Domovina uredništvo
Čitajući naslov ovoga teksta mnogi čitatelji u Hrvatskoj vjerojatno će upitati, tko je Ivan Oršanić. Onima koji su upoznati s Oršanićevom prošlošću i životnim djelom, to bolno pitanje govori puno više o današnjem političkom i kulturnom stanju u Hrvatskoj, koje je nastalo kao posljedica političkog utjecaja i psihološkog pritiska nekadašnjeg jugokomunistiškog režima, nego o samom Oršaniću i njegovim intelektualnim i nacionalnim vrlinama. To je dobro uočio i ispravno ocjenio Davor Dijanovć, koji je prije desetak godina napisao:
“Iako se bez sumnje ubraja u najbriljantnije hrvatske političke pisce i mislioce druge polovice 20 st., ime prof. Ivana Oršanića nakon osamostaljenja Republike Hrvatske uglavnom je potisnuto u zaborav. Štoviše, i među hrvatskim nacionalistima broj onih koji su za njega uopće čuli nije naročito velik. Ništa čudno, rekli bismo, s obzirom na to da su i imena brojnih drugih hrvatskih velikana – poglavito onih koji su u vrijeme Drugoga svjetskog [rata] i u vrijeme komunističke Jugoslavije puškom i perom borbeno djelovali protiv Jugoslavije – danas uglavnom prešućena, dok njihovi krvnici i dalje imaju svoje trgove, ulice i škole.” (Davor Dijanović, 25 misli i poruka prof. Ivana Oršanića; Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 19. listopada, 2011.)
Životni put Ivana Oršanića
Rodio se u Županji, dne 2. srpnja 1904. godine u katoličkoj obitelji kao najstarije dijete Grgura i Marije rođ. Bušić. Zahvaljujući kućnom odgoju i duhovnoj brizi svojih roditelja, Oršanić je vrlo rano shvatio važnost katoličke vjere, koja mu je kroz cijeli život bila putokaz i moralni kompas. Po naravi je bio vrlo marljiv i uporan. Već u ranoj dječačkoj dobi počeo je čitati stranu literaturu i filozofske knjige. Zahvaljujući svojim talentima, te prirođenoj upornosti i svijesti o osobnoj odgovornosti, izrastao je u pravog i autentičnog intelektualca. O počecima svoga intelektualnog razvitka napisao je sljedeće: “Moj intelektualni život započinje u trinaestoj godini s učenjem francuskog jezika, kad mi je profesor francuskog jezika počeo davati neke knjige i časopise. Zatim sam počeo čitati rusku literaturu, Solovjeva i različite filozofske knjige, te sam počeo ići na sastanke u Zori i Marijinoj kongregaciji.” (Ivan Oršanić, Vizija slobode, Buenos Aires, 1979., str. 8.)
Uz prirodne znanosti, literaturu i filozofiju, zanimala ga je i politika. Svoj prvi politički govor održao je u 14. godini, a u 19. godini je postao prvi tajnik Hrvatskog orlovskog saveza, čiji je predsjednik bio dr. Ivan Protulipac.
Dne 10. svibnja 1925. oženio se s Ivanom Berger i s njome imao troje djece: Ivicu, Branka i Mariju. Po zanimanju je bio professor, a prvo profesorsko mjesto mu je bilo u Vukovaru. Nakon gubitka posla, otišao je u Zagreb, gdje je odmah počeo planski i sustavno okupljati i izgrađivati hrvatsku sveučilišnu, srednjoškolsku, radničku i seljačku mladež, kojoj je uvijek pridavao veliku važnost. Godine 1929. postao je professor matematike i fizike u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu.
Godine 1933. s poznatim hrvatskim nacionalistom dr. Avelinom Ćepulićem preuzeo je vodstvo časopisa “Hrvatska smotra” i kroz njega počeo intelektualno i politički izgrađivati hrvatski nacionalistički pokret. Kao urednik Smotre, kroz šest godina je pripremao hrvatsku mladost za ispravno shvaćanje i realizaciju istinske slobode. “Onaj narod, koji ne čuva slobodu kao trajni princip, dat će slobodu marksistima, da je oni pokopaju i ruše (…) Na slobodni život smije imati pravo onaj, koji živi na principima trajne slobode. Marksisti su naperili na jedinstvo hrvatskog naroda i Katoličke Crkve. Razumije se, na što drugo. Osim toga, to uopće nije opasno. Naprotiv! Izraženi u ovoj svojoj aktivnosti i borbi, marksisti definitivno određuju sebi i svojim mogućnicima, vrijednost i osudu.” (Hrv. Smotra, 1936., str. 24-25).
