Domovina Urednistvo
Pripremili: Ante Milinović, Ivan Horvat
Prije nekoliko dana, 11. kolovoza ove godine, srbijanski lider i predsjednik Tomislav Nikolić, poznat kao zloglasni četnički vojvoda koji je u ljeto 1991. godine sudjelovao u ratnom zločinu likvidacije starijeg civilnog pučanstva hrvatskog sela Antina kod upravo razorenog hrvatskog grada Vukovara, „svjedočio“ je na sastanku s papom Franjom o moralno-religioznoj „podobnosti“ našeg pokojnog kardinala Alojzija Stepinca za njegovu betifikaciju. Zbog te teme je ta vijest osupnula sve hrvatske katolike, iako nitko od njih nema ništa protiv da Sveti otac papa pokuša održavati dobre ekumenske odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom i ostvariti tešku misiju pomirbe između katoličke i pravoslavne crkve, jer je taj krvoločni vojvoda posljednji Srbin koji bi mogao objektivno svjedočiti o bilo čemu na temu tog pomirenja, a još manje na temu zasluga pok. kardinala Stepinca. Još čudnije je da je sadašnja hrvatska vlada i diplomacija bila bez ikakvog komentara o takvom zloglasnom svjedoku, koji bi morao biti procesuiran u Haagu ili barem u Vukovaru. To je pouzdan znak o zaista nenarodnom i protukatoličkom karakteru „crvene“ vlade Zorana Milanovića, kojoj će uskoro prestati mandat, nadamo se zauvijek!
Što je diplomacija Svete stolice mogla očekivati od ratnih zločinaca Nikolića i Irineja da svjedoče o hrvatskim žrtvama svoje agresije, osim gomile laži, podvala i krivotvorbi? Tako je i bilo pa je nakon susreta četnički vampir trijumfalno izjavio kako je „papi rekao da je uloga kardinala u Drugom svetskom ratu bila veoma loša. On u najmanju ruku nije smeo da ćuti kada neko ubije milion i više građana samo zato što nisu katoličke vere i to je jako loša uloga za vreme rata”, te dodao kako je tada ubijeno i na stotine pravoslavnih sveštenika. Licemjerno je pohvalio ekumenizam i razum Svetog oca, te ustvrdio da je „papa prihvatio bezmalo svaku moju tvrdnju i sugestiju koju sam imao. Ovo je bio sastanak ljudi koji su se odmah dobro razumeli”, pohvalio se „mudri“ Nikolić, te da mu je „papa u jednom trenutku rekao da nigde ne žuri po pitanju proglašenja kardinala za sveca”, jer je ova poseta bila dobro pripremljena i poslužila kao priprema da dođemo jednog dana i do toga da odnosi između Srbije i Hrvatske garantuju da i poglavar Rimokatoličke crkve i patrijarh Irinej mogu da se sretnu i u Beogradu, Subotici, Prizrenu i svuda gde budu želeli”.
Doista su pitoma vatikanska i naša divlja protukatolička „crvena“ diplomacija sjajno pripremile tu „posetu“, kad su kao vjerodostojne svjedoke i sugovornike o beatifikaciji kardinala Stepinca prihvatile bez prosvjeda dva ratna zlikovca, velika kroatofoba i suluda krivotvoritelja povijesnih činjenica, kao što je Nikolićeva podvala o milijun pobijenih nevinih srpskih civila u NDH, samo zato što su bili „druge narodnosti i veroispovesti“, iako su Srbi i tada, kao i 1991-95, bili krvavi agresorski teroristi na legalnu hrvatsku državu i zloglasna peta kolona-iredenta.
