Domovina uredništvo
Napisao: Davor Relja, mag. geogr.
Boka kotorska ubraja se među najpoznatije i najatraktivnije zaljeve Jadrana, ali i Sredozemlja. Smještena je na jugoistočnom dijelu Jadrana, u dodirnoj zoni hrvatskog i crnogorskog prostora. Boka kotorska je jedan od najrazvedenijih zaljeva Sredozemlja. Ulaz u Boku kotorsku omeđuje rt Oštra sa zapada i rt Mirište s istoka, a sam zaljev zašao je gotovo 30 km duboko u kopno.
Prostor Boke kotorske naseljen je od prapovijesti a važnu ulogu ima za vrijeme antičke i srednjovjekovne plovidbe na Jadranu. Poslije 1420. godine postaje dio dalmatinskog tj. južnohrvatskog posjeda Venecije, a kasnije je dio Austro-Ugarske Monarhije. Poslije 1918. Boka kotorska je teritorijalno priključena Zetskoj Banovini, a iza Drugog svjetskog rata uglavnom je priključena Crnoj Gori. Unutar Crne Gore, regija Boka kotorska administrativno je organizirana u tri općine: Herceg Novi, Kotor i Tivat. Jedino manji vanjski dio zaljeva oko naselja Vitaljina dugo je pripadao Dubrovačkoj Republici, a danas Republici Hrvatskoj. Geografski položaj Boke kotorske je izrazito povoljan što je u povijesti često bio težnja mnogih osvajača, ali složeni zaljevi i tjesnaci omogućili su tisućljetni otpor i razvoj lokalnih zajednica u skladu s morem.
Geografski gledano, Boka kotorska se sastoji od tri dobro izražene cjeline: vanjska, središnja i unutarnja. Vanjski dio nalazi se od Hercegnovsko-toplanskog zaljeva do rta Oštra što čini Vrata Boke kotorske. Na samom ulazu u zaljev je otočić Mamula sa istoimenom tvrđavom. Središnji dio povezan je s Tivatskim zaljevom, a unutarnji dio s Kotorskim zaljevom. Vanjski i unutrašnji zaljevi spojeni su tjesnacem Verige (širina 340 m, duljina 2300 m, a dubina mu je 20 m). U neposrednom zaleđu Boke Kotorske nalaze se planinski vrhovi Lovćen (1749 m), Dobroštica (1590 m), Subra (1680 m), Orjen (1895 m) i druge planine strme padine spuštaju se niz obalu zaljeva, tvoreći jedinstvenu geomorfološku osnovu koju karakterizira upečatljive neujednačenosti i kontrasti.
Osnovu reljefa područja Boke Kotorske čine krški grebeni i potopljene duboko urezane doline koje se pružaju u smjeru sjeverozapad – jugoistok. Boka kotorska je duboko uvučena u zaljev i jedan je od najboljih razvedenih dijelova jadranske obale. Najviše je razveden Kotorski zaljev (dubina 40 m). Složeni oblici lokalne krške morfologije oblikovani su prije 10 000 godina kada je završilo posljednje ledeno doba te je došlo do podizanja morske razine za 100 metara te je potopljeno okolno kopno. Iz ledenih doba zaostali su brojni tragovi ledenjaka.
Geološku građu Boke kotorske čine dolomiti, vapnenci i flišne zone. Bitno je istaknuti područje Župe (Gornja župa) najnižeg zaravnjenog prostora između Tivatskog zaljeva i poluotoka Luštice gdje su flišne zone koje su važne za poljoprivredu. Iako relativno male, zone plodnih tala uvijek su bili značajni za razvoj i otpor ljudskog društva na ovom području. U blizini Tivata prostor koji poplavljuje more od davnina se koristi kao solana (Solila) pa se veći dio zone naziva i Soliosko polje. Od 1971. ovdje je uređena nova zračna luka. U Zaljevu ima više otočića: Gospa od Škrpjela, Sv. Đorđe, Otok Gospe od Milosrđa, Sv. Marko, Prevlaka, Velika Žanjica i Mala Gospa. Obale su uglavnom strme, ali ima šljunčanih ili pješčanih uvala s žalima i plažama (Igalo, Tivatski zaljev i dr.). Ukupna duljina obalne crte iznosi čak 106 km, a ukupna morska površina zaljeva je 90 km². Brojni su i speleološki oblici (špilje i jame), a na samoj planini Orijen poznato se 80 speleoloških lokaliteta. Prostor Boke kotorske ubraja se u zone potencijalno najjačih intenziteta potresa, a jaki potresi su se dogodili 1667. i 1979. godine.
Nastavlja se
