Sjećanje na Rujanske žrtve: “Operacija Deseti travanj”

Zbog pandemije COVID-19 i restrikcija nažalost i ove godine  onemogućene su mnoge aktivnosti “Hrvatskog medjudruštvenog odbora za zajedničku suradnju u NSW-u”. Medju inim i komemoracija za “Rujanske žrtve” je odgodjena. Stoga ovim dopisom želimo dati do znanja našoj hrvatskoj zajednici Sydney-a da nismo zaboravili naše junake koji su pali braneći našu  Hrvatsku, te umjesto komemoracije koju održavamo svake godine, ovaj put ćemo se pismeno sjetiti operacije “Deseti travanj” koja je usljedila tri godine nakon Drugog svjetskog rata i sloma Nezavisne države Hrvatske.

Što se sve dogadjalo nakon pada NDH je apsolutno nezapamćena okrutnost koju su jugokomunistički zločinci činili napaćenom hrvatskom narodu i njenoj razoružanoj i predanoj vojsci samo zato sto su htjeli svoju samostalnu državu Hrvatsku.U tom poslijeratnom kaosu hrvatski život je vrijedio jako malo, možda u protuvrijednosti koliko i jedan naboj kojeg su komunističke ubojice bez imalo grižnje savjesti upucavali u nemoćne i nezaštićene hrvatske žrtve.

Pored stotina tisuća poubijanih, masakriranih, ranjenih i raseljenih Hrvata dogadja se i politički genocid nad našom Domovinom. Pobjedničke sile svijeta siluju Hrvatsku i bez ikakvog dvoumljenja prihvaćaju i priznavaju komunističku tvorevinu Jugoslaviju, ne pitajući što o tome misli poniženi hrvatski narod.

Ova silna nepravda počinjena nad Hrvatskom izazvala je burne reakcije u hrvatskim redovima, osobito medu preživjelim hrvatskim braniteljima koji su se nalazili po logorima Austrije,Italije i Madjarske. Prihvatiti nepravdu takvog stanja je bilo nepodnošljivo za naše ratnike iz netom završenog Drugog svijetskog rata. Emocije su prekipjele a rodoljublje pokrenulo akciju. Nazvaše je ;”Operacija Deseti travanj”.

Plan ove akcije bio je zamišljen da se oružanom borbom protiv komunističke okupacije  Hrvati iz izbjeglištva spoje sa onim ratnicima koji su još ostali u Domovini boreći se protiv jugokomunističkog terora. Predvodnik i vodja ove oružane operacije bio je mladi ustaški časnik Božidar Kavran, a njegovom pohodu priključili su se mnogi rodoljubi iz cijele Hrvatske. Akcija organiziranja počela je u Italiji a zatim i u Austriji, dok su ulaženja u Domovnu  uslijedila preko slovenske i madjarske granice.

Stanje u Domovini nakon pet godina ratovanja i nije obećavalo realnu mogućnost znatnijeg uspjeha s obzirom da su komunistički vlastodršci odmah nakon rata započeli represivnim mjerama protiv umornog i iscrpljenog hrvatskog naroda a OZNA je krstarila i najmanjim selom po našoj Domovini. Na žalost ova velika zamisao nije polučila željene rezultate koje je ova hrabra grupa hrvatskih branitelja planirala. Većina  Kavranovih suboraca kao i on sam je tragično završio svoj rodoljubni pohod u oslobadanju voljene mu Domovine Hrvatske. Jest oni su  pali na svom putu za slobodu i čast svoje Domovine, ali ne i njihova ideja koja se ponovno upalila 1991. s novim naraštajima u Obrambenom domovinskom ratu.

Ovdje je potrebno napomenuti izreku Mije Jagarinca  jednog od sudionika Kavranove grupe na sudjenju u onoj komunističkoj tvorevini; “Došao sam  boriti se protiv vas, jer sam zaljubljen u svoju Hrvatsku.” Pored hrabrog Mije Jagarinca treba spomenuti još jednog ponosnog hrvatskog viteza Mimu Rosandića kao i njegovo pismo koje je napisao svojim kćerkama prije nego što je krenuo u borbu protiv komunističkih okupatora;

“Draga Anera, Mara (Nedino srednje ime) i Ika! Evo vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima. Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu moje drage curice oprostite što vas je ostavio sirote. Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj do groba vjerne. Vaš ćakan, Mime”

Može se ustvrditi da njihov san nije dosanjan ovom akcijom, ali njihov primjer domoljublja je sigurno potpomogao u stvaranju današnje  Republike Hrvatske što ne znači da  dolazeće generacije neće dovršiti operaciju “Deseti travanj” i postaviti povijesnu granicu na rijeci Drini.

Dati život na oltar Domovine je čin koji izaziva pozor neizmjernog priznanja, pa u to ime neka je vječna slava Rujanskim žrtvama kao i svima onima koji su ugradili svoje živote u temelje slobode naše vječne Hrvatske.

Radni odbor; Hrvatski medjudruštveni odbor za zajedničku suradnju u NSW.