Domovina Urednistvo
Piše: Petar Mamić
Mile Dejanović dugogodišnji je predsjednik folklornog društva “Lindjo”, a sa suprugom Zoricom i petero djece zaslužni je podupiratelj i istaknuti zauzeti član hrvatske zajednice u Sydneyu. Naš novinar razgovarao je sa njim i suprugom Zoricom u njihovom obiteljskom domu u Fairfieldu.
Mile Dejanović nam kaže – Rodjen sam(1961 godine) u Velikom Skočaju to je sada općina Bihać, granica je mijenjana 1948, tako da iako sam rodjen u istoj kući kao moj otac, on je rodjen u Lici u Hrvatskoj a ja sam promjenom tadašnje republičke granice rodjen u Bosni i Hercegovini. Mi za sebe kažemo da smo Ličani, što i jesmo neovisno od granice. Rodjen sam u obitelj u kojoj je bilo jedanestero djece, rodjen sam kao treći po redu, nakon dva starija brata Blaža i Luke. Život u mom djetinjstvu nije bilo lak, mogao bih reći da je bio težak. Živjeli smo na selu, otac je imao relativno malu plaću, tako da ponekad bi da budem slikovit npr. čekali kokoš da snese jaje(jer drugog možda ničeg nije ni bilo u kući) koje bi odmah završilo u tavi za neko od gladnih usta koja bi čekala na svoj obrok u našoj obitelji. Imali smo zemlje, ali ne puno. Jedno vrijeme je nas osam išlo u školu. Otac je bio kovač, radio je kod kuće, a puno i u šumi gdje je potkivao konje koji su izvlačili drveće iz šume, te druge kovačke poslove. Završio sam osnovnu školu te srednju ugostiteljsku u Bihaću, te sam poslom nastavio u Opatiji i završio višu internu školu, gdje sam radio skoro pet godina u hotelu Marina u Mošćeničkoj Dragi u jednom restoranu gdje smo godinama bili na prvom ili drugom mjestu po kvaliteti usluge na Kvarnerskoj rivijeri. Bio sam zamjenik šefa kuhinje i šef smjene.
Moj dolazak u Australiju je bio splet čudnih okolnosti. Brat Luka koji je bio u Australiji poslao je kartu za starijeg brata Blaža koji nije mogao doći, pa zatim za brata Josipa koji takodjer nije mogao doći, tako da sam ja kao treći pozvan po redu a prvi koji je došao 1986 godine bratu u posjetu. Bio sam šest mjeseci, te kada je došlo vrijeme ići kući, ostavljaju me svi, pa kažu ostani, oženiti ćemo te, no ja sam odlučio idem kući, no prije toga sam našao u jednom restoranu u Kogiju posao, te su mi garantirali da mogu kada se opet vratim raditi za njih. Za godinu dana sam se vratio opet u Australiju i uskoro sam počeo raditi u restoranu u našem klubu “Kralj Tomislav” u Sydneyu. Nakon kraćeg vremena rada u kuhinji, odlučio sam promijeniti posao, te sam se po uzoru na brata i dobar dio naših ljudi prebacio na posao oko gyproka tj. unutarnjeg gradjevinskog uredjenja i izgradnje, tako da sam praktično nakon godinu dana dolaska u Australiju osnovao svoju malu kompaniju koju i danas vodim a u kojoj rade i pomažu mi dvojica sinova, te žena Zorica koja vodi papire i knjigovodstvo.
Supruga Zorica rodom je iz Osijeka, u Australiju je došla isto iz Hrvatske sa roditeljima koju godinu prije mene. Upoznali smo se u našem klubu, oženili te ubrzo u braku u prve četri godine dobili troje djece, sina Krešimira -oduvijek mi je bila želja da se prvi sin tako zove, jer je to bilo ime moga oca, zatim Katarinu – to je ime zaželjela moja žena, a treći je rodjen Tomislav. Interesantno je, na krštenju našeg Tomislava kaže nam fra Gracijan – sva imena vaše djece nose imena hrvatskih kraljeva. Poslije četri godine dobili smo Tijanu i pet godina poslije došla je Antonija. Krešimir, najstariji sin ima sada 26 godina a Antonija, naše najmladje djete ima četrnaest godina. Kako su djeca krenula u školu, počeli su odmah sa nogometom i jasno folklorom. Moj angažman oko folklora su potakla moja djeca koju smo supruga i ja vozili na probe i nastupe. Nikica Marinić koji je tada bio predsjednik folklornog društva “Lindjo” primjetio je moj angažman i brzo me je 1998 godine uključio u upravu društva a tada je godinu dana u upravi bila i moja supruga. Godinu dana kasnije postao sam potpredsjednik, a od 2000 godine do ove, eto petnaest godina sam bio predsjednik “Lindja” a sada sam potpredsjednik. Sa zadovoljstvom se sjećam našeg rada, koji jasno i danas traje, te mnogih gradova u Australiji, turneja, te ugošćavanja drugih folklornih grupa koje su nam dolazile kao gosti. Folklorno društvo Lindjo je zapravo i najbrojniji, tj. najveći hrvatski folklorni ansambl u Australiji. Uvijek nas je bilo stotinjak, jedne godine i stošezdeset, sada nas je stočetrdeset. U svojim počecima, tj. sedamdeseth i osamdesetih godina folklorni ansambli su bili i još brojniji.
