Domovina Urednistvo
Ove godine u Hrvatskoj bilježe se jako dobri rezultati od noćenja u turizmu. Smiraj pandemije virusa Covid-19 donio je ukidanje mjera koje su ograničavale putovanja, pa se turizam oporavlja, čak se ponegdje bilježi i povratak na rekordu 2019. godinu. Takav tijek događaja naveo je mnoge naše iseljenike na posjetu svojoj domovini, nakon što u njoj nisu bili jedno dulje vrijeme.
Već smo u jednom od ranijih brojeva na početku ljeta izvijestili o posjeti gospodina Marka Franovića Hrvatskoj, a pred kraj osmog mjeseca na otoku Korčuli, točnije u Blatu na Korčuli, a ako bismo bili još točniji rekli bismo u Gršćici pokraj Blata, nabasao sam na našeg dragog suradnika, sydneyskog Hrvata Ivana Gavranića Sinaka.
– Evo me, konačno, nakon što četiri pune godine nisam bija. – govori mi naš dragi Sinako na terasi kuće svojih roditelja u Gršćici, gdje je nakon, kako je i sam rekao, četiri godine stigao sa svojom obitelji. Požalio se na to što se ove godine nije vratilo više Blaćana svojim domovinskim ognjištima, ali, kako kaže, situacija je i dalje teška, a put dalek i skup.
No, kako saznajem od drugih Blaćana u obližnjoj Prižbi, ove godine se ipak osjeća veći dolazak naših iseljenika, za razliku od protekle dvije godine kada nije bilo nikoga. Svatko je spomenuo makar jednog od susjeda ili daljih rođaka koji su se ovoga ljeta usudili proći pola svijeta kako bi vidjeli svoj rodni kraj. Tako i Šijun, kako Blaćani zovu svojeg Ivana Gavranića, našega Sinaka.
– Ovoga puta sam došao i sa unucima. Kada im se spomene tako dalek put, nemaju voje ni pomislit na odlazak u Hrvatsku, ali kada konačno dođu ovdi, lipo je vidit da im se ne odlazi i da im se jako sviđa.
Gršćica je mala lučica s južne strane otoka Korčule i jedno je od tri primorska naselja grada Blata koji se smjestio “ubrdo”, na sredini otoka. Druga dva blatska primorska naselja su Prižba koja se nalazi omah pored Gršćice i Prigradica koja se smjestila na sjevernoj strani otoka. Gršćica je prekrasna uvala u kojoj se smjestilo ribarsko seoce na čijoj rivi se u prošlim vremenima istovarivala srdela u velikim količinama. Danas više nije tako. Nema više tko mriže bacat’ i vapore održavat’. Mjesto u ljetnim mjesecima uglavnom vrvi turistima, dok u drugom dijelu godine mještani Blata ovdje znaju hvatati tople zrake sunca dok brinu za kuće i vrtove, ognjišta svojih roditelja, predaka.
Rekli bismo da svako vrijeme nosi svoje, ali koliko god da vremena prošlo, zelenilo otoka s jedne strane i tirkizno more koje se pretvara u duboko plavetnilo kako nam pogled ide prema pučini, vječno očaravaju i očaravat će ne samo one koji su odrasli ovdje, već i one koji tu nikada prije nisu bili, ali će se sljedeće godine, ili one sljedeće, ili već nekad vratiti opijeni tom ljepotom.
Razgovarajući o tome koliko je Korčula lijepa i koliko je čovjek bespomoćan, nemoćan braniti se od te ljepote, Sinako me je podsjetio na knjigu čije smo izdavanje svojevremeno popratili u našem tjedniku, a riječ je dakako o knjizi “Na putu bez povratka – On the road of no return” koju je napisao Dušan Kalogjera, dok je motor ili “enđina” iza nastanka i tiskanja knjige bio naš sugovornik, gospodin Sinako.
– E baš mi je drago da o tome pričamo, imam jednu za vas ovdi! – s osmijehom je blaćanskim naglaskom i govorom rekao Sinako, pa iako već vremešan, poskočio je od stola i ušao hitro u kuću. Dok sam ga čekao da se vrati pomislio sam da mu je nadimak Šijun (vihor, jak vjetar) sigurno u mladosti jako dobro pristajao.
– Evo je. – s ponosom je Sinako pokazao knjigu po izlasku iz kuće: – Ovo je teška knjiga. – dvosmisleno je uz šeretski osmijeh rekao Sinako i pomalo je opušteno spustio na stol kako bi malko udarila i pokazala koliko je fizički teška: – I opasna. – nadovezao sam se ja i nasmijao našeg Sinaka sugerirajući da tako teška knjiga ne smije ni na koga pasti.
“Teška” i “opasna” knjiga “Na putu bez povratka – on the road of no return” vrlo je osobna knjiga, ali i knjiga enciklopedijske vrijednosti o egzodusu Korčulana sa svojeg otoka i napuštanju ognjišta u potrazi za boljim sutra u dalekoj zemlji Australiji. Dijelove knjige smo svojevremno objavljivali u našem tjedniku. Riječ je o dvojezičnom izdanju, hrvatskom i engleskom sa mnoštvom fotografija, kako onih crno bijelih, tako i onih u boji. I uistinu je teška. Bez šale. I opasna, baš kao što je opasno i teško svako sjećanje na neka druga vremena, vremena nadanja i mladosti, teških nedaća i velike snage da ih se izdrži. Listajući stranice te knjige steglo me malo oko grla. Cijeli jedan životni vijek tisuća mladih ljudi koji su izvan domovine odrasli i postali muškarci i žene, očevi i majke, radnici, potom penzioneri i djedovi i bake – sve to je prolazilo pod mojim prstima listajući stranice ovog predivnog izdanja.
Isprva nisam shvatio da je riječ o poklonu, no kada sam shvatio da mi blatski Šijun, a naš suradnik Sinako uručuje ovaj predivan dar, zamolio sam ga da mi napiše posvetu i obeća da ćemo se dogodine također vidjeti u maloj Gršćici pored Blata, na čarobnoj Korčuli pod ljetnim suncem Hrvatskog modrog i zelenog zavičaja.