O njegovim predavanjima i odnosu sa studentima u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, prof. Dušan Žanko, koji je u to vrijeme predavao u istoj gimnaziji, napisao je: “Oršanić ulazi u razred uvijek nasmijan, pun humora, duhovit i prijateljski zainteresiran više za opće ljudsko oblikovanje svojih đaka-prijatelja nego za prazni formalizam: pozitivno-negativno, znaš-ne znaš. Đaci ga vole.” (Dušan Žanko, Svjedoci, Barcelona-Munchen, 1987., str. 328.)
Zbog svojih političkih uvjerenja, koja nije sakrivao, Oršanić je bio pod budnim okom predstavnika jugoslavenskog režima. Kao intelektualac i promicatelj revolucionarnih ideja stekao je velik broj iskrenih prijatelja i sljedbenika, ali isto tako je imao i velik broj neprijatelja i tajnih uhoda, koji su ga blatili i nastojali maknuti s profesorske stolice. Ravnatelj Nadbiskupske gimnazije, dobri kanonik, dr. Fran Barac ga očinski upozorava, “dušo draga, sve je to lijepo i dobro, ali svašta se govorka, a vremena su opasna…” Oršanić mu sa smiješkom odgovara, “ja se ne bojim nikoga.” Uzalud je bila intervencija njegovih bliskih prijatelja, među kojima je bio i nadbiskup Alojzije Stepinac. Pod pritiskom režimskih ljudi i javnog vrištanja bana Ivana Šubasića, koji je izjavio “da je iza mnogih revolucionarnih akcija, koje su se u to vrijeme odigrale u Zagrebu, stajao ‘inteligentni profesor’ Ivan Oršanić,” morao je napustiti profesorsku katedru. (Isto, str. 329.)
Oštro se suprostavljao nosiocima jugoslavenstva i zastupnicima Jugoslavije. Iako je znao da ga takav stav, te njegov revolucionarni i politički rad mogu koštati života, nikad nije uzmaknuo pred dužnošću, niti je prestao isticati važnost hrvatske države. Zbog toga je izgubio posao, profesorsku karijeru i bio u zatvoru, najprije u Lepoglavi a nakon toga u Kruščici, gdje je dočekao proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Dakle, u važnom trenutku proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, nije bio u središtu povijesnih zbivanja, već u zatvoru.
Nekima od onih koji su mu tada i kasnije podrugljivim tonom predbacivali da nije sudjelovao u tim važim zbivanjima, čime su željeli istaći svoje vlastite zasluge, Oršanić je odgovorio: “Samo oni koji ne znaju da su u 10. Travnju bili prisutniji Starčević i Radić, te beskrajni grobovi, progonjeni i zatvoreni, i da su bili veći i snažniji od onih koji su u zadnji čas uskočili i upali u logiku okolnosti, mogu se rugati onima koji nisu vidjeli gdje su se oni našli, kao zadnji dodir s ciljem.” (Ivan Oršanić, Oslobođenje i sloboda, Buenos Aires, 1973, str. 136.)
Dužnosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
Prva dužnost koju je Oršanić obavljao u NDH bila je dužnost šefa promidžbe. No zbog opiranja njemačkom nasilnom utjecaju, došao je u sukob s Nijemcima i na njihov zahtjev bio uklonjen s te dužnosti. U srpnju 1941. je postao zapovjednik Ustaške mladeži. Prema samom Oršaniću “u njoj je bilo divnih dužnosnika i dužnosnica. To je bila silna snaga Hrvatske. Herojstvo političkoga reda. Nitko ne može shvatiti da sam ja osjećao i doživljavao posebnu pojavu ljudske ljubavi prema toj mladeži. Nešto izvanredno. Kakve je tu bilo požrtvovnosti, ponosa i hrabrosti.” (Ivan Oršanić, Vizija slobode, Buenos Aires, 1979., str. 23.)
Prof. Oršanić je osjećao veliku ljudsku i moralnu odgovornost prema Ustaškoj mladeži i zato je u toj funkciji sebe doživljavao kao odgojitelja, a ne kao organizacijskog zapovjednika. O tome je kasnije napisao: „U ustaškoj mladeži sve se radilo u vijećanjima i dogovaranjima. Kad sam ja tako započeo od prvoga dana, zapitaše me dužnosnici zašto ja sam ne zapovijedam. Protumačio sam im: hrvatski narod započinje slobodno i samostalno živjeti. Nema u tome znanja i iskustva.
