O KLUBU HRVATSKOG DRUŠTVA „SYDNEY“ I HRVATSKIM KLUBOVIMA OPĆENITO

Prodaja kluba Hrvatskog društva „Sydney“ u gradskoj četvrti Punchbowl pokrenula je raspravu o tome što i kako dalje, što činiti sa zarađenim novcem, kupiti nove prostorije ili ubrizgati i dati potporu hrvatskim klubovima koji su još tu i kojima opstojnost, barem za sada, nije još upitna i ugrožena. Znam da su čitatelji Domovine imali priliku to pratiti i čitati u prošla tri broja ovog hrvatskog tjednika, ali dobro je to sve rezimirati i rekapitulirati, odnosno sažeti, jednostavno za to da to sve bude na jednom mjestu i da se lakše može pratiti cijeli razvoj događaja oko nastale situacije vezane za Hrvatsko društvo „Sydney“ i njegov prodani klub.

Hrvatsko društvo „Sydney“ nije samo klub u Punchbowlu, ono je 70 godina staro hrvatsko društvo koje je na specifičan način, već nekoliko hrvatskih naraštaja, čuvar hrvatskog identiteta u Sydneyju i Australiji. Stoga kada promišljamo o Hrvatskom društvu „Sydney“ ne smijemo ga gledati samo kroz prizmu njegova kluba, jer društvo je puno više od kluba, i njegov životni vijek je puno duži. O budućnosti ovog hrvatskog društva, uz njegovo članstvo i Upravu, treba promišljati i razgovarati i na razini hrvatske zajednice, jer ono je društvo cijele hrvatske zajednice. Prema tome, svaki Hrvat i svaka Hrvatica koji se osjećaju pripadnicima hrvatske zajednice mogu izraziti svoje mišljenje glede ovog društva o tome što i kako dalje. Dakle, kad promišljamo o budućnosti ovog društva onda treba imati u vidu i to da promošljamo o budućnosti hrvatske zajednice u smislu da se naša hrvatska kultura, tradicija i hrvatski identitet  ne utope i ne ugase u ovim novonastalim globalistističkim kretanjima i šarolikom multikulturalnom australskom mozaiku. Treba razmišljati na takav način da naši hrvatski naraštaji koji dolaze nakon nas budu ponosni na ono što smo im ostavili u nasljeđe.

Zbog ovog gore izrečenog kao pripadnici hrvatske zajednice i kao njezini aktivni djelatnici uvijek na umu moramo imati to da ne smijemo dovesti u pitanje budućnost hrvatske zajednice i njezinu prepoznatljivost na ovim našim australskim prostorima. Svojim promišljanjima i odlukama ne smijemo nikad dovesti u pitanje gubljenje identiteta i integriteta hrvatske zajednice u Sydneyju i cijeloj Australiji.  Kako u tome možemo uspjeti i sačuvati za budućnost sve ono što su nama naraštaji prije nas stekli i napravili da mi nastavimo dalje baštiniti? Možemo sve sačuvati, i napraviti pomak naprijed ako ozbiljno shvatimo da mali narodi, a još manje njihove etničke zajednice po svijetu poput naših hrvatskih, nisu osobito bitne svijetu globalizacije. Jedno je sigurno, a to je da se sami o sebi moramo pobrinuti, moramo sami sebi postati važni jer nam nitko drugi neće tu uslugu učiniti. I staviti interese hrvatske zajednice kao cijeline ispred svih ostalih  interesa.  U tome su nam uz novčani kapital, koji Hrvati ovoga velegrada posjeduju, potrebni ljudi, hrvatski majstori i postojeće hrvatske stožerne institucije: crkve, društva, klubovi, folklor, škole, hrvatski poduzetnici i različite hrvatske udruge. Budući da sve to imamo na raspolaganju, vjrijem da sve što u hrvatskoj zajednici imamo možemo sačuvati, i još i više postići i ostvariti, znanjem, suradnjom, razgovorima, radom, svojim sposobnostima, vizijom i strategiojm na dugi rok.

