Domovina uredništvo
Prof. Luka Budak jedan od utemeljitelja i dugogodišnji ravnatelj Hrvatskih studija s Macquarie sveučilišta u Sydneyu a gdje i danas radi i djeluje kao suradnik jer je odnedavno u mirovini. Uvaženi je član naše hrvatske zajednice u Sydneyu i Australiji desetljećima, a zamolili smo ga za naše novine da podijeli s nama kako mu protiče vrijeme i čime se bavi u ovim korona vremenima. Rado se odazvao na naš upit i evo što nam je rekao ;
Kako mi prolazi vrijeme u izolaciji? Puno šetam i puno čitam u ovo vrijeme restriktivnih mjera i kućne izolacije. Šetam dvaput dnevno, ujutro i u predvečerje, trudim se prošetati 10 km svaki dan. Šetnja je zdrava i za tijelo i za dušu. To je pravo vrijeme za konstruktivno razmišljanje, pravo vrijeme za prozračivanje uma i razuma. Za vrijeme šetnje čovjeku jednostavno naviru misli, sjećanja na događaje… Tako na šetnji zapravo preispitujem i revidiram samoga sebe, svoj život. Pitam se, zašto sam ovdje gdje sam? Kako sam ovamo dospio? To dođe kao da se na neki način pitam o smislu vlastita postojanja. Sjetim se i one famozne Sokratove misli „kako neistraženi život ne vrijedi živjeti!“
I onda kad se vratim kući sve te misli pokušavam uobličiti i uvrstiti u neka od svojih životnih zbivanja ili učinaka. Kopkam po svojim spisima i dokumentima koje sam zapisao i prikupio u posljednja četiri desetljeća. A nije ih mali broj. Tako da na neki način probam slaviti i ovjekovječiti te svoje osobne uspjehe, a kućna izolacija mi pri tom jako pomaže! Samo par primjera što sve nalazim: Zapisnike i sastave svog pokojnog oca nogometnih klubova „Zagreb“ i „Velebit“ u gradu Oakvilleu u Kanadi ranih sedamdesetih godina, nalazim neke svoje zapise iz studenskih dana u Zagrebu iz 1979. i 1980. godine (oni su pak posebna priča!); čitam bilješku kako je u listopadu 1988. godine više od tisuću Hrvatica i Hrvata nazočilo na svečanom banketu međunarodnog simpozija „Hrvatski i Hrvati u 20. stoljeću: percepcije i stvarnost“ u jednom od najelitnijih sydneyjskih hotela The Regent Sydney (sada Four Seasons Hotel Sydney) u staroj četvrti grada zvanoj The Rocks. Da je prostor kojim slučajem bio veći broj gostiju bi bio još tri puta toliki. Taj entuzijazam, tu volju i spremnost, to htijenje biti dijelom ove svečanosti teško je opisati riječima, to je doista trebalo doživjeti i u tome sudjelovati; tu su i dva dokumenta koje mi je profesor Vjekoslav Karlovčan uspio pribaviti osamdesetih godina iz jedne hrvatske udruge u Melbourneu, koja je usko surađivala s jugoslavenskim konzulatom u Melbourneu, uz pripomenu da to javno ne objavljujem za njegova života jer da ga budu objesili za one muške stvari na Trgu bana Jelačića (njegove riječi!); čitam govor rektorice Sveučilišta Macquarie Di Yerbury 1993. godine u Hrvatskom katoličkom centru u Blacktownu i još mnogo, mnogo drugih spisa i dokumenata koje je ovdje nemoguće navesti.
Rekoh već da puno čitam. Od studentskih dana pa do sada nije bilo vremena za ono pravo čitanje, od korice do korice. To nisu dopuštale poslovne obveze, koje su se silno zakomplicirale početkom novog tisuljeća brojnim preustrojstvima sveučilišta i fakulteta, nevjerojatnom birokracijom i modernom tehnologijom, a onda i moja osobna želja da učinim nešto više od posla bila je uvijek nazočna, sve je to ostavljalo malo vremena za čitanje.