Ne zna ni zapovijedati, ni slušati, ni izvršavati. U organizaciji Mladeži mora se naučiti slobodi i samostalnoj odgovornosti. Mi smo skočili u vodu, moramo učiti plivati. Možemo pogriješiti. Kako bi to bilo da se nad svakim pokretom kritizira, kažnjava i zabranjuje. Zato razgovaramo, vijećamo, savjetujemo, učimo se biti odgovornim i sa znanjem samostalnim. Ustaška mladež imala je divnih dužnosnika koji su slobodno i odgovorno izvršavali svoje dužnosti, ne izbjegavajući dogovaranje i razgovaranje, ali izbjegavajući brutalnost zapovijedanja” (Republika Hrvatska 101: 58/59).
“Herojske žrtve njegove mladeži u njtežim časovima borbe i tjeskobe, kao i nekoliko slučajeva mučenistva, živi su dokazi Oršanićeva pedagoškoga utjecaja i njegova temeljnoga načela, da su sve pogreške učinjene uime ustaštva uvijek konačno osuđene uime ustaštva, naime u ime ideje slobode.” (Dušan Žanko, Svjedoci, str. 332.)
Prvog svibnja 1944, Oršanić je preuzeo novu dužnost, a s njome i veliku odgovornost. Postao je Državni Savezničar. Na toj dužnosti zdušno se brinuo o radnicima. Zalagao se za povećanje radničkih plaća, za radnička osiguranja i plaćeni dopust. Tražio je da radnici sudjeluju u upravljanju i podjeli stečenog profita u poduzećima.
Odlazak u nepoznato
Gubitak NDH Oršanić je doživio kao najveću narodnu tragediju i posljedicu krivih i neodgovornih političkih odluka. Iako je smatrao da su za njezinu propast najodgovorniji oni koji je nikada nisu imali u svom planu, a na poseban način jugokomunisti, koji su je oružjem rušili, Oršanić je smatrao odgovornom i stranu na kojoj je i sam bio. “Mi smo državu izgubili što jedni uopće nisu bili hrvatski patrioti u elementarnom nacionalnom smislu kad je bio glavni čas, a drugi nisu bili borci u elementarnom smislu kad je tamo bio glavni čas. Sve mora biti u svoj odgovarajući čas. I u vlak se ulazi kad mu je čas da odlazi.” (Ivan Oršanić, Vizija slobode, str. 26.)
Hrvatsku je napustio u nedjelju 6. svibnja 1945. godine. S njime je bila i njegova obitelj, supruga, mlađi sin i kćerka. Stariji sin Ivica, koji je tada imao samo 17. godina, povlačio se u koloni sa svojom organizacijom Ustaške mladeži, Jurišnici. S tisućama drugih hrvatskih mladića i djevojaka Englezi su ga izručili jugokomunističkim vlasima. U “koloni smrti” stigao je do Zagreba, a nakon toga zameo mu se svaki trag.
Oršanić je s obitelju stigao u Austriju, a odatle se prebacio u Italiju. U talijanskim logorima, zajedno s drugim istaknutim Hrvatima, posebno s Dušanom Žankom, radio je sve moguće kako bi ublažio životne tegobe hrvatskih izbjeglica i spasio one kojima je prijetila opasnost izručenja Titovoj Jugoslaviji.
Godine 1948. pod pseudonimom Ivan Orlini brodom je otputovao u Argentinu, a malo kasnije k njemuje je stigla i njegova obitelj. Godine 1951., zajedno s bratom Antom i nekolicinom političkih istomišljenika, osnovao je modernu političku stranku, pod imenom Hrvatska republikanska stranka i pokrenuo časopis, Republika Hrvatska. U rujnu 1962. godine postao je vijećnik za promidžbu prvog Hrvatskog narodnog vijeća. Umro je u 64-toj godini, 17. prosinca 1968. godine u Argentini.
Integralna sloboda
Integralna sloboda je bila esencijalni dio Oršanićevog političko-filozofskog naučavanja i djelovanja i zato ju je unio u program Hrvatske republikanske stranke (HRS-a), kako bi članovima stranke u političkom radu bila motiv i vodilja, a hrvatskom narodu u budućoj slobodnoj i demokratskoj državi Hrvatskoj životni cilj. Imajući u vidu ispravnu viziju buduće hrvatske države i našu odgovornost u ostvarenju te vizije, s pravom je napisao da se temeljna linija našeg republikanstva može izraziti kao integralna sloboda, koja obuhvaća slobodu narodne zajednice i pojedinca, tj. čovjeka kao pripadnika te zajednice.
