Pitam prijatelja ,jeli gremo-idemo ovog ljeta u posjet Blatu,a on mi odgovara,a što me to pitaš?
Komu ću poć-otić, umrli su mi mat, otac, baba i dida. Prijatelji iz mladosti, većina smo iselili u daleke zemlje; Sjeverne i Južne Amerike, Australije, a ostali s kojima san hodi u skulu-školu su umrli. Što ću sam ko ;musliko-zlovoljan čovjek ,skitat-šetat po mjestu, di me nitko ne poznaje nego me svi pitaju, a koji si ti? Ja u tom slučaju ,svakom treban odgovorit,tko san,tko mi je bio otac,dida,gdje smo živjeli. Da znam s kime govorim, jer i ja njih ne poznajem, treba mi svakog zapitat, a koji si ti? Sada kad san ti ovo ispripovidi-ispriča, jeli da san u pravu, da stojim gdje san i da u tom pogledu upoznavanja, sliku o Blata i uspomene iz djetinjstva nosim u mojim sjećanjima poznato je kad čovjek ostari da se više sjeća vrimena iz mladih dana, a zaboravlja u starijim godinama, čak kad ide nešto kupit.
Kad čovjek pasa 85-godišće, ima se čega sjećat.To je istina,ako nije izgubi pamet, srićan je, jerbo mu od života, ni ostalo vele-mnogo ,osim sjećanja o pasanim vrimenima. Vraćanja tih sjećanja o pasanim vrimenima, uzeo san malo vrimena da opišem moje sjećanje, na naše zajedničko druženje koje je prethodilo osnivanju društva Dalmacija Sydney. Kad pogledamo malo unazad, bilo bi najbolje da nikada nismo išli ća-otišli iz rodnog mjesta, ali kad nam se to dogodilo, željeli smo da se družimo pomognemo jedan drugom, jer nas život, kad smo dolazili u ovu zemlju, nije bio nimalo lijep, bilo jesvašta-svega i lijepoga i gruboga, smijeha, suza, radosti i žalosti. Ali isto nam je taj život bio drag, jer smo iz njega, znali izvuć sve ono što je lijepo i drago, što nas je oplemenjivalo kao ljude, stvarajući novi život daleko od svojih najmilijih, svojih roditelja. Poštovanje prema njima, uvijek smo se vraćali vlastitim korjenima, barem toliko, da s nikad dovoljnom zahvalnošću možemo im reć, velika Vam hvala za svu onu istinsku ljubav, koju ste nam pružali u onom siromaštvu. Zato se češće vraćamo pjesmi ;
Maslina je neubrana;
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača
Nek te hrani kora kruha, kaplja vina,zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli.
Povijest Blata, ima dugu povijest iseljavanja u daleke zemlje Sjeverne i južne Amerike, Australije, još od vrimena Austro-Ugarske monarhije, kraljevine Jugoslavije. Ali najveći egzodus Blaćana dogadja se poslje Drugog svijetskog rata, to jest pedesetih godina prošlog stoljeća. Kad je u tom vrimenu Blatska mladost masovno bježala za Italiju, dvadest i šest grupa, sto jedanest mladića uspjeli su veslajući preko 75 nautičkih milja doć do Italije, još više nas je završavalo u zatvorima u trajanju od 3 godine do 5 .mjeseci. Poslje šezdesetih godina prošlog 20. stoljeća, kad je dozvoljeno iseljavanje, Blaćani masovno sele za Australiju. U početku težaci, ribari i sitne zanatlije. Tada je Blato, iz tog vremena od preko 6.000 stanovnik ,danas spalo ispod 3.000. A Blaćana danas ima u Australiji preko 6.000.-
Kako kod se pogleda, zasigurno je naša priča iseljeništva t u ž n a, ali koja u sebi ima mnogo ljudskog optimizma, vjere u ljudske vrijednosti, koje su nas dovele do toga da osnujemo naše društvo.
