Domovina uredništvo
Prošle su tužne četiri godoine od smrti moje voljene supruge Janje. Umrla u u KBC-u Zagreb 16. prosinca 2015., točno u 11:00 sati. Bio je to najteži trenutak u mojem životu. Ostao sam ne samo bez voljene i vjerne supruge, nego i srodne duše s kojom sam zajedno prošao i preživio Domovinski rat i doživio stvaranje samostalne hrvatske države.
Janja nije bila sam veliki domoljub, već i veliki čovjek, humanist. Od 1991. do 1998. radila je u kabinetu ratnog ministra Gojka Šuška. Preživjela je je u Hrvatskom saboru kad je na Tuđmana izvršen atentat 7. studenoga 1991. u Banskim dvorima. Na svom radnom mjestu u Ministarstvu obrane bila je i kad su po Zagrebu, u blizini MO, padali ubojiti ‘zvončići’.
PUTOVANJA KROZ OKUPIRANA PODRUČJA
Preživjela je i nekoliko naših zajedničkih opasnih putovanja automobilom kroz okupirana područja, preko Pakraca do Požege i Pleternice. Ja sam tada vozio, a Janja je u ruci držala pištolj i bombu, nijednog trenutka nismo razmišljali hoćemo li odustati, naša ljubav prema Hrvatskoj i naš prkos neprijatelju bio je visok do nema. Bila su to uistinu teška i opasna vremena, ali sad vidim da su to bili i naši najljepši trenutci našeg života u Hrvatskoj. Naši su životi imali smisao – borbu protiv okupatora i velikosrpske agresije.
Imali smo puno i prekrasnih godina dok smo u diplomaciji predstavljali Hrvatsku, od 1998. do 2013. (N.R. Kina, Irska i Australija). Janja je bila prvi hrvatski vojni izaslanik u Kini te jedina žena među sto stranih vojnih izaslanika, većinom generala – američkih, ruskih itd. Hrvatsku je predstavljala s inteligencijom i znanjem, ali kad je bilo potrebno i sa žarom kakav se kod nje pojavljivao tijekom Domovinskog rata.
Bojnica Janja Ninić Babić zaslužuje da se o njoj napiše ne samo knjiga, nego snimi i film. Knjigu ću ja napisati, a hrvatski komunistički mediji, pa i glasilo Ministarstva obrane nikada nisu napisali jedno slovo o njezinim velikim uspjesima u razvijanju vojnih odnosa između Republike Hrvatske i N.R. Kine. Odbili su zabilježiti i Janjinu smrt. Nadam se da će Janja jednog dana, barem u svojim rodnim Gundincima, dobiti jednu ulicu kao prva žena koja je bila hrvatski vojni izaslanik nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
NAJOPASNIJE RATIŠTE ZA JANJU BILE SU BOLNICE U ZAGREBU
U Domovinskom ratu preživila brojne i opasne trenutke. Zbog rada na poslu od jutra do sutra i teških stresova, 1992. težila je samo 44 kilograma. Ipak, od svojeg posla i svakodnevnih obaveza nije odustala.
Nažalost, tijekom 2015. godine pokazalo se da su za tog velikog čovjeka i hrvatsku domoljubku najopasnije “ratište” bile hrvatske bolnice u Zagrebu. Još uvijek traje sudski postupak koji protiv mene vodi jedan liječnik, pa ću samo spomenuti da ta heroina Domovinskog rata nije mogla dobiti potreban lijek za kempterapiju, iako je lijek bio dostupan, što smo saznali tri mjeseca kasnije, u KBC Rijeka. Ni danas mi nije jasno zašto su tako postupili čak i liječnici koje je osobna poznavala i s njima radila. Janja je imala sreću preživjeti Domovinski rat, ali zato su joj život skratili liječnici koji su se teško obogatili u državi za koju je Janja sve žrtvovala. Neka ih dragi Bog sudi za njihovo nehumano ponašanje.
DA JE ŽIVA, JANJA BI JAKO TEŠKO PODNOSILA DANAŠNJU TRAGIČNU SITUACIJU U HRVATSKOJ
Nakon Janjine smrti i moj se život okrenuo potpuno naopako. Bez Janje ni Hrvatska nije ono što je bila dok smo bili zajedno. Da je danas živa jako bi teško podnosila sve ovo što nam se trenutno događa, a najteže bi joj palo srozavanje morala, ne samo u hrvatskom narodu, nego i u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, kojoj je bila duboko vjerna. Međutim, da je Janja živa strahote i opasnosti koje ponovne prijete puno bi lakše podnosili da smo zajedno. Ne, nisam sebičan, možda je dragi Bog Janju uzeo u još mladim godinama samo da ne doživi ovo što doživljavamo mi koji smo danas živi.
Znam da je Janja mrtva, ali nema dana da kad u našem stanu ne osluškujem kad čujem da se netko penje po stubama. Svaki puta pomislim, to je Janja, a kad se koraci i njihovo odzvanjanje približe, budim se iz sna, jer bi Janjine korake znao prepoznati da živim još sto godina.
Draga Janjo, nikada te neću zaboraviti, iako se te mnogi već zaboravili. Bit ću najsretniji čovjek onog dana kad i ja sklopim svoje oči i kad se, ako dragi Bog tako odluči, naše duše nađu zajedno u nebu. Hvala ti za naš relativno kratak zajednički život, koji ne bih zamijenio za cijelu vječnost.
Počivala u miru Božjem.
Tvoj Ante
