Rade Čikeš i Čikeši u Drugom svjetskom ratu

Rade Čikeš poznati poduzetnik i cijenjena osoba hrvatske zajednice u Sydneyu čija kompanija “Dalma Form” desetljećima sudjeluje u velikim gradjevinskim projektima za naše novine iznio je neke povijesne činjenice vezane uz strašni ratni zločin prije 75 godina a koji je počinjen 9. lipnja 1944. godine u njegovom rodnom selu Čikeši kod Šestanovca u zabiokovskom kraju.

Rade je i sam kao tada trogodišnje djete imao sreće da je izbjegao ovaj pokolj. Rade nam je govoreći o ovom tužnom i tragičnom dogadjaju spomenuo rezultate istraživanja Joze Čikeša koji taj dogadjaj tumači objašnjavajući spomen obilježje u selu Čikeši na kojem piše – “OVDJE POČIVAJU 54 ŽRTVE KOJE SU NEVINE MUČENIČKOM SMRĆU UMORENE PRED SVOJIM KUĆAMA OD OKUPATORA NA DAN 9.6. 1944. GODINE. POČIVALI U MIRU. ČIKEŠI, 9.5. 1951.”

Naime toga dana u jutarnjim satima zločinci su blokirali sve prilaze i ulaze u selo te zatečeno stanovništvo okupili na jednom mjestu. Zločinci su dobro govorili i hrvatski iako su bili odjeveni u njemačke uniforme. Ugurali su ljude u jednu kuću zvanu Basićeva i žive ih zapalili. Nakon toga su krenuli u sustavnu pljačku i paljenje kuća. Znajući da je dobar dio ljudi otišao rano ujutro “u njivama” čekali su da se ljudi vrate pa su isto ponovili i popodne. Tako je skoro svaka obitelj izgubila po jednog ili više članova. Čikeši su bili i još su 100% hrvatski zaselak. Njihovi su mladići časno služili svoju hrvatsku domobransku vojsku, miris partizanske šume nije ih privlačio, a mnoge od njih rat je zatekao već tada kao “galantare” ili “gastarbajtere” u bijelom svijetu – Belgiji, Austriji, Madjarskoj, Češkoj i Slovačkoj. Bio je to zaselak koji je u znoju lica svog pošteno živio život svoj svagdanji i jeo svoj tvrdi kruh biokovski. Zaista bili su to nevini ljudi. Čikeševi mučenici umirali su zajednički moleći Vjerovanje, pitajući oproštenje jedni od drugih. Oni su zaista kršćanski mučenici! Umrli su pred svojim kućama. Počinitelj tog zločina je kako piše na spomeniku “okupator”. No mora se primjetiti da se ne kaže tko je okupator. Možda će netko reći da se to samo po sebi razumije, no na temelju nekih slutnji i činjenica to baš i nije samo razumljivo. Taj dan 9.6.1944. u toplo ljeto, kad je na Čikeševim njivama dozrijevao ječam, brao se bob, kad su dozrijevale višnje i kada je dio stoke bio na ispaši na planini – Biokovu. Ta činjenica ranog jutarnjeg posla u njivama spasila je mnogima živote, a nakon tragedije ostatak pučanstva skrivao se danima u šumi(ogradama) spavajući po škripama i pećinama, hranio se navedenim plodovima i mlijekom koza, ovaca i krava zatečenima u ispaši. Mlijeko se nije kuhalo na vatri, kako dim ne bi otkrio gdje se skrivaju, već se samo grijalo na suncu.

Na spomeniku u Čikešima ne stoji “Slava im” ili “Slava palim borcima” a niti “Smrt fašizmu” već duboki kršćanski zaziv: Počivali u miru! On jasno govori o odnosu rodbine prema svojim pokojnicima. I toponim s nadnevkom na spomeniku izaziva pažnju. Spomenik(grobnicu) ne podiže neki mjesni odbor, ne podiže općina ili neki Savez boraca već jednostavno  Čikeši svojim Čikešima- mučenicima i to na dan njihove pogibije u tada već crnim komunističkim godinama -1951. kad je duh svenazočnog straha bio u itekako snažnom zamahu.

Osim natpisa na nadgrobnoj ploči, posebnu pozornost izaziva činjenica da na spomeniku od prvog dana dominira križ a ne komunistička petokraka. Usudjujem se utvrditi da je to jedini spomenik na tlu bivše Jugoslavije koji je podignut ratnim žrtvama a da na njemu nema zvijezde petokrake. Bio je tih godina pritisak na ljude, no mještani su uspjeli odbiti sve te napade jasno rekavši da su to “naši pokojni  kršćanski mučenici a ne njihovi borci”. Posljedice tog neposluha dugo će osjećati mnogi pojednici a i cijeli zaselak. Nažalost imena žrtava su iskorištena te su svi dospjeli na jasenovački popis žrtava kao da su stradali  u Jasenovcu, što je samo još jedan dokaz komunističke laži koja i danas traje u Hrvatskoj i ove 2019. godine

Hrvatska i hrvatski narod su kroz cjelokupnu povijest bili žrtve najvećih povijesnih zala, a svoje su žrtve za sobom ostavljali fašistički, nacistički i komunistički totalitarni režimi. I danas svjedočimo otporu prema istraživanju više od 940 stratišta diljem Hrvatske te na stotinjak mjesta u Sloveniji, uzduž cijele ‘trase’ Križnog puta, a svaki pokušaj utvrđivanja istine se proglašava povijesnim revizionizmom. Istina o tim zločinima mora biti istražena i izići na vidjelo i sve žrtve zaslužuju isti pijetet.

I iz Čikeša s tog mučeničkog i krvlju nedužnih natopljenog mjesta ne širimo mržnju i ne pozivamo na osvetu, ali pozivamo na istinu i za njom vapimo. Bez utvrđivanja pune istine nema ni pomirbe ni budućnosti! To je civilizacijski dug i minimum prema žrtvama koje su u Hrvatskoj pale tijekom 2. svjetskog rata, kao i na kraju rata 1945. godine i u poraću.

Svim žrtvama neka je laka hrvatska zemlja. Počivali u miru Božjem!