A tek desetine nedavnih povijesnih krivotvorina izrečenih u manastiru Krka pred zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem, od kojih su najdrskije bile one da je taj nekadašnji stari benediktinski a potom franjevački samostan gradio srpski kralj Milutin 1402. godine za bogoslovno učilište domicilnog srpskog stanovništva i to označio datiranom pločom te godine izgradnje arapskim brojevima, iako je nedavno upravo pravoslavni arhiepiskop HPC Aleksander Ivanov pojasnio da su sve do 20. stoljeća pravoslavni narodi datirali godine (letobroenije) slovima azbuke “od stvaranja svijeta”, koje je uvedeno u Carigradu oko 691, pa je Isus Krist bio rođen 5508. godine. Već u 10. stoljeću zapadna Europa gotovo u potpunosti prelazi na datiranje godina od Kristovog rođenja, kao “novu eru” i piše je arapskim brojkama! Ploča nad glavnim ulazom manastira Krka ima godinu 1402, napisanu arapskim brojkama, pa ne može pripadati SPC, jer ona takvu vrstu datacije uvodi tek 1916. godine. Gospodine Irineju, u laži su kratke noge!!!
Zbog svega toga treba dodati da je to vrlo kvalitetan dokaz više da hrvatska domoljubna javnost i naš tjednik ne trebaju nikako odustajati od našeg serijala o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, HPC, jer je upravo ona pravi objektivni i kvalificirani svjedok o tom velikom kardinalu Stepincu i njegovom vjerskom plemenitom radu, jer je zajedno s njim u najtežim ratnim uvjetima sukoba svjetskih velesila spašavala tisuće ljudi i zbog toga bila zvjerski uništena od terorističkog komunističkog režima. Međutim, za sada njen rad, pa i sam opstanak, opstruiraju ne samo strana agresorska SPC, nego i neki nadležni državni i vjerski organi u Republici Hrvatskoj, dajući joj olako fašističko-ustašku etiketu, bez ikakve pravne i moralne osnove. Ipak, ona je kao žrtva i mučenik komunističkog terora, daleko najbolji sugovornik Svetom ocu papi o potrebi opstanka, bliskosti i mogućnosti ujedinjenja pravoslavnih nacionalnih sa univerzalnom rimokatoličkom crkvom, jer je to njeno dogmatsko polazište, pa može biti „most“ za njihovo ujedinjenje, jer bi njena registracija jednako kao i ekumenizam hrvatskog Domovinskog rata, naš odnos prema izbjeglicama i njihov broj za vrijeme multietničkog rata, naš odnos i široka abolicija prema srpskim neprijateljima, sve je to upravo svjetski jedinstveno i nezabilježeno, a stradanje Hrvatske pravoslavne crkve i njeno gotovo iskorjenjivanje je primjer nezabilježenog genocida nad jednom crkvom. Problem je i dalje u starom titoističkom zloćudnom udbaškom djelovanju, kao i nastavku zloćudne agresivne politike SPC u Hrvatskoj i zemljama u našem okruženju, ali nas to još više vjerski i patriotski obvezuje na pomoć ustrojstvu i što boljem radu naše HPC.
Njezin arhiepiskop Aleksander je 10. rujna 2015. godine dao izjavu potpore Hrvatske pravoslavne crkve kanonizaciji katoličkog blaženika Alojzija Stepinca, u kojoj ističe da su za dobrobit Hrvatskog naroda potrebne stvari, koje će ga ujediniti, a takav je i postupak kanonizacije hrvatskog kardinala bl. Alojzija Stepinca. „Mi smo istražili povijesne zapise, mišljenja uglednih hrvatskih povjesničara i ljudi, koji su osobno poznavali kardinala Stepinca, te se raspitali kod naroda koji štuje blaženika. Svi su oni potvrdili naše mišljenje da je blaženi Stepinac bio čovjek odan Božjoj istini i u ratna vremena i u doba komunističkog terora te se uvijek zalagao za mir i poštivanje kršćanske dobrobiti, iskreno, hrabro, bez obzira na posljedice, uvijek s krunicom u rukama, što je platio životom, a njegov primjer u današnje vrijeme trajno nadahnjuje vjerom mnoge katoličke Hrvate. Također je opće poznato da je u kaosu ratnog vremena štitio sve pravoslavce, neovisno o njihovom etničkom podrijetlu. Ukoliko Katolička crkva treba mišljenje jedne pravoslavne crkve, pripremili smo pismo Papi Franji i uručili ga mons. Alessandru D’Ericcu, apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj, kao naše pismo davanja pisane potpore Katoličkoj crkvi za kanonizacijom bl. Alojzija Stepinca, na slavu Božju i ponos pobožnog hrvatskog naroda… Amin! Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar“.
