Domovina Urednistvo
U broju 31., objavili smo iskustvo i razmišljanja dvoje pripadnika najmlađeg ‘vala’ doseljenika – bračnog para koji je zbog sve težih ekonomskih prilika u domovini odlučio doći u Australiju u potrazi za boljim životm.
Piše: Tihana LILEK PLANINAC
Nakon pet duuugih mjeseci čekanja radne vize, pakiranja stvari, razmišljanja obitelji zbog odlaska, vaganja za i protiv, kupnje kofera, koja se činila kao da radimo nacrt za najkompliciraniji projekt, jer, nitko vam ne kaže da putne torbe moraju biti točno u centimetar velike, (inače vam u našoj cijenjenoj zračnoj luci naplate kao da nosite dodatnih 5 kofera), a da apsurd bude veći u našim razvikanim i markiranim centrima, ljubazne prodavačice niti ne znaju veličine koje prodaju, a kamoli da imaju prospekte!
Da, nakon tih duuugih mjeseci borbe sa stvarima i procedurama koje bi trebale biti jednostavne, uz sav stress što ga mladi ljudi nose s odlaskom u nepoznato, stigli smo, moj dragi suprug i ja u Australiju!!!!
Put i priprema ostavili su trag koji sam odlučila prijenjeti na papir u obliku vodiča za putovanja kako bi narednim generacijama koji će se odlučiti za preseljenje pomogla, a možda i skrenula pozornost na detalje na koje moraju paziti, kako bi im sam odlazak prošao u manje stresnim i napetim situacijama.
Vodič je namijenjen ljudima koji:
/ se sele u neku drugu zemlju na dulje razdoblje
/ nikada nisu putovali (ali vjeruju da jednoga dana hoće)
/ koji se spremaju na put u Australiju te žele znati sve o radnoj vizi, putu i Australiji
/ ili jednostavno za ljude koji vole nove izazove i putovanja
1. Kako je sve započelo….
Živimo u Karlovcu, malom gradu smještenom nedaleko od Zagreba, opisuju ga kao lijepi gradić za život u mirovini (?), puno parkova, zelenila, grad na četri rijeke.
Bio bi to savršen grad za 90 posto mladih, što ljudi u zrelim godinama, da se na njega, kao i na ostatak naše Hrvatske, nije spustio mrak, mrak koji se zove nezaposlenost. Ne, to nije obična nezaposlenost, već nezaposlenost koja će promijeniti svijet, to je grad u kojem ne možeš raditi ako ne ispuniš odredjene kriterije, a neki od njih su:
– Ako nemaš u obitelji visokopozicioniranog političara (dovoljno je iz gradske uprave, naravno iz stranke koja je trenutno na vlasti)
– Poznanstvo u odredjenim državnim poduzećima da te prime bez natječaja ili da samo za tebe formiraju natječaj
– Poznanstvo da se zaposliš kod dobrostojećeg privatnika i tom slučaju se možeš moliti da će ti se smilovati svaki mjesec dati plaću od 2.500 – 3.000kn, nakon što odradiš punu satnicu i hrpu prekovremenih sati, btw, za novce, za prekovremene i ne pomišljaj pitati, a ako se vlasniku “dogodi” trošenje tvrtkinog novca (jer žena mora imati Gucci torbice, a onda još extra trošak jer ljubavnica mora imati jos prestižniju marku ) I TI NE DOBIJEŠ PLAĆU PAR MJESECI, nemoj pitati zašto i kako jer u lijepoj našoj Hrvatskoj sramota je da radnik postavi to pitanje, (kažu, bolje je raditi I bez plaće nego biti doma).
U onoj kategoriji od 90 posto nezaposlenosti, (jer nismo uspjeli zadovoljiti stroge gore navedene kriterije ili nismo htjeli pristati na robovlasnički režim koji je zahvatio našu zemlju, u kojoj je radnik potlačeni rob, koji se hrani mrvicama kruha koji mu po raspoloženju baca njegov nadredjeni, a njegov direktor glumi vladara svih vladara, ne mareći za trunku solidarnosti medju ljudima), našli smo se moj suprug i ja.
