Božić u Hrvata

Po riječima sv. Augustina: “Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti”. Taj jedinstveni povijesni događaj rođenja Boga-čovjeka kršćanski svijet slavi od davnina. Svetkovina je nazvana Božić. Sama riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan njegova rođenja. Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu poprima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog – Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Tako je svemogući Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga sveprisutni i bliski Bog. Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje uočljive odlike: pristupačnost,jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, skromnost.

Božić se do pred konac IV. stoljeća obilježavao 6. siječnja, da bi potom bio premješten na 25. prosinca kako bi se potisnula, još od cara Aurelija (270.-275.) uvedena rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, a koja je padala u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom na tom mladom letu veselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Kršćanstvo je u potpunosti uspjelo potisnuti rimsku svetkovinu rođenja nepobjedivog sunca, ali nije moglo spriječiti da se mnogo poganskih običaja i rituala iz pretkršćanskog razdoblja po sili inercije zadrži u puku i do današnjih dana – uloga vegetacije, svjetlosti, darova i čestitanja.

Svi ti običaji su se vjekovima oblikovali utjecajem raznih naroda i krajeva, pa su po tome zajednički čitavom kršćanskom svijetu, a opet, svaka im je sredina udahnula nešto svoga i tako ih učinila prepoznatljivima.

BIBLIJSKI BOŽIĆ

Razumijevanje Božića i njegovo otajstveno značenje lučimo po Bibliji. Tako je Božić prije svega biblijski događaj. Na blagdan Božića se već od 5. stoljeća slave tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Kod polnoćke i zornice čita se izvještaj o događaju Božića s njegovim povijesnim odreženjem: u one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Kod zornice je naglasak na evanđeoskom izvještaju o navještaju pastirima, a kod poldanjice je proglas evanđelja sv. Ivana: u početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i ta Riječ bijaše Bog… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama! Ovaj proglas jasno uspoređuje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega; oba događaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, je po Božiću postao smrtnikom da bismo mi, po njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit, da bismo mi po njemu postali vječni. Nastanio se među nama, prihvatio naš život, postao naš suputnik i supatnik. Ostvario je svoje poslanje i postao naš Spasitelj i Otkupitelj.

Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj koji se je zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje. Zapravo Biblija izriče trodjelno poruku o Božiću: očitovala se slava Bogu na visinama, uspostavlja se na zemlji mir, koji je potvrda Božje naklnosti prema ljudima. Ljudi su od prvog Božića svjesni da uživaju Božju naklonost, a svakog Božića obnavljaju tu svijest, pa stoga njegovu i uzajamnu blagonaklonost, dobrostivost, dobrovoljnost. Hrvatski katolici dokazali su svoje vjerničko razumijevanje biblijskog Božića i u pjesmi Čestit svijetu izrekli svoje vjerovanje. Pjesnik Jeronim Korner, jedan od najboljih hrvatskih duhovnih pjesnika, ispjevao je neposredno prije II. svjetskog rata ovu pjesmu o Božiću:

I bio je Čovjek-Bog,
I dobar i drag i blag!
Kud prošla je njegova stopa,
Rastao milinja trag.
I bio je Čovjek-Bog,
I lijep i svet i tih.
I svaka njegova riječ
Bijaše zvonak stih.
On življaše davno,
Al spomen je o njemu živa.
I mnoštvo o njemu zvijezda
Zemlji priču dariva.
O, čuva cijeli svijet
O njemu spomen čist:
Bio je čovjek, Bog i cvijet,
A zvao se Isus Krist.

HRVATSKI BOŽIĆ

Otajstvo Božića oblikovalo je vjerničko doživljavanje blagdana Božića hrvatskih katolika do te mjere da se opravdano govori o hrvatskom Božiću. Božić je naišao na odraz u književnosti, umjetnosti, a osobito spletu običaja i u božićnim pjesmama i melodijama. Posebno su božićni običaji, a napose božićne pjesme, u stanju iz godine u godinu pobuditi vjerničko doživljavanje Božića, u pripravljanju na blagdan i u slavljenju blagdana. Svi ti običaji i pjesme uvjetuju pun odjek Božića u osobnom proživljavanju, ali i u obiteljskom i društvenom životu. Običaji, naime, obnavljaju niz sadržajnih i ljudski vrijednih čina upravljenih očitovanju čovjekoljublja od čestitanja i darivanja do izmirenja zavađenih i novog poleta u obiteljskom življenju. Pjesme pak stvaraju ozračje radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina.

