Domovina Urednistvo
Pripremio: Izvjestitelj
Hrvatski međudruštveni odbor za zajedničku suradnju u Novom Južnom Walesu, kao i svake godine, pa tako i ove 2015. godine, organizirao je Komemorativno predavanje, a ovom prigodom, ovaj dan sjećanja bio je i Dan Sjećanja i na sve ostale žrtve hrvatskog naroda koje su pale u borbi za postignuće pravednog cilja – uspostavu slobodne i nezavisne hrvatske države.
Ova Komemorativna Akademija održana je u Hrvatskom društvu Sydney, u Punchbowlu, u nedjelju 20. rujna, u 1.30 popodne, dok je u isti dan, u nedjelju, u Hrvatskoj katoličkoj crkvi sv. Antuna u Summer Hillu, prikazana sveta misa, s naglaskom da se popodne održava Komemoracija, i preporuča se ljudima da se odazovu. Hvala našim svećenicima!
Govorni dio u dvorani bio je prikazan u duhu sjećanja na hrvatske žrtve, a voditelj programa bio je Nikola Lončar. Intonirana je Hrvatska Himna a zatim je uslijedila minuta šutnje uz zvuke mirozova.
U ime Hrvatskog društva nazočne je pozdravila gdja Višnja Šorak, aktivna odbornica društva, koja je ujedno svojim riječima povezala i društvo s ovim komemorativnim skupom.
Uvodni govor izrekao Tomislav Beram, predsjednik Hrvatskog međudruštvenog odbora za zajedničku suradnju, koji je u uvodnim i pozdravnim riječima naglasio povijesno značenje ovog Komemorativnog skupa, a vrhovna svrha je –ne pustiti u zaborav, već i u duhu današnjice o tome govoriti, i naglasiti s dužnim poštovanjem onima koji su svoje živote u temelj Hrvatske Države ugradili.
Zatim su uslijedile rodoljubne i povijesno borbene recitacije naših talentiranih recitatora, a njihove riječi ostavile su duboki osjećaj kod prisutnika. To su bili: Ante Glavor, Predsjednik Hrvatsko Australsko Literarnog i Umjetničkog Društva (HALUD), gdja Mirjana Majić, Hrvatsko društvo “dr. Mile Budak”, zatim gdja Zorka Marušić, pomoćna rizničarica Hrvatskog Arhiva.
Zatim je govorio Fabijan Lovoković, Dopredsjednik HOP-a, koji je u svojem izlaganju rekao:
Štovane Hrvatice i Hrvati!
Danas smo se okupili na ovom mjestu, u ovim prostorijama Hrvatskog Društva, društva koje je od davne 1951. godine upisano zlatnim slovima u povijest Hrvata, jer pod najtežim okolnostima i mogućnostima, članovi društva, danas mnogi smireni na brojnim grobljima, ali koji su iza sebe ostavili u amanet ljubav prema Hrvatskoj i poštovanje prema novoj Domovini Australiji, a čiji sinovi danas putuju u slobodnu Hrvatsku, istina ne u povijesnim granicama, pa ipak to je danas Hrvatska, za koji su ginuli ne samo branitelji u domovinskom obrambenom ratu, već i mnogi prije njih, jer su se borili za pravo Hrvata na svoju državu.
Pa eto, u tom duhu i mi danas ovdje okupljeni želimo se sjetiti jednog rodoljubnog zbivanja i borbe za slobodu Hrvatske od prije 67 godina!
Prvenstveno se sjećamo 67. obljetnice RUJANSKIH ŽRTAVA na čelu s Božidarom Kavranom. Sjećamo se obljetnice suđenja i mučeničkog stradanja dragovoljaca koji su položili svoje živote, u uvjerenju da njihova žrtva ne će biti uzaludna.
No danas se sjećamo i na sve druge žrtve iz hrvatske prošlosti, jer kroz burnu povijest hrvatskog naroda, kroz protekla stoljeća, pa i u današnjim sudbonosnim danima za budućnost i sreću svih Hrvata, borba u jednom ili drugom obliku bila je i ostaje prisutna i odlučujuća.