Iz onoga što slijedi ovdje, i što se da naslutiti iz onoga izrečenog na drugim mjestima, hrvatski klubovi ovakvi kakvi su sada, svojim poslovanjem i u ovako velikom broju zasigurno nemaju blistavu budućnost. Vjerujem da će se mnogi u tome složiti. I što nam je onda činiti? Trebamo se okrenuti budućnosti na jedan drukčiji način, a o tome treba otvoreno razgovarati. Treba voditi računa o tome kakva će hrvatska zajednica Sydneyja i Australije izgledati 2050. ili čak 3000. godine?  Dakle, treba razumno i zajedno razgovarati. Otvoreni razgovori, jasna promišljanja i jasni zaključci, zajednički je događaj. Pravi učinak se može postići samo u razgovorima s drugima i uvažavnjem mišljenja drugih. U tom smislu hvalevrijedna je ideja i inicijativa pokrenuta u ovom hrvatskom tjedniku, kao i ono izrečeno u razgovorima na drugim mjestima ali ne uvijek i dostupno svima.

HRVATSKI KLUBOVI U SYDNEYJU

Australski grad Sydney, smješten je na jugositočnoj obali Tihog ocena i proteže se s otprilike svojih 700 predgrađa oko 70 km prema Plavom gorju; u njemu živi oko 5.5 milijuna stanovnika i po nekim izvorima svaki treći stanovnik je doseljenik. Često se ubraja među 10 najljepših gradova na svijetu, ali i jedan od najskupljih u Australiji a možda i šire i dalje. Ovo posljednje ide u prilog Hrvatima i hrvatskoj zajednici koji su sebi u ovom velegradu sagradili dom u bolja vremena, i koji su ovdje izgradili hrvatsku zajednicu i u njoj obiteljske, vjerske i društvene stambene nekretnine. U Sydneyju i njegovim predgrađima živi po mojoj gruboj procjeni oko 40.000 do 50.000 Hrvata i hrvatskih potomaka. Sjećam se još davnih kasnih osamdesetih godina kada mi je jedan prijatelj govorio da u Sydneyju ima oko 22.000 Hrvata milijunaša, a danas bi se moglo reći da je svaki onaj Hrvat koji ima kuću u Sydneyju milijunaš.  Hrvatska zajednica Sydneyja kao rijetko koja etnička zajednica u ovom velegradu, ili pak bilo koja hrvatska zajednica izvan Hrvatske, brojila je do prije otprilike desetak godina sedam društvenih i sportskih klubova: Klub Hrvatskog društva „Sydney“ u gradskoj četvrti Punchbowl, Hrvatski klub „Kralj Tomislav“ u Edensor Parku (sa stadionom Sydney Croatie), Hrvatsko kulturno društvo „Bosna“ u sydneyjskom predgrađu St. Mary’s, Hrvatski klub „Jadran-Hajduk“ u gradskoj četvrti St. John’s Park, Hrvatski klub „Braća Radić“ u gradskoj četvrti Schofields, Hrvatski klub „Dalmacija-Sydney“ u gradskom predgrađu Terrey Hills i Istra društveni i sportski klub u predgrađu Leppington. Osim Hrvatskog kluba „Dalmacija-Sydney“, koji gravitira sjevernim predjelima grada, ostali klubovi se nalaze u zapadnom dijelu Sydneyja. U tim zapadnim predgtrađima zapravo i živi najveći broj Hrvata.

KLUPSKA KULTURA I KULTURA PUBA

Klupska kultura i kultura puba nešto je što je jedinstveno za Australiju. Provoditi vrijeme u klubu je kao da ste kod kuće malo dalje od kuće; u klubovima pak ljudi kockaju, igraju šah, kartaju se, igraju boće, razgovaraju o svagdašnjim temama, ili se zabavljaju plešući, i slično. Tako je otprilike i u pubovima, prijatelji se sretnu i nađu u pubu na piću, najviše na čaši piva, a često i više nego samo na jednoj čaši, i ugodno se i lagodno druže. Oba su mjesta zaista mjesto za piće i druženje s prijateljima nakon napornog dana ili tjedna na poslu.