Božić je stoljećima odgajao hrvatskog čovjeka, i to ne samo u kršćanskoj vjeri, nego i za temeljne ljudske vrednote. Božićne pjesme odgajaju hrvatsku vjerničku dušu za kršćansku osjećajnost i suosjećanje. Razvijaju te stavove prema Isusu, Sinu Božjemu, rođenom kao dijete, ali i prema svim ljudima koji trpe. Odgajaju na djelotvornu solidarnost sa svom djecom svijeta koja dijele sudbinu maloga Isusa. Hrvatski je vjernik od Božića učio i naučio da nije najveće zlo kad je dijete rođeno na slamici oštroj, ako može računati s ljubavlju roditelja.

U božićnim je pjesmama, naime, jasno naznačena središnja kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, koga one često nazivaju Mladim kraljem, od Djevice Marije. Tu istinu pjesme uokviruju s jedne strane u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje. Ipak te pjesme ne skrivaju krutu životnu stvarnost i neizvjesnost u kojoj su bili novorođeni Isus, Marija i Josip. Pogodilo ih je siromaštvo, odbijanje ljudi i neprijateljska prijetnja samoga kralja Heroda. Upravo tu i takvu stvarnost živjela su pokoljenja koja su stvorila te božićne pjesme i zatim mnoge druge generacije koje su pjesme pjevale. Jedva da su koje druge pjesme Hrvati prihvatili u takvoj mjeri kao božićne. U njima pronalaze izraz vlastite duše, povijesti i sadašnjosti. Istodobno dopuštaju da ih te pjesme odgajaju, oblikuju. Te su pjesme doista pjesme Božjega naroda koji se u njima prepoznaje, s njima poistovjećuje i upravo njima najbolje izražava svoju vjeru, cjelovito kršćansko vjerovanje, svoje kršćansko opredjeljenje, spremnost nastaviti Isusovo djelo među ljudima i danas.

HRVATSKI PUČKI OBIČAJI

Božić se kao kršćanski blagdan u svakom narodu obilježava na poseban način čineći dio njegove etnografske baštine. U nekim hrvatskim krajevima već na Svete Katarinu (25. studenoga) počinje božićna priprava i traje točno mjesec dana.

Advent ili Došašće je vrijeme priprema za dolazak i rođenje Isusa Krista, a sastoji se od četiri tjednaoja neposredno prethode Božiću i koji simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do dolaska Kristova. Prema crkvenim regulama, od dana sv. Katarine počinje propisani četiri-tjedni post tj. počinje božićna priprava koja traje točno mjesec dana. Kroz adventsko vrijeme naša se razmišljanja i osjećaji kreću i u prošlost, sa sjećanjem na prvi Kristov dolazak, i u budućnost, s nadom u njegov ponovni povratak. Svako jutro drže se mise Zornice ili Rorate, a vjernici pristupaju ispovijedi i pričesti pa stoga Božić ima značenje obnove i novog htijenja u vjerničkom životu ka samo-prosudbi vlastitog života i djelovanja u svjetlu kršćanskog morala.
Slaveći mise Zornice narod je stvorio osobite adventske pjesme. Adventska pjesma Poslan bi anđel Gabrijel u stihovima proriče otajstvo Kristovog utjelovljenja i Marijinog bogomaterinstva.

Hrvatski puk adventsko vrijeme izričito usmjeruje Božiću nazivajući dane od Svete Katarine, prvo čelo Božića tako da božićni krug pučkih običaja koji započinje s vremenom Adventa, a završava Svijećnicom i danom Sv. Blaža. U novije vrijeme sve prisutniji znak Adventa, koji ukazuje na Božić i poziva na obiteljsku molitvu, je adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Advenski je vijenac danas prihvatila gradska sredina, ali mu prijeti realna opasnost da preraste u puki ukras, da izgubi istinsku simboliku i snagu poziva na božićnu pripravu.