Pa tako i jedna grupa hrvatskih rodoljuba, prožeta ljubavlju za slobodnu Hrvatsku, dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, dakle 1947. predvođena po Božidaru Kavranu, odlučuje se na povratak i nastavak borbe kako bi se Hrvatska oslobodila od jugo-komunističke okupacije.
O junačkoj i tragično završenoj akciji, malo je napisano, a na našim australskim prostorima bile su dvije osobe koje su vrijedne spomena. Prvo je Srećko Rover, koji se spominje kao vodič dragovoljaca, pod nadimkom Bimbo, koji je preminuo u Melbourne, ali nije iza sebe ostavio ništa zapisano. Drugi je Petar Smilčić, danas sahranjen u groblju u Geelongu, koji je bio učesnik akcije kao dragovoljac uvježbavao se u austrijskim šumama, no nije sudjelovao u domovinskoj akciji.
U razgovoru u Sydneyju s Pejom, Petrom Smilčićem, on kaže da dok su čekali svoj odlazak, primjetili su da šifre koje su stizale iz Hrvatske, nisu bile upisivane po rečenim osobama, pa ipak akcija je nastavljena.
U akciji je sudjelovalo sto dvanaest osoba a osamdeset sedmorica su ubijeni, trojica stradala u Rusiji i dvadest i dva su umrla poslije.
Šestorica je bilo ubijeno prigodom uhićenja.
Četrdeset nakon javnog suđenja, i dvanestorica vješanjem a dvadeset i jedan strijeljanjem.
Dvojica bez novog sudskog postupka.
Trideset i pet osuđeni pred vojnim sudom, jedan vješanjem a ostali strijeljanjem.
Jedan je ubijen dok je izdržavao kaznu.
Tri su stradala u Rusiji.
Šestorica koji završiše zatvorske kazne : Stjepan Bundić, Pero Dujmović, Nikola Rubčić, Vinko Pavlaković, Ivan Prusac i Milan Žilić.
U pismu fra Martina Planinića, koji mi je poslao piše: U Veljacima 6. rujna 1998. godine stoji napisano i ovo :
« To su naši pokojnici za koje ćemo moliti Božje milosrđe za njih i njihov zagovor kod Boga za nas. Sjetiti ćemo se i živih i preživjelih svjedoka : Zvonke Brezovića, Ivana Ceranića, Marka Jurišića, Ivana Marića Mijina, Slavka Vidačkovića, Stjepana Brkića, Franju Vranjkovića.”
Ivan Prusac je napisao knjigu o svojim sjećanjima na akciju, koju se neki zvali pod imenom « Deseti Travanj ».
No, ne možemo i ne smijemo zaboraviti niti naše « Bugojance » koji su išli isto tako putem žrtve za hrvatsku slobodu.
Niti pobijene žrtve Hrvata diljem Europe, koji su pobijeni po organima jugo-komunističke UDBE.
A današnji prizori koje vidimo na televizijama svijeta, gdje se prikazuju progonjene žrtve pretežno muslimana iz islamskih država, a olako se zaboravilo na dvijesto tisuća ili više, po Englezima izručenih i po jugo-komunistima pobijenih hrvatskih vojnika i civila nakon završetka Drugog svjetskog rata.
I završimo: To su naši pokojnici za koje ćemo moliti Božje milosrđe za njih i njihov zagovor kod Boga za nas.
Dali su svoje živote za slobodu hrvatskog naroda i za uspostavu slobodne hrvatske države. Zatim je govornik pročitao imena svih učesnika akcije Deseti Travanj, ili kako se pisalo po nekima akcija “Gvardijan”.
Počivali u miru Božjem!
I na kraju, Tomislav Beram, zahvalio se je svima koji su se danas odazvali, i svojim prisustvom odali počast i priznanje za njihove žrtve i položene živote, za sreću Hrvatskog Naroda.
