Domovina Urednistvo
Piše: Dinko Dedić
Kopajući po davno zatvorenim i rijetko posjećivanim kutijama punih stvari koje desetljećima nisu vidjele sunčano svjetlo, naletio sam na jednu davno zaboravljenu medalju, koja me podsjetila na vrijeme kad sam završavao srednju školu i počeo studirati, pa sam pomislio da nebi štetilo podijeliti to s prijateljima na fb.
Ljude se obično dijeli na one koji vole nauku i one koji vole umjetnost, ili one koji vole jezike i druge koji vole matematiku, pa se opredjeljuju za socijalne ili prirodne nauke. Ja sam nekim čudom bio fasciniran i s jednim i s drugim i teško mi se bilo opredijeliti.
Još od djetinjstva sam volio ležati na travi, gledati u zvijezde i sanjati putovanje u svemir. Čak ni danas moja fascinacija s naukom a posebno s astronomijom nije jenjala, pa dio svog vremena posvećujem praćenju najnovijih otkrića. Čak sam i na fb objavio par testova na te teme ali je odaziv bio slab pa sam odustao.
Baš pri kraju mog srednješkolskog obrazovanja i na početku fakulteta, pružila mi se prilika makar indirektno sudjelovati u ostvarenju mog sna iz djetinjstva.
Dvije godine za redom, 1968. i 1969. dobio sam priliku ljetne praznike provesti u Njemačkoj u sastavu njemačkog programa zapošljavanja stranih studenata.
U jeku su bile završne pripreme za lansiranje svemirske letjelice Apollo 11 i spuštanje prvog čovjeka na mjesec. Dobio sam posao u vjerojatno najpoznatijoj optičkoj firmi na svijetu, “Carl Zeiss”. Kome ime ne znači puno, sigurno će se sjetiti vatrostalnog stakla poznatog kao “Jena Glass”, sekurit stakla koje se svuda u svijetu koristi u automobilima, polariziranih sunčanih naočala i kamera pod imenom “Zeiss Ikon”. Sve je to izumljeno u optičkoj firmi “Carl Zeiss”. Industrija je originalno bila smještena u Jeni. Podjelom Njemačke Jena je podpala pod Istočnu Njemačku pa je Zapadna Njemačka obnovila proizvodnju u Aalenu u Baden-Württembergu.
Kad sam stigao u Njemačku, dobio sam “posao” u Carl Zeissu. Stavljam posao pod navodnike, jer je njemački program zapošljavanja stranih studenata, ili barem u toliko u koliko se odnosi na mene, imao za cilj promociju svojih proizvoda, pa nisam ništa radio nego sam šetao po halama i laboratorijima i učio sve što sam mogao o optičkoj industriji i za to bio plaćen bez poreza.
“Carl Zeiss” je proizvodio optiku za kamere i druge uređaje na američkom svemirskom programu Apollo, i baš u to vrijeme su se radili testovi na optici namijenjenoj za Apollo 11, koji se 1969. spustio na Mjesec i omogućio Neilu Armstrongu postati prvim čovjekom koje je zakoračio na površinu Mjeseca.
Iako ne mogu reći čime sam ja osobno mogao pridonijeti proizvodnji optike za Apollo 11, nakon uspješnog leta i nakon što je svijet kroz Zeissovu kameru vidio Neila Armostronga kako hoda po mjesecu, NASA je u zahvalu ljudima koji su pridonijeli uspjehu programa dodijelila medalje i među imenima nekim čudom pronašla i moje.
Kratko potom, moj život je upao u vrtlog političkih nemira u Hrvatskoj, a taj me zavitlao do Australije i okrenuo ga u sasvim drugom smjeru, po kojemu sam daleko poznatiji (ili zloglasniji) nego po naučnim “zaslugama”. Tako sam u antijugoslavenskom žaru i zaboravio na sve drugo osim na planove kako pomoći čim prije ostvariti hrvatsku nezavisnost i pretvorio se u jednodimenzionalnu osobu.
Ne znam da li postoji koji Hrvat koji je dobio priznanje za stvarne zasluge kod spuštanja čovjeka na mjesec. Dok se ne javi, morati ćete se zadovoljiti sa mnom.