Za razliku od drugih hrvatskih organizacija i pojedinaca, koji su isticali važnost države i narodne slobode, a pritom ignorirali i umanjivali vrijednost pojedinca i njegovu osobnu slobodu, zahvaljujući Oršaniću, pripadnici HRS-a su u pojmu integralne slobode isticali ne samo važnost države i narodne slobode, nego i slobodu pojedinca. Naše stranačko i programsko isticanje slobodne, demokratske i socijalno pravedne Hrvatske imalo je svoju podlogu i logični smisao u integralnoj slobodi, čije je značenje bilo puno veće od isticanja države, slobode misli, govora, pisanja, političkog i vjerskog djelovanja. Naš pojam integralne slobode uključivao je i socijalnu pravdu, dakle slobodu od gladi i siromaštva, odnosno brigu i skrb za najpotrebnije Hrvate i hrvatske građane u slobodnoj hrvatskoj državi.
S Oršanićevim (republikanskim) pojmom slobode ideja Jugoslavije i ideja komunizma bile su u kontradikciji. “Nećemo Jugoslaviju ni komunizam, jer hoćemo slobodu i jer crpimo superiornost hrvatske državnosti i republikanskog sustava u doživljavanju slobodarstva i superiornosti nad svakom Jugoslavijom i svakom diktaturom. Sudbinska smislenost hrvatske države nasuprot Jugoslaviji i komunizmu samo je u ostvarenju ideje slobode. Prema tome ne može se govoriti da je glavno hrvatska država, a sve drugo da će se već urediti, jer se time ne izražava pravilna spoznaja i pravilna formulacija o našoj borbi, našim osjećajima, našem jedinstvu, našoj slozi, našemu odnosu prema neprijateljima, nego je, naprotiv, glavno i sudbinski smisleno, da hrvatska država ostvari, izražava, personificira, doživljava ideju slobode nasuprot jugoslavenskog barbarstva. Hrvatska država mora ostvariti, nositi, nametati ideju slobode. To je glavno. To je izvorni stav hrvatske sudbine nasuprot svim pojavama. To mora biti supstanca našeg jedinstva i naše sloge” (Ivan Oršanić, Vizija slobode, str. 309-310.).
Oršanić je smatrao da sloboda ne ovisi o volji onih koji trenutačno stoje na čelu države ili o volji narodnih zastupnika, već o o volji i razvijenoj svijesti naroda. Po njemu u narodnoj zajednici postoje uvjeti, “zakoni slobode”, o kojima ovisi sloboda narodne zajednice. U onim narodnim zajednicama u kojima su razvijeni zakoni slobode ili različite varijante, kao nacionalna, politička i vjerska, postoji puno veća mogućnost ostvarenja slobode nego u onima u kojima te varijante nisu razvijene.
Oršanić je isticao da sloboda nije isto što i oslobođenje i da se ona ne ostvaruje preko noći. Za nju se treba pripremati dugi niz godina. „Biti (…) u ropstvu ili pripadati kao emigrant narodu koji je u ropstvu, a koji želi biti slobodan, pa ne sudjelovati u revolucionarnom pripravljanju i razvijanju čimbenika slobode na bilo koji način, znači biti kriv i odgovoran, a pobijati to znači biti pomagač diktature, zbog gluposti, što je rjeđe ili zbog plaćeništva, što je češće” (Isto, str. 372).
Bio je svjestan činjenice da mnogi Hrvati u emigraciji poistovjećuju slobodu i oslobođenje, i zato je upozoravao: „Nužno je uočiti da su oslobođenje naroda i uvođenje slobode dva procesa koji ne moraju predstavljati nikakvo povezano jedinstvo. Narod se oslobodi diktature tuđina i upadne u vlastitu diktaturu ili se oslobodi jedne diktature, pa upadne u drugu. Zbog toga je vrijedno i potrebno razmotriti uvjete i mogućnosti u kojima će sloboda postati prirodnim saveznikom oslobođenja. (…) Ako u oslobođenju sudjeluju samo sile, pogledi, sklonosti i iskustva diktatorskog i totalitarističkog smjera, onda će oslobođenje sigurno donijeti diktaturu i totalitarizam, a ne sustav slobode. Takvim se oslobođenjem ostvaruje država vlastite diktature, a ne država vlastite slobode. (…) Samo oslobođenje izvršeno u silama, pogledima, sklonostima i iskustvima slobode može narodu osigurati razvitak i učvršćenje sustava slobode” (Isto, str. 314.-315.).
