Tri Hrvatske

Dok sam živio izvan Hrvatske nisam mogao ni zamisliti da je politička situacija u Domovini upravo ovakva kakvu sam zatekao.

Ako pogledamo s kim i u kojim okolnostima je dr.Tuđman vodio našu  Državu prema samostalnosti, ne možemo ne primijetiti da je to bilo pravo čudo.

Mislim da je ono što je Henry Kissinger za njega rekao zaista prava istina: ” Samo kada njega više ne bude shvatit ćete što vam je uspio dati”.

Cijela je međunarodna zajednica bila protiv raspada Jugoslavije i cijeli je hrvatski državni aparat bio pun jugoslavena, srba i komunista. Teško je bilo organizirati vojsku, diplomaciju, pretvorbu i privatizaciju na pravedan način. No, Tuđman je uspio stvoriti Hrvatsku, ali za koju cijenu? Odgovor na ovo pitanje je važan kako bismo saznali tko koči napredak naše Države.

Svi znamo da je Tuđman uspio izgraditi Kuću (Državu) onako kako je u tom trenutku bilo moguće i kako su različiti vanjski faktori dozvoljavali da se izgradi, a na Narodu je ostao sljedeći potez.

Zašto je naslov ovog članka Tri Hrvatske?

Da pojednostavimo priču,  možemo reći da unutar naše države imamo tri različite Hrvatske. Prvu Hrvatsku čine građani koji je nisu htjeli, nisu htjeli samostalnost te dan danas žale za bivšom državom i rade na povratku Jugoslavije. Ovu Hrvatsku predstavljaju stranke poput SDP-a i HNS-a i recimo da ih podržava oko 20% građana. Medutim, oni imaju jako dobre položaje u državnim strukturama, a imali su i velike  privilegije u bivšem sustavu te su spremni ponovno ponuditi svoje usluge nekoj eventualno novoj državnoj formaciji u Regiji. Ta Prva Hrvatska ima podršku međunarodne zajednice i veliku ekonomsku moć te i  danas kontrolira tajne službe, diplomaciju, medije i kulturu.

Drugu Hrvatsku čine oni koji su se okupili oko HDZ-a,  nju također predstavlja oko 15 – 20% građana koji imaju moć nad velikim dijelom gospodarstva i nositelji su bogastva unutar Države te imaju kontrolu nad pravosuđem, ali njihov “osjećaj” za Domovinu povezan je s  njhovim privilegiranim položajem.

U Treću Hrvatsku ubrajamo preostali dio građana koji čini više od 60% stanovnika Hrvatske. Te Tri Hrvatske su u stalnom međudjelovanju i često u konfliktu.

Prva i Druga Hrvatska su daleko jače od ove Treće, a određuju  vrijednote i smijer u politici, stvaraju javno mnijenje putem medija koji nastavljaju kao za vrijeme komunizma ispirati mozak Narodu. Dva eklatantna primjera takve medijske manipulacije su sljedeća: 1) Za pljačku provedenu pretvorbom i privatizacijom mediji su okrivili hrvatske nacionaliste i velike Hrvate 2) Druga manipulacija čini se oko branitelja. Ako stvarno  provjerimo imena  ovih “velikih Hrvata” koji su pljačkali državu ne nalazimo nikoga od istinskih rodoljuba niti ikoga iz hrvatskog Iseljeništva već je riječ o tajkunima bivše komunističke elite ili koji su s njom bili usko povezani. Medijske manipulacije osobito oštro zahvaćaju branitelje prema kojima umjesto da se odnose s najvišim mogućim poštovanjem, iskazuju nerazumljiv prijezir, dok istovremeno pet tisuća novih partizanskih mirovina,  gotovo 70 godina nakon Drugog svjerskog rata,  u javnosti ne  izazivi nikakav skandal. U zbilji Branitelji nemaju niti 10 % privilegija koje su imali partizani,  ali smetaju dobro usmjeravanim medijim, jer su upravo oni uspjeli srušiti Jugoslaviju.

Treća Hrvatska daleko je najslabija iako najbrojnija i pokušava se na neki način obraniti,  ali odgovara samo onako kako može,  nažalost najčešće na krivi način: Branitelji čine samoubojstvo (njih preko tri tisuće), a Narod bježi vani (preko osamsto tisuća u zadnjih nekoliko godina).

Tko će pobjediti između ove tri države u Državi samo dragi Bog zna, ali ova bitka tiče se svih nas i svi moramo probuditi osjećaj odgovornost zbog budućnosti naše djece.

Najveći sukobi unutar te tri Hrvatske odvijaju se na različite načine,  vivendi et operandi. Naime, Prva i Druga Hrvatska još se koriste komunističkim metodama kadroviranja, a to znači da ljudi kojima se dozvoljava da napreduju unutar državnih institucija moraju razmišljati kao i oni i dijeliti ista “moralna” načela temeljena na klijentelizmu i ideologiji. Treća Hrvatska nastavlja, u manjoj ili većoj mjeri,  živjeti po starim kršćanim vrijednotama. Obitelji se trude  odgajati djecu na pravedan način i s čvrstim moralnim načelima. Raskol, upravo zbog toga, ne može biti veći. Odlični đaci već znaju da ako ne budu podobni sistemu,  a to znači pristupiti ili Prvoj ili Drugoj Hrvatskoj ako uopće dobiju priliku, neće moći napredovati po svom znanju i zaslugama.

Rezultat ne može biti katastrofalniji.