Što čitam pitat će te se? Sve što mi dođe u ruke. (Taj sam izraz namjerno koristio kad sam bio student u Zagrebu; moji „anđeli čuvari“ dobro su znali da čitam Gotovca, Tomičića i druge političke neistomišljenike režima, a to im se nimalo nije sviđalo!). Evo samo nekoliko naslova koje sam pročitao u ovo vrijeme korona virusa i kućne izolacije (navest ću ih sve onako kako to piše na njihovim koricama zbog lakšeg raumijevanja): Vlado Gotovac: Razvijanje pjesme – ovo su pjesme, fragmenti i bilješke nastale u kazneno-popravnom domu Stara Gradiška, od 1973. do 1976. godine; Rok Remetić: Karakteristika; F. M. Dostojevski: Zločin i kazna; Mak Dizdar: Kameni spavač, izabrane pjesme; Milan Šufflay: Izabrani politički spisi; George Orwell: Animal Farm; Joja Ricov: Europo tko si?; Zbornik Matice hrvatske: Hrvatski identitet; Milan Vuković: Sile zla nad hrvatskom kulturom; Zdravko Tomac: Zločin bez kazne; dr. Giuseppe Masucci: Misija u Hrvatskoj 1941. 1946.; Aleksandar Kolka: Strani jezk i društvo; Sanda Lucija Udier i Milvia Gulešić Machata: Razgovarajte s nama! Gramatika i pravopis hrvatskoga jezika s vježbama za razine B2 C1; Krsto Špoljar: Hrvatska balada; Elisabeth Lukas: I tvoja patnja smisla ima; D. S. Merežkovskij: Uskrsli Bogovi.
Trenutačno čitam knjigu Stjepana Asića: Vapaji iz daljine, Dnevničke zapise Alojzija Stepinca 1934. – 1945. iz arhiva UDBA-e i knjigu Luke Modrića: Moja igra (iz Zaklade Hrvatske studija mi kažu da još imaju nekoliko primjeraka ovih dviju knjiga za prodaju!).
Ovo je idealno vrijeme za čitanje pa toplo preporučujem ove dvije knjige.
Čime se još bavim u ovo vrijeme restriktivnih mjera? Pokrenuo sam s nekoliko svojih prijatelja jednu humanitarnu akciju kako bismo pomogli Zagrebu i ljudima ovog glavnog grada Hrvatske koji je zahvatila dvostruka nesreća i tragedija: korona virus i jak i užasan potres, koji se još do danas nije posve smirio. Do sada se na Facebooku odazvalo dvadesetak dobročinitelja, što je i razumljivo jer i u Australiji mnogi su ljudi ostali bez posla i proživljavaju ovo vrijeme korone virusa dosta teško na svoj način. Do sada smo uputili svoju skromnu pomoć nezbrinutoj djeci čiji je dom u Zagrebu stradao od potresa i o kojima se brinu časne sestre Hrvatske provincije Karmelićanki. Ovih dana smo otpočeli razgovor s djelatnicima Dječjeg vrtića u Markuševcu koji je također teško stradao, budući da je tu bio epicentar potresa. Bit ćemo zahvalni svim onima koji su u mogućnosti da nam se pridruže u ovoj humanitarnoj akciji na Facebooku.
Pratim, iz dana u dan, događaje i zbivanja u Australiji, u Hrvatskoj i drugdje u svijetu. O njima razgovaram i raspravljam sa svojim kolegama i prijateljima na Facebooku, Face Timeu, Messengeru, Whats Appu, Viberu…. Tako sam se neki dan čuo s poznatim hrvatskim umjetnikom iz Canberre Antom Dabrom, redovito se čujem s Marijanom Bekićem još jednim izvrsnim hrvatskim umjetnikom u Australiji, prošli tjedan mi se javio fra Zvonimir Križanović, danas mi se video pozivom iz New Yorka javio Boris Juraj Miketić i još cijeli niz drugih prijatelja i poznanika. O svemu ljudikamo i dotičemo se raznovrsnih tema i problema. Svi smo uglavnom zatečeni istim poteškoćama i zaokupljeni istim pitanjima: Što se ovo u svijetu zapravo događa? Kako ćemo se iz ovoga izvući? I kakve će sve posljedice ovo ostaviti na ljudima, ljudskom zdravlju i ljudskoj psihi, gospodarstvu?
Ili, ne radi li se ovdje, možda, o katastrofičnom proricanju poznatog njemačkog filozofa Oswalda Spenglera u njegovu djelu „Propast Zapada“ da će godine 2000. propasti današnja civilizacija Zapada? Nije li zapravo ta propast počela mnogo ranije, i nismo li sad već u njezinoj konačnoj etapi, u ratu svjetskih razmjera, mnogo drukčijem nego nam to dnevna politička i medijska izvješća priopćuju? Nadajmo se, i molimo našeg Velikog Gospodina, da se Spenglerova predviđanja ne ostvare i da se život što prije vrati u normalu.
