Domovina uredništvo
U srbijanskom dnevnom listu Blic koji izlazi u Beogradu objavljen je 26. studenog 2013.g. intervju s režiserom Oliverom Frljićem. U tom opširnom razgovoru Oliver Frljić iznio je i sljedeće tvrdnje:
„Diskriminacija je upisana u same temelje Republike Hrvatske. Božićnim Ustavom iz 1990., Srbi su prestali biti narodom i postali nacionalna manjina“.
„Ubojstvo Aleksandre Zec nije incident, kao što se sve ove godine predstavljalo, nego rezultat političkog projekta koji je jasno zacrtao na koji postotak treba svesti broj hrvatskih građana jedne nacionalne zajednice“.
U riječkom HKD Teatar održana je 15. travnja 2014.g. premijera kazališne predstave „Aleksandra Zec“ režisera Olivera Frljića. Premda je nakon te premijere Frljić tvrdio da „zločin ni žrtve nemaju nacionalnosti te da je predstavu posvetio svoj djeci žrtvama rata“, u kontekstu njegovih prethodno citiranih stajališta iznesenih u listu Blic kao i njegovog cjelokupnog kazališnog, ideološkog i političkog rada; može se utemeljeno ustvrditi da je ta predstava još jedan prilog i navodni dokaz u velikosrpskom stigmatizirajućem projektu hrvatske „genocidnosti“, no koja ima i još strašniju sastavnicu a to je – infaticidnost!
Osim analiza na estetskoj i kulturološkoj razini, predstava „Aleksandra Zec“ percipirana je te i analitički interpretirana i na njezinoj političkoj i psihološko-propagandnoj dimenziji i poruci. Mnogobrojni novinari, publicisti i drugi javnici u svojim su reakcijama tvrdili da „ubojstvo Aleksandre Zec nije i jedini takav zločin u ratnoj agresiji na Hrvatsku, jer je tijekom te agresije u Hrvatskoj poginulo ukupno 402 djece od čega samo u Slavonskom Brodu 28 djece“.
No, školovani a ne slučajni manipulator te režiser i psihološko-propagandnog rata Oliver Frljić upravo ih je tu (sa)čekao i zaskočio: na semantici, na razlici u primarnom značenju kao i konotaciji glagola „ubiti“ i „poginuti“! „Ubiti“ podrazumijeva predumišljaj, plan, namjeru, nakanu i slično; a „poginuti“ podrazumijeva zades, slučaj, nehat, incident, nesreću, događaj koji nije planiran i nije namjeran. U skladu s prethodnim, Aleksandra Zec je „osmišljeno, planirano, namjerno i s ciljem ubijena“, a 401 dijete je „slučajno, zadesno, incidentno, neplanirano i nenamjerno poginulo“ u bombardiranju i granatiranju! JNA „artiljerija i vazduhoplovstvo“ i paravojne srpske snage nisu imali namjeru i cilj baš da djeca budu žrtve, nego su djeca navodno slučajne, incidentne, nenamjerne i kolateralne žrtve. Što je u apsolutnoj logičkoj suprotnosti s činjenicom da su JNA „artiljerija i vazduhoplovstvo“ i srpske paravojne postrojbe bombardirale te granatirale i gradove, naselja i civilne objekte odnosno bolnice, škole, vrtiće i slično u kojima borave i djeca; pa ona stoga nikako nisu mogla biti „slučajne, incidentne, nenamjerne i kolateralne“ žrtve. Što Oliver Frljić i ostali „režiseri“ psihološko-propagandnog rata vješto prikrivaju i zaobilaze činjenicu da su ta djeca žrtve ratnog zločina!
Umjetničkom senzibilitetu i humanitetu Olivera Frljića „slučajno“ su promakla planirana, namjerna i ciljano izvršena okrutna djecoubojstva braće 4-godišneg Gorana i 11-godišnjeg Slobodana Čengića koje su u siječnju 1992.g. u njihovoj obiteljskoj kući u zaseoku Šašići kraj Ervenika ubila dva pripadnika srpskih paravojnih jedinica i njihovi susjedi, i isto tako planirano, namjerno i ciljano izvršeno okrutno djecoubojstvo brata i sestre 5-godišnje Ane-Marije i 14-godišnjeg Ivana Grgića koje su u ožujku 1993.g. u njihovoj obiteljskoj kući u Novskoj ubila dva pripadnika srpskih paravojnih jedinica. Je li blokadi Frljićeve percepcije i senzibiliteta pridonijelo i to što su ta s predumišljajem i ciljano ubijena djeca te zajedno s njima i njihovi roditelji – hrvatske nacionalnosti, pa zbog toga nije dobio inspiraciju za odgovarajući umjetnički projekt? A i kako je mogao dobiti pobudu i nadahnuće kad se taj i takav umjetnički projekt, ne bi uklapao u projekt psihološko-propagandnog rata protiv hrvatskog naroda i države, kojeg režira te vodi i Oliver Frljić!
Ubojstvo Aleksandre Zec „nije incident nego rezultat političkog projekta“ tvrdi Oliver Frljić u prethodno navedenom intervjuu u Blicu, a kako njegovu solidarnost i umjetnički senzibilitet nisu privukla ubojstva braće Gorana i Slobodana Čengića i sestre i brata Ane-Marije i Ivana Grgića, iz toga se može jedino zaključiti da Frljić drži da su ta ubojstva tek puki incident i da nisu rezultat političkog projekta! Što znači i da je još 397 djece u Domovinskom obrambenom ratu ubijeno odnosno „poginulo“ incidentno, slučajno i nenamjerno; vjerojatno od latica cvijeća kojim su građani Beograda u ranu jesen 1991.g. obasipali tenkove koji su vozili „humanitarnu“ pomoć u jedinicama JNA i srpskim paravojnim jedinicama opkoljeni Vukovar, pa je zbog atmosferskog incidenta vjetar naglo promijenio pravac, cvijeće odnio u Hrvatsku i 397 djece je zbog tog prirodnog slučaja, incidenta – ubijeno!