Hrvatski domoljubi gradili su i izgrađivali svoje hrvatske zajednice prema uzoru na sve ono što postoji u višekulturalnoj australskoj zajednici kao i po uzoru na ono što su imale druge etničke zajednice u ovoj zemlji kontinentu. U početku su gradili hrvatske klubove i domove, crkve, osnivali nogometne klubove i hrvatske političke organizacije. To su kasnije dopunjavali i upotpunjavali hrvatskim novinama, hrvatskim radijskim programima, utemeljenjem hrvatskih folklornih skupina, otvaranjem škola hrvatskoga jezika, hrvatskim studentskim društvima, kulturnim i književnim društvima, hrvatskim dramskim društvima, studijem hrvatskoga jezika, stvaranjem zaklada za studij hrvatskog jezika, društvima hrvatskih umirovljenika, staračkim domovima i njegovalištima, a ponegdje i pjevačkim zborovima i klapama. Kao i svi australski klubovi, hrvatski klubovi su bili mjesto prijateljskih susreta, sastanaka, zabava, mjesto relaksacije, dom izvan obiteljskog doma…

Cijela operativna i poslovna filozofija klubova u Australiji temelji se na tome da sav profit koji klub ostvari ide nazad u zajednicu, za potpou raznim projektima zajednice. Međutim, stvarnost je nešto drukčija, rijetko koji klub ostvaruje ili dolazi do takve zarade da može podržati projekte u zajednici. Nasuprot tome, članovi zajednice, a posebno poslovni ljudi u zajednici, pomažu i daju financijsku potporu klubovima da plutaju iznad vode. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je to slučaj sa svim društvenim klubovima u Sydneyju, ili pak u cijeloj Australiji, ali sigurno znam da je to bio slučaj s hrvatskim klubovima. I naravno, na takav način poslovanja klubovi ne mogu opstati i primorani su na propast ili prodaju.

Na žalost Hrvati nisu uvijek svijesni onog najgoreg što ih može snaći,  a to je da mogu ostati bez svega, ako ne poslušaju onu staru hrvatsku mudrost „pamet u glavu!“ To se upravo i dogodilo prije par godina Centru hrvatske zajednice u Dimbulahi u sjevernom Queenslandu. To je dobar primjer kako se zbog nepoznavanja zakona i zbog ljudske tvrdoglavosti i nehaja može ostati bez svega. Centar hrvatske zajednice u tom malom mjestu, koji su Hrvati sagradili svojim rukama i svojim novcem početkom osamdesetih godina, uzela je općina ili lokalne gradske vlaste sve zbog tvrdoglavosti i neznanja četvero ili petero ljudi. Znam da im je nuđen pravni savjet, ali oni su to odbijali na onaj tipičan način „što se oni sad tu miješaju, to je naša stvar, mi smo to radili i mi ćemo o tome odlučivati!“ Kada klub padne u financijske probleme zbog lošeg i negativnog poslovanja, a to kao što ćemo vidjeti nije ništa neobično za hrvatske klubove u Sydneyju, onda treba pravovremeno reagirati kao što je to 2009. godine učinio Hrvatski klub „Jadran-Hajduk“ i evo sada klub Hrvatskog društva „Sydney“ u gradskoj četvrti Punchbowl. Da se spasi ono što se spasiti može i da novac i dalje ostane u hrvatskoj zajednici te da se pozitivno utroši za boljitak društva i zajednice.