Znali smo da se moramo pokrenuti jer je bilo zadnje vrijeme i brže nego što smo u našim glavama i prespavali odluku, suprugov stric Karl koji živi u (kažu, obećanoj zemlji) Australiji, odlučio nam je pomoći.
2. Kako do vize….
Ubrzo nakon suočavanja roditelja s našom odlukom o odlasku, (nisu imali puno izbora pošto smo ih doveli pod gotov čin i s jako dobrim argumentima kako je u Australiji raj, (iako, ni sami nismo bili tog uvjerenja), počeli smo aplikaciju za dobivanje radne vize.
Pošto je suprug završio informatički fakultet, njegov je stric odlučio da će ga primiti kod sebe u IT Company i biti mu Sponsorship kod predavanja aplikacije. Ja sam u tom slučaju automatski mogla dobiti radnu vizu, pošto smo u braku.
Teža strana prikupljanja papirologije je ta što u Hrvatskoj više ne postoji ured australskog veleposlantsva, tako da potrebne informacije možete dobiti na stranicama australske ambasade ili pozivom na centralni broj u Londonu (to je ured koji je nadležan za telefonske pozive i pitanja). Osobno sam ga zvala 20-tak puta i napominjem da treba biti jako strpljiv dok se jave, ponekad treba zvati po par sati, kao i provjeriti da nije neki australski ili britanski praznik, jer u tom slučaju ne rade) i naravno uvijek vam preostaje dragi Google koji će vam pokušati odgovoriti na pitanja ili ih još više zakomplicirati.
Ako ste više za razgovor u četiri oka s agentom, morat ćete posegnuti u Beč ili Berlin, jer to su najbliža veleposlanstava pod koje spada Hrvatska.
Najlakša kombinacija za dobivanje “457 radne vize” je da nađete poslodavca u Australiji ili ako imate rodbinu da vam pomognu oko posla, ako to nađete, pola puta je riješeno. Aplikacije se predaju elektronskim putem, a papirologija tipa, domovnica, vjenčani list, rodni list…..trebaju biti ovjerene i prevedene od strane tumača engleskog jezika, cca po dokumentu oko 150 kuna. Isto tako treba obaviti liječnički pregled, ovisno koji će vas tražiti, a nas su tražili snimanje pluća, to obavljaju samo dva ovlaštena liječnika u Zagrebu i to vas košta za jednoga oko 1.000 –1.200 kuna.
Takodjer trebate računati da morate platiti dio aplikacije za vizu preko Pay Pala, oko 200 australskih dolara (1.200kn) te uplatiti privatno osiguranje u Australiji prije puta (BUPA, 200 dolara), te kopiju uplata treba skenirati i poslati emailom agentu u Australiji ukoliko vam pošalje svoj kontakt.
Za to vrijeme, vaš budući poslodavac takodjer ispunjava svoj dio papirologije, vezane uz poduzeće i vaše radno mjesto. Kriteriji su jako strogi, te za svaki posao imaju ljestvicu koliko osoba mora imati minimalnu plaću i ostale uvjete, to takodjer nadjete na stranicama ambasade. Morate imati i adresu u Australiji koju ćete pisati na obrascima, bilo adresu rodjaka koji će vas dočekati ili iznajmljeni stan. Ukratko, zaista ne znam kako ljudi koji nemaju rodbine uspiju to sve riješiti iz Hrvatske, a to je nemoguća misija, do tada sam vjerovala pričama da se netko spakira i ode u Australiju samo tako, ali sada znam da to nije moguće. Nakon što vam ambasada pošalje email, u kojem je naveden tip liječničkog pregleda koji morate obaviti, počinje još malo stresa….
Jedan komentar
Odgovori