MAJKA ALEKSANDRE ZEC BILA JE HRVATICA MARIJA MESIĆ!
U ponedjeljak 7. prosinca 2020.g. Antifašistička liga održala je na Sljemenu komemoraciju ubijenim članovima obitelji Zec. Sudjelovao je i potpredsjednik Vlade RH Boris Milošević, koji je tim povodom izjavio i sljedeće: „Izražavam zgražanje prema ovakvom strašnom zločinu, jer je ubijena skoro cijela jedna obitelj isključivo iz etničkih motiva, samo zato što su bili isključivo Srbi“. Na ovogodišnjoj komemoraciji Boris Milošević ponovio je tu istu tvrdnju i kvalifikaciju tog zločina, samo u nešto manje eksplicitnoj formi. Okrutni zločin nad obitelji Zec-Mesić kvalificiran je i prikazan i u mainstream medijima kao školski i zoran primjer i dokaz zločina počinjenog iz etničkih motiva i šovinističke mržnje. Stoga činjeničnu utemeljenost i vjerodostojnost te tvrdnju i kvalifikacije treba provjeriti analizom valjanih i pouzdanih pokazatelja, a to je etnička odnosno nacionalna pripadnost počiniteljâ i žrtava tog zločina. U zločinu su sudjelovala petorica pripadnika pričuvnog sastava MUP-a RH: Hrvati tada maloljetni Siniša Rimac, Igor Mikola i Nebojša Hodak; Bošnjak-musliman Munib Suljić i Srpkinja Snježana Živanović. Otac obitelji Mihajlo Zec etnički je Srbin, njegova supruga Marija Mesić je Hrvatica rođena 1955.g. u naselju Stajnica u Općini Brinje, a krštena je 13. veljače 1955.g. u rimokatoličkoj crkvi sv. Nikole biskupa u Stajnici. Njihova kćerka Aleksandra rođena je u etnički heterogenom braku oca Srbina i majke Hrvatice, pa je stoga etnički polu-Srpkinja/polu-Hrvatica, a kako je rođena, školovana i socijalizirana u hrvatskom kulturnom okruženju u gradu Zagrebu, to je sociokulturno Hrvatica. Kao što se iz prethodnih podataka vidi zločinačka petorka je etnički odnosno nacionalno heterogena i čine je tri Hrvata, Bošnjak-musliman i Srpkinja; pa se stoga logično nameće pitanje može li biti i je li vjerodostojna kvalifikacija tog okrutnog zločina koju i kakvu je dao potpredsjednik Vlade RH Boris Milošević: „Ubijena je skoro cijela jedna obitelj isključivo iz etničkih motiva, samo zato što su bili isključivo Srbi“. Siniša Rimac ubio je oca obitelji Srbina Mihajla Zeca ispred njegove obiteljske kuće na Trešnjevci, i to se utemeljeno može kvalificirati kao zločin počinjen iz etničkih motiva. No kako su i kakav etnički motiv za neizravno sudjelovanje u zločinu nad suprugom i ocem Srbinom, suprugom i majkom Hrvaticom i njihovom kćerkom tada 12-godišnjom djevojčicom Aleksandrom koja je etnički polu-Srpkinja/polu-Hrvatica i sociokulturno Hrvatica; mogli imati Hrvati Igor Mikola i Nebojša Hodak te Srpkinja Snježana Živanović? Logično je da se njihovo neizravno sudjelovanje u zločinu zbog navedene njihove etničke pripadnosti, ne može kvalificirati kao neizravni zločin iz etničkih motiva jer su im žrtve zločina etnički istovjetne! Suprugu i majku Hrvaticu Mariju i njezinu kćerku djevojčicu Aleksandru koja je etnički polu-Srpkinja/polu-Hrvatica i sociokulturno Hrvatica; na Sljemenu je ubio Bošnjak-musliman Munib Suljić. Kako mu žrtve zločina etnički nisu identične, njegov dvostruki zločin može se utemeljeno kvalificirati da je počinjen iz etničkih motiva. No kako se taj okrutni i iz najnižih motiva počinjen zločin i civilizacijska sramota, protivno prethodno navedenim valjanim, pouzdanim i neosporivim činjenicama može i smije kvalificirati kao: „Zločin isključivo iz etničkih motiva, samo zato što su bili isključivo Srbi“? Kad se iz navedenih valjanih podataka jasno vidi da njegove žrtve nisu bile „isključivo Srbi“, i da njegovi počinitelji odnosno zločinci nisu bili „isključivo Hrvati“! Istina, taj okrutni zločin doista jest sociokulturna i moralna sramota i ljaga hrvatskog društva, ali se nikako i ni po čemu ne može interpretirati i generalizirati kao kolektivna odgovornost i krivnja hrvatskog naroda te i hrvatske države.
A upravo se to godinama institucionalno, sustavno i kontinuirano kao navodna kultura „pijeteta i sjećanja“; iz poznatih centara, službi i organizacija podmeće i imputira hrvatskoj državi i hrvatskom narodu! A koji je neosporno žrtva državnog višestoljetnog osvajačkog srbijanskog geopolitičkog, obavještajnog i vojnog programa i projekta, nedavne institucionalne vojne agresije te planiranog i organiziranog ratnog zločina nad civilima u kojem je ubijeno i više od 400 djece od kojih nekoliko srpske nacionalnosti!