Uz ples jasno da nam je bio cilj kao i svim folklornim hrvatskim grupama u Australiji da djecu naučimo hrvatsku kulturu i tradiciju, da su djeca zajedno, da se upoznaju, i da osvijeste i upoznaju svoje hrvatske korijene – dodaje supruga Zorica. Prvo vrijeme sam i sam jako patila za Hrvatskom i povratkom nazad kući, no kako su počela dolaziti djeca, rasti, nostalgija za kućom je blijedjela. Volim Hrvatsku i jasno da mi kao i svima nama nedostaje, no sve moje sada je ovdje, djeca, muž i obitelj, posao, a bili smo u više navrata sa svom djecom u Hrvatskoj. Prvi puta smo zajedno kao obitelj otišli 1995 godine, još se je osjetio miris dima i baruta u zraku. Išli smo odmah poslije vojne akcije“Oluje”. 1996 sam išao sam kaže Mile – jer mi je umro otac, 1997 godine smo opet išli svi, a 1999 godine sam išao sam. 2006 godine smo opet išli svi zajedno, te smo 2013 takodjer išli svi zajedno. Drago nam je da su naša djeca vidjela cijelu Hrvatsku, da znaju govoriti hrvatski. Jedna od zanimljivosti u tim našim putovanjima je da sam ja prvi 1997 godine sticajem okolnosti dovezao u Hrvatsku auto sa tablicama “Belog Manastira” koji se planom reintegracije tada uključivao u normalan život Hrvatske i mijenjao svoje krajinske u hrvatske tablice. Svaki naš odmor u Hrvatskoj bi prošli prosječno po 10 000 kilometara, tako da svaki put obidjemo nas sedam cijelu Hrvatsku. Drago nam je da smo ljubav prema Hrvatskoj te naše porijeklo i korijene približili našoj djeci koja takodjer vole Hrvatsku i znaju otkuda su.
Život nam je doista ispunjen obiteljskim životom, radom u zajednici, govore supružnici Dejanović – no sve što radimo, radimo uz Boga. Snagu crpimo iz vjere u Boga. U životu se ništa ne mora kaže Mile -primjetio sam da kada sam u našem obiteljskom životu riječ “moram” promijenio u “hoću” da je naš život postao drugačiji, bolji i blagoslovljen. Kada čovjek nešto hoće onda mu ništa nije teško. A mi smo jasno htjeli i činimo sve najbolje što možemo za našu obitelj i našu hrvatsku zajednicu u kojoj živimo u Sydneyu. Redovni smo nedjeljom kod svete mise u našoj župi Svetog Nikole Tavelića u St. John Parku, i kada slučajno ne uspijemo doći, taj tjedan nam je prazan i čudan. Sa svakim našim djetetom u našoj kući je dolazio novi i veći blagoslov. Svakim novim djetetom u našoj obitelji mi smo bili bogatiji. Sjetim se svoga tate kaže Mile koga kada su pitali, Krešo pa kako jedanestero djece, on bi odgovarao- ja sam sa svakim bogatiji. Kada bi ga pitali, pa kako jedanestero djece, to je puno djece, on bi sa ponosom odgovarao – kod mene nema u obitelji izdajice(misleći na broj od dvanest Isusovih apostola medju kojima je jedan bio i izdajnik).
Zadovoljni smo i sretni završavaju naš razgovor supružnici Dejanović, Zorica i Mile, te kažu – neka Bog blagoslovi sve ljude i svakoga a posebno one koji pomažu, rade i izgradjuju našu hrvatsku zajednicu u Sydneyu.