HRVATSKI KLUBOVI NA PRODAJU

Zbog lošeg i negativnog poslovanja prvi se na prodaji našao Hrvatski klub „Jadran-Hajduk“ u gradskoj četvrti St. John’s Park. Bilo je to, ako se ne varam, 2009. godine. O toj ideji slučajno sam saznao nekoliko mjeseci prije prodaje. Naime, nazvao me tadašnji predsjednik kluba Slavko Bošnjak rekavši: „Slušaj Budak, klub nam slabo radi i radimo na tome da ga prodamo, ne možemo ovako dalje. Možemo li se naći ti, ja i Ned na večeri jednu veče da se dogovorimo da damo nešto novaca u to tamo što ti radiš na Macquarie University.“ Rekao sam mu, samo me nazovite i dogovorit ćemo se o svemu. I sve je ostalo na tome pozivu! Ali budući da sam bio član kluba, pratio sam razvoj zbivanja koliko god je to bilo moguće pa sam tako došao i na sjednicu kluba na kojoj su članovi odlučivali hoće li se klub i njegovo članstvo pripojiti australskom klubu Mounties (Mt. Pritchard & District Community Club) ili Hrvatskom klubu „Kralj Tomislav“ koji je udaljen svega kilometar od „Jadran-Hajduka.“ Glasovanje je završilo tako da je veći broj članova izglasao da se Hrvatski klub „Jadran Hajduk“ pripoji, članstvom i profitom koji se zaradi prodajom, Hrvatskom klubu „Kralj Tomislav.“ Gledajući to iz ove perspektive bila je to mudra i razumna odluka članova kluba.  Tim novčanim ali i ljudskim kapitalom  Hrvatskom klubu „Kralj  Tomislav“ dana je mogućnost obnove kluba i stabilnost za sigurnije poslovanje bar za neko vrijeme.

U dva broja hrvatskog sydneyjskog tjednika Domovina mogli smo nedavno čitati dva osvrta o klubu Hrvatskog društva „Sydney“ u gradskoj četvrti Punchbowl. Točnije, u broju 455. ovog tjednika (od 29. rujna 2021.) javio se sadašnji predsjednik Hrvatskog društva „Sydney“ gospodin Zvonimir Kurtović, a u sljedećem broju, broju 456. (od 6. listopada 2021.) javio se ugledni hrvatski poduzetnik i poznati i čuveni dobrotvor i filantrop gospodin Marko Franović. Gospodin Kurtović izvješćuje hrvatsku zajednicu i cijelu hrvatsku javnost da je ovaj poznati hrvatski kub, sa sjedištem u Punchbowlu, nakon višegodišnje neizvjesnosti, konačno prodan. Koliko je značajna ova  vijest o najstarijem i najvećem hrvatskom društvu i njegovu klubu u Sydneyju, a možda i u cijelom hrvatskom izvandomovinstvu, najbolje govore udarni naslovi na naslovnoj stranici ovog hrvatskog tjednika.  U svome 455. broju tjednik Domovina na naslovnoj stranici donosi veliki naslov „Predsjednik Hrvatskog kluba’Sydney’ Zvonimir Kurtović objašnjava za naše novine: KAKO JE PRODAN PUNCHBOWL. I doista kad okrenemo i prolistamo nekoliko listova na svojoj 14. stranici Domovina donosi razgovor s gospodinom Kurtovićem pod naslovom: Zvonimir Kurtović, predsjednik Hrvatskog kluba ‘Sydney’: Klub je prodan – sada tražimo novi prostor za naš daljnji život i rad.

Zvonimir Kurtović: Klub je prodan

U svojem kratkom obraćanju hrvatskoj javnosti Kurtović iznosi nekoliko zanimljivih podataka: „Odluka o prodaji je donesena, da podsjetim, još 2014. (…) Nakon sedam godina na kraju smo procesa. Klub je prodan. Cijena je bila, kao što znate, 26 milijuna australskih dolara. Kao što znamo, klub već neko vrijeme nije imao nikakvih dugova, no sada je cijela priča gotova. Naša je dužnost, upravnog odbora i mene kao predsjednika, da razmislimo što ćemo dalje. Razmišljamo za prvu ruku o traženju lokacije gdje ćemo se okupljati pa da onda odlučimo o kupovini novog prostora.“

Na koncu svog kratkoga obraćanja hrvatskoj zajednici  Kurtović izražava svoju zahvalnost i zahvalnost Uprave kluba svim onim Hrvaticama i Hrvatima koji su na bilo koji način doprinijeli djelatnostima i uspjehu Hrvatskog društva „Sydney“ u proteklih sedamdeset godina: „Svim generacijama od 1951. godine, članovima društva i svim upravama, svim ljudima koji su dolazili. Naš klub bio je institucija.“

