Domovina Urednistvo
Piše: Dinko Dedić
Hrvatska mi nekad izgleda kao zemlja, kao narod, koji se zaželio demokracije više nego državne samostalnosti. Kroz one jugoslavenske godine kretao sam se u krugovima ljudi koji su se zalagali za rušenje Jugoslavije kako bi se mogao ostvariti centralni i najvažniji povijesni cilj hrvatskog naroda a to je vlastita država. Svi su oni imali viziju slobode, sreće, napretka, slobodarski uređene nacionalne države i demokracije. Hrvatska je za one politički izgrađene ljude bila predmet potrebe a ne inata ili osvete. Ipak, nacionalno i socijalno nisu bile stvari jednakog prioriteta. Ne poznajem niti jednog čovjeka, uključujući i one koji su ponudili život za ostvarenje državene nezavisnosti i izgubili ga u borbi, koji bi rekao da je spreman ginuti za demokraciju. Demokracijom kao osnovnim ciljem su se bavili trećejugoslaveni. Znali smo se rugati onima koji su govorili da hoće Hrvatsku samo ako je socijalno pravedna, demokratski uređena i gospodarski napredna, uspoređujući ih s čovjekom koji nakon 4 dana bez da je išta okusio, uleti u prvi restoran i konobar mu počne nabrajati sve što ima na jelovniku a ovaj izgladnjeli ga prekine i kaže mu: “Zaboravi jelovnik, samo mi daj bilo što da pojedem.” Poznavajući i nedostatke a ne samo prednosti demokratskog procesa, osobno sam mislio kako bi za Hrvatsku nakon osamostaljenja, najbolje bilo kad bi imala jedan prijelazni period od desetak godina u kojemu bi se netko čvrste ruke, visoka morala, solidne nacionalne svijesti i velike ljubavi za svoj narod, pobrinuo da se spriječi zloupotreba koju danas pamtimo kao period privatizacije i pretvorbe, a onda kad se razbistri mut preostao iz tolikih desetljeća tuđinske i sluganske vlasti, kad talog sjedne na dno a prljavština ispliva na površinu, kad se provede lustracija, raspisao izbore i dao narodu da se odluči kakvu vlast želi i koga na vlasti. Još više je moje takvo razmišljanje bilo učvršćeno kad sam vidio stare jugoslavenske birokrate, bivše udbaše i partijaše kako suču rukave spremni za demokratske promjene, kao da su na njih cijeli život čekali.
Što da je Tito bio šef Demokratske stranke Jugoslavije?
To veličanje demokracije i omalovažavanje samostalnosti prisutno je na svakom koraku i danas. Kako inače opravdati zahtjeve da se skine Titovo ime s jednog od najljepših trgova u Zagrebu, radi toga što je bio totalitarac i nedemokrat a to što je Hrvatsku uvalio u velikosrpsku tvorevinu i što je u procesu rušenja hrvatske države poubijao stotine tisuća Hrvata, nitko ni ne spominje osim onih koje se radi takvih stavova krsti fašistima. Što da je umjesto komunističkog vođe, Tito bio šef Demokratske stranke Jugoslavije u državi koja bi imala formu parlamentarne demokracije poput bivše Kraljevine Jugoslavije? Više sam nego jednom spomenu da je naša sreća što je kraljeva bila prva a Titova druga Jugoslavija, jer smo tako veliki demokrati a tako slabi Hrvati da bi nam i beogradska štala bila dovoljna, samo da možemo prakticirati svoja demokratska prava, trpiti zulum, torturu i šikaniranja a onda svake 4 godine izlaziti na izbore i dati srcu oduška.
Sukob njemačkog nacional-socijalizma i sovjetskog internacional-socijalizma
Drugi pimjer je osuđivanje Nezavisne Države Hrvatske i osporavanje njenog prava na postojanje radi nepodobnog režima koji joj je bio na čelu i što god o njemu bila istina ili propaganda, za sigurno nije bio demokratski. Ja osuđujem svaku nevinu žrtvu i žalim za svakim čovjekom koji je nezasluženo izgubio život, ali isto tako znam da je na Golom otoku završilo više Srba, pogotovo u periodu Informbiroa od 1948 pa do 1955 godine, nego što ih je ikad vidjelo Jasenovac. Pavelić je vodio državu po Hitlerovom diktatu a Tito svoju stvorio po Staljinovom, obojica “demokrati”, da te Bog sačuva. Sukob njemačkog nacional-socijalizma i sovjetskog internacional-socijalizma, bio je obračun na ljevici, čiji je ishod odredio sudbinu hrvatskog naroda. Taj sukob je odredio i sudbinu drugih naroda ali njegovim ishodom nije dokinuo pravo na postojanje Mađarske, Rumunjske i Bugarske iako su bile Hitlerove saveznice. Nitko nije uskratio pravo na postojanje Njemačke, Italije i Japana a Hrvatska je morala nestati iako se u njoj nije događalo ništa što nije bilo u praksi drugih njemačkih saveznika. Drugi su dobili nove režime, većina i gore i krvoločnije od onih koji su im prethodili, ali njihovo pravo na državu nikad nitko nije stavio u pitanje.
Demokracija ili kleptokracija
Hrvati moraju postati politički narod koji znade lučiti primarno od sekundarnog, nacionalno od socijalnog, državu koja mora opstati od režima koji može propasti i ideologije koja može nestati. Hrvati moraju znati da li Hrvatska postoji radi demokracije ili demokracija radi Hrvatske.
I na koncu, ako smo toliko omalovažili državu a toliko prigrlili demokraciju, pogledajmo na kojoj se “visini” nalazi demokracija u Hrvatskoj.
Upravo gledam kako je otkazom Alenu Klabotu zapovjedniku elitne antiterorističke postrojbe “Alfe” u Zagrebu zabijen još jedan čavao u lijes hrvatske demokracije. Kad se zbroji sve što se događa u zagrljaju hrvatske demokracje, ja se usudim reći da je to kleptokracija a ne demokracija. Kleptokracija se definira kao stanje neobuzdane političke korupcije ili lopovske vlasti. Kleptokraciju karakterizira podmitljivost, iznuđivanje, kronizam, nepotizam, zloupotreba utjecaja, ucjenjivanje, utaje i pronevjere. Znam da nisam spomenuo sve a ako sam slučajno spomenuo nešto što ne “krasi” hrvatsku demokraciju, molim vas ukorite me.
Hrvatski partizani
“Za mene je u 2. svjetskom ratu postojala samo jedna hrvatska vojska, to su bili hrvatski partizani i partizani Hrvatske” – rekao je prije nekog vremena Zoran Milanović. Titu, komunističkoj partiji i partizanskim vlastima, koji su padom NDH preuzeli vlast na području Hrvatske, spočitava se likvidacija 250,000 Hrvata bez sudskog procesa, u kojoj su učestvovali i neki čelni ljudi današnje hrvatske države, uključujući prvog premijera Manolića i prvog ministra vanjskih poslova Boljkovca. Da je protiv svakoga od tako likvidiranih Hrvata pokrenut sudski postupak, da je sudski proces vođen u 10 sudnica u Hrvatskoj istovremeno, svakog radnog dana neizostavno i da je svaki od optuženih osuđen na smrt nakon samo jednodnevnog procesa, proces bi trajao točno 100 godina i posljednji optuženi bi bio osuđen na smrt 2045. godine. To bi bilo previše i za hrvatske partizane i za partizane Hrvatske i za partizane cijelog zapadnog Balkana.