Kako znamo dr. Tuđman imao je kao jedan od glavnih ciljeva pomirbu. I mislim da se svi slažemo kako je sprječavanje unutarnjeg sukoba bio pametan i pobjednički potez. Ali,  ipak i ovdje možemo pronaći  dvije vrste pomirbe: pravu i lažnu.

Prava pomirba među ljudima može doći samo od Boga, nikada institucionalno, a kod nas je počela devedesetih i nakon 45 godina dogodila se sama od sebe kada su ljudi počeli shvaćati što znači Jugoslavija, što znači komunizam i što znači ponovo srpski imperijalizam.

Vrhunac Pomirbe dostignut je 19.05.1991. kada je više od 90% Hrvata glasovalo za samostalnost (taj datum bi trebao biti jedini pravi Dan Državnosti jer je Narod pokazao zrelost i suverenost, a nakon iskaza narodne volje državne institucije su  to samo potvrdile). S referundumom  je došlo do kraja jugoslavenske priče.  Pomirba je još više ojačala i nastavila se razvijati za vrijeme rata, posebno unutar Braniteljske populacije gdje su se zajedno borili  sinovi ustaša i partizana.

Lažna  pomirba, ona koju Vladimir Šeks spominje i zagovara, je ona koja je dozvolila da cijela državna struktura  ostane u rukama bivše komunističke elite. I danas, ako primjerice pošteni sudac ili civilno društvo pokušavaju istražiti ovu problematiku odmah slijedi snažna reakcija.  Nešto slično događa se u Italiji kada suci previše progone Mafiju pa ona reagira potezima koji imaju kao cilj izazivanje nestabilnosti u politici i u državi.

Interesantna je zbog toga rečenica koju je izrekao Vladimir Šeks u emisiji Otvoreno na HTV-u 10.12.2019. rekavši  kako netko želi srušiti pomirbu te da su se iskopali rovovi, a da će to donijeti nestabilnost u državi. Šeks naime želi reći kako HDZ pobjeđuje izbore,  ali da vlada zajedno s lijevom opcijom jer je to prava (njihova) pomirba. I tu se otvara pitanje tko zapravo izaziva podjelu građana? Evidentno je da ovaj HDZ samo želi ostati na vlasti zajedno s ljevicom jer imaju “tajni” sporazum zbog kojega su izmislili lažnu pomirbu koja ujedinjuje pripadnike Prve i Druge Hrvatske. Sporazum se sastoji otprilike u sljedećem: ne kriminilizirati i procesuiritai ono što se odnosi na ratna i post-ratna zbivanja (45.-te godine i tijekom Domovinskog rata), pravosuđe mora zaštiti komunističku borbu (točka koja zanima Prvu Hrvatsku), a zauzvrat će se zaštiti pretvorba, privatizacija i sve eventualne malverzacije (točka koja zanima Drugu Hrvatsku).

Treća Hrvatska, Narod,  koja želi  izgraditi pravnu i stvarno demokratsku državu traži procesuiranje i kažnjavanje ratnih zločina kako iz Domovinskog rata tako  i onih počinjenih  poslije Drugog svjestkog rata, stvaranje uistinu demokratskog društva u kojemu će bez straha svaki građanin moći  ostvarivati svoje potencijale, živjeti svoje vrijednote i doprinositi vrijendosnom, gospodarskom i kulturnom razvoju države.

Što možemo učiniti kao obični građani?

Ono sto je sigurno jest da moramo biti angažiraniji u političkom životu naše Domovine. Prva i Druga Hrvatska su  organizirale svoj sustav  tako da računaju s tim da samo jedan mali broj građana izlazi na glasovanje i upravo zbog toga moramo u što većem broju izići na izbore. Za one koji uvijek znaju reći: politika me ne zanima ili slično, neka se sjete prispodobe o dva iseljenika koja putuju brodom u SAD-e , dok prvi bezbrižno spava drugi zbog nevremena šeta po brodu zabrinuto te ispituje kapetana što se zbiva, zašto se brod ovako ljulja. Kapetan odgovara da će brod potonuti ukoliko nevrijeme ne prestane. Čovjek odmah potrča probuditi prijatelja pa mu vikne da im brzo pritekne u pomoć, da brod tone….a ovaj nastavljajući spavati odgovara: “Što me briga, brod nije moj. ”

Možda vam je sada jasnije zašto ne mozemo ne izići na izbore.

Ne smijemo nikada izgubiti nadu da se stvari mogu popraviti na bolje. Ne smijemo zaboraviti da nam u posljednjih 9 stoljeća  nikada nije bilo bolje vrijeme od ovoga u kojemu živimo. Moramo samo shvatiti da je Hrvatska naša i da je mi imamo pravo voditi, a to se može samo putem pametnog  glasovanja i naravno izborom ljudi ili predsjednika koji su izvan Prve i Druge Hrvatske, sve ostalo će doći samo po sebi.

22.12.2019. imamo mogućnost početi mijenjati političku situaciju i  izabrati predjednika koji nije član Prve i Druge Hrvatske. Na zadnjim predsjedničkim izborima 2013. godine imali smo dva jača kandidata Josipovića i Kolindu koji su oba bili pripadnici Prve i Druge Hrvatske. Većina nas je glasovala za gđu.  Grabar Kitarović jer je to predstavljalo daleko manje zlo i zato moramo gledati na taj njen mandat u pozitvnom smislu, spriječila je vraćanje na jake politike razvoja jugosfere. Taj cjelokupni mandat se može pozitivno zaključiti na ovaj čin. Međutim,  sada imamo kandidata koji dolazi iz Treće Hrvatske pa imamo koga birati.

Sad il’ nikada.