Marko Franović: Hrvatski klubovi nemaju budućnost

Odmah u sljedećem broju Domovine javio se gospodin Marko  Franović i daje svoje mišljenje što bi Hrvatsko društvo „Sydney“ trebalo učiniti s 21 (dvadeset jednim) milijunom dolara koje su dobili za prodaju kluba. Ovaj iskusni poduzetnik i poznati dobročinitelj odmah je u startu bez uzla na jeziku rekao za Hrvatski klub u Punchbowlu: „…mogao je biti i bolje prodan i zarađen daleko veći novac – da se znalo i pametnije radilo u zadnje dvije godine. Postupak prodaje se naime mogao prekinuti i ponuditi ga i drugima na kupnju, jer je cijena zemljišta u ovih sedam godina koliko se prodaje otišla duplo više.“ Zanimljivo opažanje i  zaključak kojemu nije lako i jednostavno protusloviti!

Prisjetivši se kako je hrvatski klub u Punchbowlu obnavljan i građen, poslije požara koji ga zadesio osamdesetih godina, već tada je gospodin Franović rekao voditelju poslova i tadašnjem predsjedniku Hrvatskog društva „Sydney“ gosp. Mirku Marijanu: „Ovo je preveliko za našu zajednicu.“ I tome sada dodaje 30 godina kasnije: „Da ne idem baš u detalje, praktično čim se klub otvorio i počeo s radom, već je umjesto da radi profit imao problema s poslovanjem.

Uostalom zar klub na kraju i nije krenuo u proces prodaje prije sedam godina jer se vidjelo da ne može ovakav kakav je pozitivno poslovati nego je zapravo bio najveći dio vremena u gubitku i problemima.“ I proročanski je pogodio iako tvrdi da nije prorok!

Gospodin Franović misli, i to mi se čini opravdano, da etnički klubovi nemaju svjetlu perspektivu i budućnost ovdje, izuzev onih kao talijanski klub „Marconi“ koji vode i kojim upravljaju daleko bolji poslovni ljudi nego Hrvati, a Talijana ima više nego nas, tako da njihov Marconi ima koliko toliko budućnosti za razliku od naših klubova.“ On to svoje mišljenje potkrepljuje i ovim argumentom: „..pogledajmo malo činjenice. Klub Hajduk je propao, klub Dalmacija ide istim putem kao „Punchbowl“ i dakle tri kluba su manje. Ma kakva kupovina novog kluba? Ponavljam: za koga? Budimo realni i pogledajmo što bi bilo najbolje…“

Kamo bi bilo najbolje poći, u Hrvatsko kulturno društvo ‘Bosna’, u Hrvatski klub ‘Braća Radić’ ili možda u Hrvatski klub ‘Kralj Tomislav’, koji bi možda bio najbolje rješenje jer „Klub Kralj Tomislav je najbliži našoj crkvi, našem nogometnom klubu, najviše ljudi naše zajednice upravo tamo i živi te to vidim kao jedino realno i razumsko rješenje.“ Franović nastavlja: „Da bi se produžio vijek klubu Kralj Tomislav još neko vrijeme, treba uložiti novac u njega i to ne preveliki od prodaje kluba Punchbowl. To treba pametno iskalkulirati, tj. napraviti još jedan kat na površinu koja je već planirana. Dovoljno je dakle napraviti jednu pristojnu dvoranu na katu jer i sam klub Kralj Tomislav je najviše zapravo napravljen da bi se tamo mogle igrati buće. Mi sada nemamo poštenu veliku dvoranu poput one u Punchbowlu – tamo su zapravo bile dvije.“

https://domovina.info/index.php/2021/10/04/marko-franovic-hrvatski-klub-punchbowl-ne-treba-traziti-nikakav-novi-prostor-nego-dio-novca-uloziti-u-klub-kralj-tomislav/

„Uostalom svi mi znamo, da nije došao novac od prodaje Hajduka u klub Kralj Tomislav, ni on danas ne bi bio otvoren, a i to što je na životu u ovoj 2021. godini uspijevalo mu je jer se krpio s tim novcem iz Hajduka. Koliko znam taj novac se uglavnom potrošio i pitanje je vremena kada će i on na bubanj, tj. na prodaju.“

