Domovina Urednistvo
Piše: Dinko Dedić
Svi koji lutaju po hrvatskoj povijesti nastojeći naći osobu koja bi bila Jugoslavenima prihvatljiva za legitimiranje pozdrava “Za dom spremi!”, neće daleko stići s Nikolom Šubićem Zrinskim, jer za njih je i on ustaša, kao što su i sve druge hrvatske vojske i hrvatski vojskovođe u povijesti, uključujući i hrvatske branitelje iz Domovinskog rata. Jedino možda da je iskopati nekoga s Kolubare, Kajmakčalana, Crnog Vrha ili Solunskog fronta. Ja čak mislim da ta sluganska jugoslavenska fukara likuje gledajući kako se ovi u obrani pozdrava, jednog po jednog, odriču svega i svakoga kako bi dobili njihovu privolu da ga legaliziraju. Na kraju, što će ti i pozdrav kad si se u procesu njegove legitimacije odrekao svega i svakoga od 16. stoljeća do danas? Gadi mi se ponižavajuća hrvatska apologetika koja odlazi do apsurdnih granica, da se napr. na optužbe o zločinačkoj naravi Domovinskog rata branimo odlukama tuđih sudaca u Haagu a ćirilicu za sprsku manjinu u Vukovaru pravdamo tvrdnjama da je ćirilica hrvatsko pismo. Toliki su domoljubi ti vukovarski Srbi da se hoće polomiti kako bi dobili pravo na upotrebu “hrvatske ćirilice”. Što je najgore, to nisu problemi zakona (zakon se lako mijenja), nego je to stvar sluganskog mentaliteta koji u nama živi stoljećima i teško ga je iskorijeniti, čak u vlastitoj državi.
Ja sam pobjednik
Ja pratim izborni proces i predizborne kampanje svih većih zapadnih država i jedno je pravilo kojega se svi striktno drže, pa i oni koji su sigurni da će pobjediti: Nikad sebe u naprijed proglasiti pobjednikom. Oni kojima kojima sve ankete daju prednost, pred kamerama izjavljuju da anketama nije vjerovati nego će trebati puno posla za pobjedu. Uvijek je bolje sebe prikazivati u podređenom položaju, jer to motivira sve, sudionike u kapanji da još više rade i glasače da u što većim brojevima izađu na glasanje. Proglašavanje sebe pobjednikom poruka je svima da se opuste a glasačima da praktično niti ne trebaju izaći na glasanje, jer “pobjeda je tako i tako garantirana”. U Hrvatskoj međutim, već po ne znam koji puta, kandidati sebe proglašavaju pobjednicima od prvog dana. Da li je hrvatsko glasačko tijelo toliko drugačije od drugih ili su kandidati podlegli slabosti koja se zove “wishfull thinking”, pa rješavaju konflikte između želja i uvjerenja i prave odluke u skladu s poželjnom imaginacijom umjesto da se oslone na evidenciju, realnost i racionalnost.
Milanovićev engleski
Podsjetila me Milanovićeva izjava da 20 godina uči engleski, što znači da ga još nije naučio, na priču o Husi koji je nakon 20 godina života u Berlinu doveo babu (oca) u posjetu. Otac ga je pitao govori li njemački a Huso se pohvalio da govori. Onda ga je otac pohvalio da je strani jezik naučio za svega 20 godina i poželio da ga čuje kako govori. Pitao ga je kako bi ga na njemačkom pozvao k sebi kad bi jedan stajao s jedne strane ceste a drugi s druge. Huso mu odgovori da bi ga pozvao riječima “Commen Sie hier Vater.” Onda ga je otac zamolio da mu na njemačkom kaže da se vrati natrag na drugu stranu ceste odakle je i došao, a Huso mu odgovori: “Otišao bi preko ceste i onda te pozvao – Kommen Sie hier Vater!” Pretpostavljam da nakon 20 godina intenzivnog učenja Milanović nije naučio govoriti, jer ako nije ni neće, ali je naučio snalaziti se na engleskom.