Nakon Svete Katarine slijede dani Svete Barbare (4. prosinca), Sveteog Nikole (6. prosinca) i Svete Lucije (13. prosinca) koji u pojedinim krajevima imaju istu ulogu početka kruga božićnih običaja. Likove Svetog Nikole i Svete Lucije često predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseći darove djeci. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U današnje doba ovu službu preuzeo je Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.

Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola kod svetkovanja Božića. Sam običaj pretkršćanskog je porijekla, ali danas ima kršćansku simboliku, a svrha mu je blagoslov ljetine. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavi jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.

I dok se običaj sijanja pšenice sačuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.
Badnjakom se naziva jedan a u nekim krajevima i tri velika panja, koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Taj običaj također je pretkršćanskog porijekla, ali je vremenom zadobio kršćanske oznake. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom pripaljuju sve svijeće u kući. Panjevima koji tinjaju obično bi se davalo malo od hrane s blagdanskog stola i vina koje se istom pilo. Vjerovalo se da će vatra velikih panjeva donijeti dobro cijelom domu i svim ukućanima.

Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Unošenje slame i rasprostiranje po podu događalo se s izričitim naglaskom na događaj Božića, jer su redovito taj čin članovi obitelji pratili pjevanjem božićnih pjesama. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i pričali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu već na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici, dok je simbolika snopova i vijenaca vezana uz plodnost. Poslije blagdana tu su slamu smatrali blagoslovljenom i jamstvom dobrog uroda u vrtu i polju.

U Hrvatskoj se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji još od 16.st, a zanimljivo je da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Tek učestalim pošumljavanjem u upotrebu ulaze crnogorična drvca. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera i papira ili staklenim figurama ako ih je tko imao. Uza to, stavljani su papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. Iako se u Hrvata običaj kićenja stabla javlja relativno kasno, kićenje doma zelenilom od davnine je uvriježen običaj i dužnost koju su obično obavljala djeca. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca kuću ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode. Božićno drvce, a negdje zelene grane, su osobito vidljiv božićni simbol. Okićeni borovi stoje danas po gradskim trgovima i pred javnim zgradama. U kućama i u stanovima oni su središte oko kojega se okuplja obitelj i darivaju djeca na Badnjak ili na Božić. Premda se može uočiti pretkršćanska ili nekršćanska pretpovijest tog njihovog unošenja božićnog drva ili zelenila u domove, danas su neizostavan znak slavljenja Božića. U osobit događaj obiteljskog zajedništva spada kićenje borova u kući, a pod bor se redovito stavljaju i jaslice ili koji drugi znak Božića.

Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno ukazuju na događaj koji se proslavlja – noć Isusova rođenja i jasno označuju da se on rodio u štali. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta, a nalazile su se samo u crkvama i bilo je pitanje časti napraviti što veće i vjerodostojnije jaslice. U njima su likovi Isusa, Marije i Josipa, pastira, trojice mudraca i njihove pratnje, a zatim vola i magarca te ovaca i deva. Prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj veličini napravio je Sveti Franjo još 1223. godine. Na jaslice ukazuje reljef Kristovog rođenja u luneti trogirske katedrale, djelo majstora Radovana. Najstarije danas sačuvane jaslice nalaze se u vrtnoj kapeli franjevaca na otočiću Košljun uz otok Krk. Načinio ih je nepoznati majstor u 17. stoljeću. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st. U Hrvatskoj je poznato i koledanje uz nošenje jaslica, a početkom ovoga stoljeća jaslice postaju vrlo čest ukras crkvi kroz božićno vrijeme. Danas su jaslice našle mjesto gotovo ispod svakog božićnog drvca, jer su iz crkvi jaslice prešle i u kuće i stanove. Naravno, kućne jaslice su nekad vrlo skromne, bez mnogo likova, sadržajno upravljene samo na događaj u betlehemskoj štalici.

Od božićnih ukrasa spomenimo i svijeće koje imaju dvojaku simboliku: one su znak buđenja prirode i znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.