Zaključno gospodin Franović ovako promišlja: „Jedino je logično rješenje da se novac koji je dobiven  od prodaje kluba Punchbowl jednim manjim dijelom uloži u kub Kralj Tomislav, a ostali dio novca pametno uloži u nešto što će donositi novac, da se njime mogu financirati korisne stvari unutar naše zajednice u Sydneyju, a jedan dio da se uloži u fond za pomoć nemoćnim, bolesnima, bez obzira jesu li oni u Sydneyu, Adelaideu ili Perthu, jer uvijek ima onih u našoj hrvatskoj zajednici kojima treba pomoć. A tu bi trebalo uključiti i našu crkvu – to bi trebala biti neka vrsta dobrotvorne neprofitne ustanove.“

ODJECI I REAKCIJE IZ HRVATSKE ZAJEDNICE

I onda u srijedu ujutro, 13. listopada, u ruke mi dolazi 457. broj Domovine na čijoj naslovnoj stranici čitam veliki naslov „KAKVA JE BUDUĆNOST HRVATSKIH KLUBOVA“ kao i naslov „Razgovor s uglednim članovima zajednice: T. Lerotićem, T. Žaknićem i M. Franovićem.

Budući da je Marko Franović već ranije izrazio svoje mišljenje o budućnosti hrvatskih klubova u Sydneyju, on je to ovdje još jednom ponovio u malo sažetijem i drukčijem sadržaju. Naime, Franović navodi, zapravo on daje svoju prognozu o RSL klubu Concord, na koji pikiraju mlađi članovi Uprave kluba iz Punchobowla, ovako: „Moja je procjena da taj klub ako ga se kupi ima pred sobom 8 do 10 godina života prije nego što propadne. Kakav je potencijal toga kluba možemo zamisliti kada se on godinama prodaje i nitko ga ne želi kupiti.

https://domovina.info/index.php/2021/10/13/marko-franovic-rsl-klub-concorde-nema-potencijala-niti-buducnosti/

Zar smo mi najpametniji i mislimo da ga netko prije ne bi kupio kada bi on imao potencijala? Potencijal znači budućnost a taj klub je nema i zato se prodaje, i gle čuda tko ga hoće kupiti – mi kojih je svaki dan sve manje i manje te gledajući na to kada bi taj RSL klub Concorde mogao biti starački dom onda bi za naše članove možda i imao potencijala. Za osam do deset godina mi ćemo gledati kome da prodamo taj potencijal. Zvao me je jedan od  članova uprave kluba Punchbowl i rekao mi je da dobar dio uprave kluba podržava moje mišljenje, no da su oni mlađi za kupovinu RSL kluba Concorde.

Kako god bilo želim svima onima koji odlučuju o daljnjoj sudbini kluba sve najbolje i nadam se da će znati izabrati što je najbolje za klub Punchbowl i našu hrvatsku zajednicu u Sydneyu- zaključio je gospodin Franović.

Nakon toga slijedi malo pozornije čitanje onoga kako na te izjave Marka Franovića reagiraju i što o njima misle gospodin Tonči Žaknić, član Uprave Hrvatskog kluba „Dalmacija-Sydney“, i gospodin Tomislav Lerotić, predsjednik Hrvatskog kluba „Kralj Tomislav.“

Tonči Žaknić, član Uprave Hrvatskog kluba „Dalmacija-Sydney“

Čitajući izjavu gospodina Žaknića dolazim do nekih novih spoznaja, ali i očekivanih reakcija. Pogledajmo najprije što nam kaže Tonči Žaknić, član Uprave Hrvatskog kluba „Dalmacija-Sydney,“ o novonastalim problemima u ovom hrvatskom klubu: „Najnoviji problem u klubu nastao je zbog samo inicijativnih poteza pojedinaca iz uprave našeg kluba u vezi prodaje kluba –  za koje nisam znao ja a kasnije sam shvatio ni četri druga direktora iz uprave našeg kluba te smo se svi zajedno našli u pravnom procesu pred sudom u kojem smo još uvijek i koji traje  te smo među ostalim bili ispitivani od komisije koja se bavi ovlaštenjem za točenje alkohola (liquor licence) i rada s mašinama za igru (gambling licence).“

https://domovina.info/index.php/2021/10/13/tonci-zaknic-vjerujem-i-nadam-se-da-cemo-uspjeti-zadrzati-nas-klub/

