. Radost i veselje!

I ta slika izvrsno opisuje Hrvatsku i Australiju. U Hrvatskoj još uvijek postoji ono što bismo mogli nazvati tradicionalnom katoličkom vjerom, nešto slično postojalo je u mnogim zapadnim zemljama pa i u Australiji ali nažalost sve je to ostalo samo što bi se reklo „u tragovima“ ili na izdisaju.

Taj hrvatski zanos, katolička vjera i ratnički ponos koje nisu uspjele slomiti ni dvije Jugoslavije, ni komunizam, ni srpska agresija i dalje živi u Hrvatskoj.

Jasno i Hrvatska se mijenja, kao i sve oko nje, no u odnosu na dobar dio evropskih zemalja i naše druge domovine u kojoj živimo i koju volimo – Australije – u Hrvatskoj se vjera – katolička – može što bi se reklo gotovo „opipati“.

I vjera je to „nešto“ što hrvatskom mentalitetu, što „hrvatstvu“ što hrvatskom čovjeku, hrvatskom sportu, nogometu,… daje to „nešto“ – posebno.

To „nešto“ očituje se u ljubavi prema svom domu, ognjištu, obitelji. I to nas čini neslomljivima, moćnima, to daje snage da izdržimo kada bi svako „normalan“ rekao „sada je dosta, ne mogu više“.

Hrvatski svijet je nešto posebno, različito i drugačije. Australija i mnoge zapadne zemlje vole isticati svoju multikulturalnost, i to je nešto doista, lijepo, veliko i čini bogatstvo jedne države. Australija je ekonomski jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, australska demokracija može biti primjer drugima, doista živimo u prekrasnoj i lijepoj zemlji koja nam je toliko toga dala i svaki dan daje, nama i našoj djeci. Kako ne biti zahvalan i sretan radi toga.

No i mi, porijeklom i srcem – Hrvati i Hrvatice koji živimo u Australiji imamo što dati i pokazati ovoj zemlji i našoj drugoj domovini. Mi smo to zapravo dužni.

Kako izgleda biti dio hrvatskog svijeta svjedoči nam reportaža o prošlotjednom slavlju Male Gospe u Blacktownu u hrvatskoj crkvi Gospe Velikog Zavjeta.

Fra Ivo i njegova zajednica iz Wollongonga svjedoče isto a opis toga možemo pročitati u reportaži u ovom broju novina. Gospođa Ljiljana Herceg i hrvatski rodoljubi okupljeni na komemoraciji „Rujanskih žrtava“ u klubu „Bosna“ jednako tako svjedoče isto.

Cro Factor koji uskoro počinje dati će nam svjedočanstvo što to našoj djeci i mladima znači biti Hrvat i Hrvatica.

Croatian World Academy koji uskoro počinje također će govoriti o tome.

Svijet u kojem živimo treba Hrvatsku i njeno svjedočanstvo.

Hrvatska je i nepobjedivi hrvatski ratnik Blago Zadro i Ante Gotovina, i Zvonko Bušić i Dario Kordić – i hrvatski izbornik nogometne reprezentacije Zlatko Dalić, i poduzetnik Mate Rimac, i… sve je to – Hrvatska

I zato je tu – Hrvatski svijet.