Ivan Dujmić
Pola dva ujutro…Vinkovački kolodvor. Nigdje žive duše tek tu i tamo ožive prikaze nekadašnjeg živopisnog Vinkovačkog kolodvora. Bosanci, Muslimani i Turci napolju ispred stubišta na travnjaku sjede na raširenoj deki i jedu piletinu ili ovčetinu iz papira smeđe boje koji je dobio tamnu boju zbog masti iz jela. Obavezno pivo, ponegdje šargija svira. Harmonika. Đžepari na svom zadatku. Najpoznatiji je bio na relaciji Tuzla Vinkovci, pjevač narodnih pjesama, Nazif Gljiva. Iz kupea u kupe je tražio priliku da zgrabi nečiju teško stečenu ušteđevinu. Sa lijeve strane kolodvora, klinci i par starijih tinejđžera, prodaju “cigle” pijanim Bosancima ili Turcima. 100.000 dinara cigla. Ako je ne kupiš fasuješ degenek od tih istih nasmijanih klinaca. A kada se dobije lova, trk u Cafe bar Kristal, gdje su se skupljali kamionđžije i drugi vrlo naprasiti i agresivni ljudi. WC na kolodvoru, vrlo staro okupljalište gradskih i seoskih homoseksualaca, i njihove poruke ispisane na vratima WC-a, a danas sa brojevima mobitela i opisima što i kako te kome rade usluge nastranog seksa. Kad te potjera na WC, dobiješ od nervoze sraćku iako je nisi imao kada pročitaš svu silinu tih bolesnih poruka. Doslovno te para uhvati, i već imaš par fleševa, koga udariti šakom, bocom, ili glavom. Vode nema u WC-u…kotlići ne rade. Čistačica zalije sa kantom vode WC i posao je gotov. Papira, i papirnih ubrusa nikada nije niti bilo. Pored stubišta za WC se je nalazila buregđžinica gdje su se prodavale “slavonske kamenice”. Naravno da se ne radi o školjkama, već o burecima koji su bili stari pet do deset dana, potpuno tvrdi, skoreni, bijele masti. Kada ga zagrizeš kada si gladan i on je bio dobar, jer je buregđžinica radila čitavu noć. Nadaleko poznate vinkovačke kamenice. A tu su još bili i VI.policijska (milicijska) postaja. Dražesni milicajci koji te prvo uhvate za kragnu i pritisnu palicom o zid i traže osobnu kartu. Tijekom pravih noći kada je kolodvor bio pun privodili su po nekoliko najupornijih pijanaca ili kockara. Sve koji su činili nekakovo zlodjelo. Znali bi ih zadržavati i zajebavati čitavu noć, a potom bi zvali upravu da pošalju kombi po njih.
Sad se pitam gdje sam ja to odrastao? Dobro pa sam normalan. U gradu željezničara i radnika. Da to je točno. U gradu navijača Ultrasa najagresivnijih u Hrvatskoj. Da…dijelili smo isti grad, kafiće, parkove. Dijelili smo i kolodvor željeznički jedan od najprljavijih, sa najšarenijim nacijama, iz gotovo čitave Europe, od Turske, Grčke, Makedonije, Bugarske, Rumunjske, Srbije Bosne, Crne Gore pa nadalje do Irana i Iraka. I kod njih je bilo blesana koji bi zaspali u parku na klupi a ujutro se probudili bez prtljage ili izšaketani od nabrijanih navijača, ili punkera. Nebitno. Kad je frka bila, svi su igrali za isti tim Vinkovačkog Dinama/Cibalijinu navijačku skupinu ULTRAS.
Čudan gradić Vinkovci. Kao da je jedna od važnijih tetiva u Hrvatskoj. Ja tako mislim, i jeste tako. Ne daj Bože da zagrmi, vidjeli bi opet mladiće u odorama, ali daleko agresivnije nego što smo mi nekada bili. Kaže se da se uči na greškama. Ja sam na svojim učio. Ovaj puta da zagrmi, ne bih se naprezao i vozio u bolnicu, već u prvu grabu. Takav vam je horoskop četnici. Takav vam je horoskop. Probajte…ne škodi još koja kolona “žena u crnom…”!