Prema riječima gospodina Žaknića o tome što se zapravo točno događa u klubu, o imenima i iznosima novca te ugovorima „ne smijemo za sada pričati te ćemo javnost moći obavjestiti o svemu kada za to dođe vrijeme. Sada smo dakle svi iz uprave upleteni u cijeli pravni proces i oni koji su to pokrenuli i oni koji ništa o svemu tome nisu znali, a sud treba odlučiti tko je odgovoran a tko nije, tko je prav i tko je kriv u ovome svemu.“ Unatoč ovoj dosta zamršenoj i neizvjesnoj situaciji, Žaknić smatra da su svi izgledi, kako sada stvari pravno stoje, da se klub neće prodati i da će ostati u hrvatskim rukama.

Vezano za izjavu gospodina Marka Franovića o budućnosti hrvatskih klubova u Sydneyju, posebno o klubu Hrvatskog društva „Sydney“ iz Punchbowla, Žaknić kaže:  „Ovom prilikom želim reći da sam vrlo pozitivno doživio riječi gospodina Marka Franovića o sudbini kluba Punchbowl i to mi daje nadu da naša zajednica ima snage da riješi probleme koji su pred nama. Marko Franović je iskusan poslovan čovjek i jasno je da treba poštovati njegovo životno i poslovno iskustvo. Moje je osobno mišljenje da su tri kluba na zapadnom dijelu grada  ( Braća Radić, Bosna i Kralj Tomislav) sasvim dosta te bi bilo dobro da ostane i naš klub Damacija ovdje na ovoj sjevernoj strani Sydneya.“

Žaknić ovako promišlja o mogućem rješenju: „Volio bih da se s upravom kluba Punchbowla postigne dogovor da se jedan mali dio njihovih sredstava da našem klubu s time da bi se jasno njima dao udio u članstvu te i u upravi i vođenju kluba. Bilo bi dobro da naša zajednica ima i klub Damacija, ali ponavljam sve ovo je moje osobno mišljenje.“

Žaknić zaključuje svoje promišljanje na sličan način kao i mnogi drugi pripadnici naše hrvatske zajednice ovdje u Sydneyju: „Hrvatska zajednica je vrijedna i radišna puno toga smo stvorili, no u ovom današnjem vremenu nama ne trebaju više toliki veliki prostori i takvi klubovi. Nadam se i vjerujem da će sve ovo ipak pozitivno završiti u korist našeg kluba i naše hrvatske zajednice u Sydneyu.“

Tomislav Lerotić, predsjednik Hrvatskog kluba „Kralj Tomislav“

Gospodin odmah Lerotić bez ikakve dvojbe odmah kaže: „Moja uprava i ja podržavamo mišljenje gospodina Marka Franovića“ te nastvalja: „Sviđa mi se ono što je Marko Franović rekao u vezi prodaje kluba Punchbowl no jasno je da je to njegov želja a što će biti odlučiti će članovi kluba Punchbowl i njihov upravni odbor. Ja osobno im želim sve najbolje, znam da je na njima velika odgovornost i o svemu treba dobro promisliti što je najbolje za našu zajednicu bez obzira o kojem je hrvatskom klubu riječ. Svjesni smo da nas je svaki dan sve manje i manje, da li je potreba kupovati novi klub ne znam, ali znam da to nije lak posao, no oduka je jasno na članovima i upravnom odboru.“

https://domovina.info/index.php/2021/10/13/tomislav-lerotic-moja-uprava-i-ja-podrzavamo-misljenje-gospodina-marka-franovica/

