Domovina uredništvo
Mk 7,14-23
„Poslušajte mi svi i razumijte!“ Ovako Isus na ovom mjestu traži pozornost i razumijevanje od svojih slušatelja. Nikada to nije trebao tražiti. Nikada nije imao poteškoća probuditi i dobiti pozornost slušatelja. Sada je traži. Kao da usred naše pozornosti opaža zid koji nam ne dopušta razumijevanje. Kao da se između našega slušanja riječi i njezina razumijevanja ispriječila prepreka koja stvara privid i nesporazume.
„Poslušate me svi i razumijte!“ Slušati Isusa nije bilo teško. Govorio je tako da je privlačio i prijatelje i neprijatelje. Razumjeti ga, međutim, nije bilo lako. Premda je govorio posve jednostavnim i razumljivim jezikom, najčešće je doživljavao nerazumijevanje. Nisu ga razumjeli mnogi koji su ga slušali. Ni njegovi najbliži ga nisu baš razumjeli. Uvijek iznova bi im, kada bi ostali sami, trebao ponovo tumačiti ono što je ranije govorio mnoštvu. I u ovom tekstu Marko kaže da ga njegovi nisu razumjeli. A ne razumijemo ga ni mi, njegovi kasniji učenici. Do dana današnjega mnoštvo Isusovih slušatelja samo raste, a tako je malo onih koji ga razumiju.
Očito je riječ o nečem iznimno teškom. I doista, riječ je o nečem zahtjevnom. O nama samima. Sami smo sebi najbliži i najdalji. U isto vrijeme. Nitko nam nije toliko blizu kao mi sami sebi i ništa nam nije tako zagonetno kao mi sami sebi. Obmanjujemo se. Uspješno se obmanjujemo. Stvaramo privide o samima sebi i strah nas je vidjeti se u istini.
Isus u samo jednoj rečenici kaže što nas to čini nesposobnima vidjeti se u istini. ”Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje.”
Otkud nečistoća u nama? Kroz cijelu povijest vidimo kako svi vjerujemo da nečistoća koju nalazimo u sebi dolazi izvana. Iz svijeta, iz naših ljudskih odnosa, iz povreda, iz izloženosti zlobnosti drugih ljudi i tako redom. Točno je da u nama ima nečistoće. To nam nije teško priznati. No mi sebe ne vidimo kao autore svojih nečistoća. Imamo krivce. Optužujemo svijet, druge, a nekada i Boga samoga za nečistoće koje se nalaze u nama i koje iz nas izlaze. Ako smo nečisti, nismo sami krivi. Drugi su krivi.
Isus nas prisiljava da promijenimo perspektivu. Sve dotle dok u pričuvi imamo nekoga tko je odgovoran za naše nečistoće, mi samo slušamo njegove riječi, a ne razumijemo ih. Između naših ušiju i našega uma postoji prepreka. Isus hoće da to razumijemo.
Razumjeti sebe je teško. Naše srce nije prozirno i naš um nije istinit. Umjesto da vidi što jest, stvara privide i potom ih brani. Uhvatimo se izvanjskoga. Bojimo se pogledati u vlastitu nutrinu. S razlogom. Jer u našem se srcu rađaju „zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje“. Sve to truje najprije nas, a onda i svijet oko nas. Umjesto da to vidimo i razumijemo, mi tražimo dobre razloge zašto je to tako i prikladne krivce zbog kojih je to tako.
„Poslušajte mi svi i razumijte!“ U srcu nema drugoga zla osim moga zla. Nikoga ne mogu okriviti za zlo u svojemu srcu. Ono je samo moje. Ja sam jedini izvor zla koji izlazi iz mojega srca. Tko ne vidi dobro svoje srce, ne vidi dobro ni svijet.
Tko želi bolje vidjeti svoje srce, može započeti postom. Post ima čudesnu moć pročišćenja pogleda za vlastito srce. Jer u trenu kada počnem postiti i prestanem uzimati ono što dolazi iz svijeta, otkrijem da me to nije oslobodilo od zala. Tako mi post pruža jedincatu prigodu da razumijem zašto je Isusu toliko stalo da čujem i razumijem ovu jednostavnu rečenicu: ”Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje.” Tko se odvaži na post može, osim čišćeg pogleda na svoje srce, pronaći i kako svoje srce učiniti i održati čistim.
