Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
Silvano Fausti u svojoj knjizi „Prilika i napast” piše: „ Antikrist u svakom razdoblju uzima dvije i oprečne maske prilagođene kulturi trenutka. Tako može varati na dvjema frontama. Danas, u doba slabog razmišljanja, u Crkvi uzima lik apsolutne sigurnosti u zamjenu za istinu tako da potkopa i ono što je istinito; u laičkom pak svijetu ono što je nesigurno proglašava apsolutnom istinom tako da se odbaci i ono što je sigurno.”
Izdvojio sam ovaj odlomak za kratko promišljanje jer je vrlo lucidan i znakovit za stanje duha u suvremenom svijetu. Zaista, Antikrist može biti istodobno na oprečnim stranama koje se sukobljavaju. Duboko se uvlači u duh svijeta i „kulturu trenutka”. On može biti i za i protiv. Može navući masku fanatične vjere kao i suptilne nevjere. Može govoriti u ime Crkve i protiv Crkve. U političkim i vojnim odnosima u svijetu tu paklensku, demonološku strategiju do savršenstva su doveli razni stratezi.
Zli duh se uvlači svugdje i navlači na sebe naša ruha, naš bijes, grijehe, strahove i mržnje spretno koristi za svoju podrivačku rabotu. Ako navuče habit, odbit će mnoge od Crkve u ime Crkve. To je paradoks zla koje djeluje prividno kao dobro. Ako ne ide tako, onda će frontalno udariti na vjeru i podignuti svu raspoloživu oholost svijeta u srcima tvrdima od nevjere.
Kako kaže Fausti, on vara na dvjema frontama. Svaku ideju, pa i onu koja je u teoriji dobra i pozitivna, kadar je izokrenuti u njezinu suprotnost ili učiniti da ne daje ploda nego da širi strah i odbojnost. On može biti i ljevičar i desničar, i klerik i antiklerik, ovisi o stanju duha i uma onoga koji djeluje u ime određene ideje. Ako se preda mržnji, predao se njemu, Antikristu. Ako govori o vjeri bez ljubavi, predao se opet njemu. Ako širi nevjeru i laž, njegov je već u korijenu.
No zlo je najrazornije kad uzima „lik apsolutne sigurnosti u zamjenu za istinu”. Ta misao mi se čini ključnom za razumijevanje otvrdnuća srca mnogih i za posvemašnju mlakost vjere. Istina nam nije dana kao apsolutna sigurnost, nije nam dana da njome raspolažemo nego da joj služimo. Ako nastupamo s apsolutnom sigurnošću, onda se postavljamo iznad istine.
To je jedna vrlo tanka, suptilna linija razdvajanja koju svatko može neprimjetno prijeći. Crkva mnogima postaje odbojna ako se predstavlja kao nedodirljiva gospodarica umjesto službenica Istine. I paradoksalno, takvim stavom potkopava se ono što je istinito! Da, u ime istine može se rušiti istina! U ime ljubavi može se širiti mržnja. U ime mira može se ratovati. U ime humanosti mogu se činiti nečovječna djela, u ime pravde nepravda!
Dvadeseto stoljeće je pokazalo svo sljepilo ljudskih ideologija koje od jednog aspekta stvarnosti, od krhotina stvorenog stvaraju neku novu krnju cjelinu kojoj može nedostajati i mozak i srce. U laičkom svijetu prihvaćen je relativizam kao da je on sam po sebi nekakva sigurnost, nekakva postojanost, neka istina. Da je sve relativno ne konstatira neku istinu, nego opisuje njezin ovozemaljski kontekst, i našu nestalnu percepciju istine. Izričaj da je sve relativno ustanovljuje naš subjektivitet ali o istini ne govori ništa. Zato ništa sa sigurnošću ne možemo ustvrditi a da već istoga časa ne budemo porečeni.
Naravno, to ne znači da nema nikakve sigurnosti, da ne smijemo ustanoviti istinu i vrednotu u koju vjedrujemo. No moramo uvijek imati na umu da je naš um sklon svaku istinu prilagoditi sebi i iskriviti je. Poniznost duha pred istinom je velika mudrost jer tako dopuštamo mogućnost vlastite prevarljivosti a vjera nam nije od mramora nego od živoga mesa, od srca koje pulsira i koje je ranjivo.
Osim na portalu vlč. Zlatka Sudca tekstove i promišljanja s područja politike, kulture, vjere i društva Zorana Vukmana možeze pratiti i na mojoj web stranici – www.zoranvukman.com
Autoru možete pisati na: izaobzora@gmail.com