Osnivanjem našeg društva, nije bio samo odjek naše zavičajne samosvijesti, već promicatelj naše ljubavi, poštovanja jedan spram drugom, rodnom Blatu. Tu svijest razumjemo, kao svijest od podrijetlu, ali i kao svijest o cjelini rodnog Blata, otoka Korčule dakle kao dalmatinsku i u cjelosti Hrvatsku.Ta zavičajna samosvijest, bila je od prvog dana dolaska u ovu našu novu domovinu prisutna i njegovana, a osobito potaknuta i oblikovana osnivanjem našeg društva, 18.travnja 1965.godine. Osnivanje našeg društva otrag 57.godina, bio je svojevrstan MOST, njegovanja zavičajnih odnosa, pozitivnih tradicijai vrijednosti, kao kulturnih, sportskih, psihološki tako i komunikacijski s rodnim Blatom. Naviru mi sjećanja, na dane kad smo se uvjek držali uvjerenja ,da nam je naše druženje u tudjom svijetu daleko od rodjene Domovine, takodjer bilo za očuvanja našeg indentiteta, jer kad izgubiš svoj indentitet postaneš društveno izbrisan i više nitko prema tebi ne suosjeća. Stoga smo s našim zajedničkim druženjem, sve više naš indentitet stavljali u službu temeljnih vrijednosti ljudskog bića, velikodušnost, prijateljstvo ,respekt jedan spram drugom. Jer svi smo mi u svojti-robinski povezani, većinom smo svi iz naše generacije rodjeni u jednom od Učijaka, ili u Veloj strani, Krtinji, Docinama ili Vlasinju. Svi smo kršćeni od pok. Don Petra Repka, u Veloj Crkvi Svih Svetih jednom od najljepših zdanja u Blatu. U svim elementima sjećanja na naše mjesto rodjenja, uvjek smo se vraćali povijesti Blata, kroz koje je naše mjesto prolazilo, od raznih osvajača, koji su dolazili i odlazili, ali Blato nikad nisu pokorili.
Našim blatskim težacima-zemljoradnicima, što su se mučili na onim pustim brdima u kamenjaru, uz more, po buri i po vrelom suncu, znoju , gladi i žuljevima.
O ugaslim kominima, o hladnim fumarima-dimnjacima, obrasli paučinom, iz kojih dima više nema, i zauvjek su napušteni od brojnih nas Blaćana. Od tradicije viteške igre KUMPANIJE- tim divnim ukrasom naše tradicije što je spomen na tegobnu prošlost s upadima neprijatelja od kojih se naši preci obraniše. O običajima munda poklada i karnevala, o izrekama ,skercima, šalama. U moru plovećih uspomena , našeg preživljavanja zajedničlkih trenutaka, teško mi je pisat ove olovne tužne retke, jer naše rodbinsko, Blatsko poznanstvo seže u debele godine našeg života, što nas je vezivalo istinsko prijateljstvo, kroz naš dom na Terry Hillsu, ovog puta za sada ne mogu ništa o tome pisat, jer je nepoznat završetak. Ako se dogodi ono najgore, da se više ne budemo sastajat u domu, u kojeg smo uložili mnogo ljubavi, truda, novčanih i materijalnih sredstava, ostavit će kod većine naših članova duboke ožiljke, koji se neće tako brzo zaliječit, već će ti ožiljci i uspomene otić sa nama kad partimo jer smo na putu za odlazak.
Jedina utjeha nam ostaje knjiga “Na putu bez povratka” zapisi u toj knjigi ,te slike koje govore više od tisuća riječi ostaje nam jedina uspomena na naš Dom. Knjiga “Na putu bez povratka” to velebno djelo ne samo po veličini, težini i grafičkoj obradi knjige, nego po porivu ,strpljenju i trudu da nastane i ostane u riječi i slici. Naslov knjige je kako se god okrene i protumaci t u ž a n , pogotovo slika na koricama knjige, kad je otrag 97.godina, 1925. godine prošlog stoljeća iz Prigradice za Brazil u jednom danu otišlo 1100 Blaćana koji se nisu nikad povratili mjestu rodjenja. S ovom knjigom, nikad se ne zaboravlja, velika nevolja koja nas je natjerala na bijeg u neizvjesnost, a velika praznina na tom putovanju zauvjek je nepopunjena.