Kao hrvatski domoljub, intelektualac, političar i praktični vjernik, Oršanić je vrlo rano shvatio pogubnost totalitarističkih zabluda koje su promicali ekstremni ljevičari i desničari. Svaki totalitarizam, bilo lijevi ili desni, bio mu je stran i odbojan. Njegovo političko stajalište bilo je uvijek antijuguslavensko, antitotalitarističko i antiklerikalno. Kao praktični vjernik lučio je vjeru od politike. U Orlovskom Pokretu radio je s onima koji su katolicizam odvojili od klerikalizma. Bio je za za slobodne i nezavisne vjerske organizacije, nezavisne od svake politike. Iako je bio protivnik komunizma, jer ga je smatrao negacijom slobode, Oršanić se u svom političkom radu nije bavio “jalovim, kritikantskim, antikomunističkim natezanjima, nego pozitivnim, političkim zastupanjem hrvatske državne ideje i socijalno-ekonomske odgovornosti” i zato su oba (njegova) časopisa, “Hrvatska smotra” i “Republika Hrvatska”, postala aktivnim i određenim nosiocem hrvatskog nacionalnog i revolucionarnog nastojanja. Volio je iskrenost i zato je izbjegavao one koji su u određenim prigodama, zbog vlastite karijere, javno isticali ono što stvarno nisu bili. U vrijeme postojanja Nezavisne Drzave Hrvatske sukobljavao s hrvatskim nastašama, tj. s onima koji su glumili svoju privrženost Ustaškom pokretu i NDH.
Bio je odan Bogu i Hrvatskoj
U javnim političkim nastupima nikada se nije razmahivao svojom vjerom, već ju je osjećao kao intimini doživljaj s Bogom, a javno je manifestirao kroz svoja svakodnevna djela. Prema prof. Žanku Oršanić je u vjeri bio ispred svoga vremena. “Ono što Oršanić govori u užem krugu katoličkih intelektualaca oko p. Karla Grima između 1930. – 1940. sablažnjava i uznemiruje duhove. Mogu izjaviti da je on jedini među nama u ono doba (osim vlč. Stjepana Tomislava Poglajena) govorio jezikom koji se danas naziva post-koncilskim u čitavoj Crkvi.” (Republika Hrvatska, br. 96., str. 45-46).
Živio je poput skromnog carinika koji se tiho i skrušeno molio dragom Bogu. Kad sam 1975. godine na zasjedanju I. Sabora HNV-a upitao hrvatskog domoljuba i vjernika prof. Ivu Porića, što mu se najviše sviđalo u životu prof. Ivana Oršanića, bez razmišljanja mi je odgovorio: bio je odan Bogu i Hrvatskoj. Pogledajmo što je sam Oršanić u nekoliko rečenica rekao o svojoj vjeri, odnosu prema Hrvatskoj i materijalnim stvarima koje su čovjeku potrebne za život. “Kroz cijeli život išao sam u nekom osjećanju iznad svega moralne dužnosti i političke dužnosti (…) Zato sam bio u neprestanom osjećanju obveza prema bližnjemu i narodu, kao i prema Bogu. Ali zbog istih razloga nisam imao nikakav odnos prema materijalnim stvarima (…) Ja sam imao jasno životno osjećanje da bih griješio proti svojoj savjesti i smislu svoje sudbine, kad bih se u svojim mislima bavio bilo kakvim idejama osobne koristi ili djelatnosti u cilju osobne koristi (…) Imao sam katkada jasno osjećanje da se ja o tome ne trebam brinuti i da to nije moj posao. Ja sam se morao izručiti Volji Božjoj, ja sam morao sebi priznati da se Bog brine o meni kao o jednoj nematerijalističkoj osobnosti, koja prema tome ne može i ne treba da se kalja osobnim koristonosnim mislima i željama”. (Ivan Ošanić, Vizija slobode, Buenos Aires, 1979., str. 31.)