Lerotić nastavlja: „Klub Kralj Tomislav ima mjesta i prostora za nadgradnju i sviđa mi [se] Markova ideja o tome da se klub Punchbowl pridruži našem klubu. Kralj Tomislav ima plan: Ideja je dobra i ja i uprava možemo samo reći – zašto ne. U klub Kralj Tomislav svi su dobro došli! Htio bih samo gospodinu Franoviću prenesti da klub Kralj Tomislav posluje pozitivno i stoji na čvrstim nogama. Mi smo evo i ovu godinu pored korone imali profit od $450 000, a samo pitanje dna kada ćemo na našem zemljištu početi radovi na izgradnji Dječjeg vrtića jer imamo odobrenje za rad vrtića s 96 djece. To će se dakle dati u najam i to je siguran novac. Takvo je vrijeme da su dječji vrtići i starački domovi najtraženije ustanove tako da vjerujem da smo hvala Bogu sigurni ako se to tako može reći na jedan duži period.“

On svoju izjavu javnosti zaključuje ovi riječima: „Svi članovi naše uprave kluba Kralja Tomislava pozdravljaju i podržavaju inicijativu Marka Franovića i to je doista dobra ideja da se jedan Hrvatski sportski centar kako se već i zove popuni još i drugim novim sadržajima, no što će biti – vidjet ćemo. U svakom slučaju dobro je da razgovaramo i da gledamo što je najbolje i najkorisnije za cijelu zajednicu.“

ZAKLJUČNA MISAO

Iz svega gore navedenog može se naslutiti, pa čak i zaključiti, da hrvatski klubovi u Sydneyju, ovakvi kakvi su sada, ovakvim poslovanjem kojem smo svjedočili do sada i u ovako velikom broju zasigurno nemaju budućnosti na rok dulji od 20 godina. Oni su odradili svoju ulogu u svoje vrijeme i svim onim Hrvaticama i Hrvatima koji su njima upravljali treba odati dužno poštovanje, uza sve propuste koji su događali na toj ne uvijek glatkoj putanji. Vjerujem da će se mnogi u tome složiti. I što nam je onda činiti?

Trebamo se okrenuti budućnosti na jedan novi i drukčiji način, a o tome treba otvoreno razgovarati. Treba voditi računa o tome kakva će hrvatska zajednica Sydneyja i Australije izgledati 2050. ili čak 3000. godine? Za to je potrebna vizija i strategija. Na primjer, ja mogu vidjeti 2050. godine jedan veliki Hrvatski kulturni centar (Croatian Cultural Centre), negdje u Zapadnom Sydneyju, koji će biti tehnički i ino najsuvremenije opremljen, u njemu će dom i smještaj naći svi hrvatski klubovi (društveni i sportski), hrvatske škole i folklorne skupine i sve druge udruge i aktivne organizacije u hrvatskoj zajednici…

Taj Hrvatski centar mora biti privlačan i otvoren svim ljudima i svim australskim i međunarodnim organizacijama i društvima svime onim što on nudi i što potecijalni potrošači i klijentela od njega očekuje… Tu bih mogao nabrojiti mnogo toga ali za sada je dosta ovo čime mogu ukazati što bi nam dobra i pametna strategija i vizija mogla dati na dugi rok. Zar svima nama ne bi bilo posebno zadovoljstvo, i sreća, da nam naši hrvatski naraštaji budu ponosni na ono što smo im sagradili i ostavili da i oni baštine. Meni je ta pomisao kud i kamo ljepša nego da čitaju o tome što su Hrvati prije njih sve imali u Sydneyju i da od toga u njihovo vrijeme ne bude ni traga, da o tome samo čitaju i slušaju svoje stare!

Pitanje je, naravno, možemo li mi to postići i ostvariti? Moj odgovor na to pitanje je potvrdan, naravno da možemo. Vizionar nije lako i jednostavno biti. I ja ne pretendiram da sam to, ja ovdje tek iznosim ideju o tome kako bi što moglo i po mojem promišljanju trebalo biti, to je cilj koji bi trebalo ostvariti za budućnost naše hrvatske zajednice. To znači da imam dalekosežnu zamisao o željenom razvoju događaja, a ta pomisao je po mojoj trenutačnoj procjeni i prosudbi moguća uz onu staru hrvatsku izreku „pamet u glavu!“