Završne misli
“Kao urednik „Republike Hrvatske”, Oršanić je objavio čitav niz briljantnih članaka i eseja, čije misle i poruke ni danas nisu izgubili na svojoj svježini i točnosti. Štoviše, čitajući ih, možemo vidjeti kako je Oršanić anticipirao brojne probleme s kojima se susreće i mlada hrvatska država. Zato Oršanića, kao vizionara Slobode, filozofa izrazito demokratskog usmjerenja i briljantnoga političkog mislioca treba čitati i danas, u vremenu kada se ponovno – pod krinkom kojekakvih tobože naprednih i benignih ideja – ponovno žele progurati kojekakve integracionističke ideje, koje u svojoj biti predstavljaju negaciju hrvatstva i uopće negaciju ljudske slobode.” (Davor Dijanović, 25 misli i poruka prof. Ivana Oršanića; Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 19. listopada, 2011.)
Samo nekoliko dana nakon objave Dijanovićeva teksta, Rudi Tomić, u osvrtu na njega napisao je:
“Tko je pročitao samo ovih 25 misli i poruka prof. Ivana Oršanića na Portalu HKV-a koje je priredio Davor Dijanović, morao je shvatiti koliko je to misaono bogatstvo i kakvu poruku nosi o nacionalnim i slobodarskim idejama, koje bi trebale biti okosnica domoljublja, rodoljublja i državotvornosti hrvatskog žitelja u državi hrvatskog naroda.
Ivan Oršanić je osuvremenio Antu Starčevića, popunio praznine u Starčevićevom programu o potrebama hrvatske državotvornosti i nacionalne samobitnosti. Oršanić je bio jedan od najjačih hrvatskih mislilaca dvadesetog stoljeća, koji je hrvatsku državotvornu ideju uzeo od svih predšasnika, razradio i obradio u jednu cjelinu koju ne može nitko obeščastiti ili izbrisati iz povijesti i zanijekati ostvarenje Države Hrvatske u njezinim povijesnim i etničkim granicama.
Antu Starčevića doživljavamo kao Oca Domovine, a Oršanića bismo trebali osloboditi od zaborava, osloboditi od hipoteke koju su mu ”osloboditelji” nametnuli, jer je bio visoki dužnosnik u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Ako ne slijedimo ideje i ideale Ivana Oršanića, onda ne priznajemo ni nacionalno očinstvo Ante Starčevića.” (hkv.hr, 23. listopada, 2011.)
“Ivan Oršanić je spadao u one malobrojne intelektualce koji su bili svjesni da iznad njihove karijere, bilo stručne bilo znanstvene, iznad njihove osobne komotnosti, iznad normalnih životnih okvira, stoji etički postulat odazvati se pozivu zarobljenog naroda, koji je tražio da bude i intelektualno predstavljen u svojoj borbi za slobodu. Prof. Oršanić je bio najači među onim intelektualcima, koji se nisu zadovoljili ponavljanjem prihvaćenih istina, ponavljanjem dragih ali istrošenih fraza, nego koji su tražili nove puteve i novim mislima krčili put hrvatskoj slobodi, te koji su u političkoj djelatnosti vidjeli izvršavanje moralne obaveze prema narodu, iz kojeg su nikli. Ali uz političku aktivnost i intelektualnu spremu, prof. Oršanić je imao i snagu značaja, da se nikada i nigdje ne pokloni sili, da nikada ne prihvati lagodan put osobne popularnosti, da nikada ne zaniječe ono što je intelektualno i osjećajno shvatio kao korisno za Hrvatsku.” (Ivo Korsky, Oslobođenje i sloboda, Buenos Aires, 1973, str. 260.)
Ivan Oršanić je bio iznimna ljudska i politička pojava.
Poput Starčevića nikada narodu ni pojedincima nije obećavao ono što je znao da ne će moći ispuniti. Nikada nije bio u poziciji da se izmotavanjem, zbog neodržanog obećanja, poput beskupuloznog trgovca poigrava sramotnom trgovinom vlastite savijesti. Poput Starcevića je smatrao da ljudima treba uvijek govoriti istinu ili im ništa ne govoriti. Doslovno se držao riječi, koje je Starčević napisao u 25 točki svoga Naputka: “Narod uputiti, neka se u svojih stvari ne zanaša za pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji, da uzmogne on sam sebi davati.”
Sjećajući se prof. Ivana Oršanića, sjetimo se i njegovih organizacijskih suradnika, dr. Ive Korskog i prof. Kazimira Katalinića, koji su preminuli u ovom mjesecu kao i Oršanić. Oršanić je preminuo 17. prosinca 1968., dr. Korsky 12. prosinca 2004., a prof. Katalinić 31. prosinca 2018.
