Domovina Urednistvo
Piše: Dinko Dedić
Bogdan Bogdanović je govorio očekujući da će Srbija nakon svega što je učinila sebi i drugima, stati i razmisliti o sebi ali se prevario. Svaki onaj koji danas u Srbiji nastupi glasom razuma automatski i bez potrebe na elaboraciju, postaje omražen, niti malo manje nego što je on bio u ratnom i poratnom vremenu. On je priželjkivao srpski poraz kako bi Srbija bila prisiljena zaustaviti se i razmisliti o sebi ali nije uzeo u obzir da se svetosavska velikosrpska ideja hrani na porazu i patnji od njene prve zamisli do danas. Njezina mitoliška megalomanija o izabranom narodu omogućuje joj dominaciju Balkana ili “Zapadnog Balkana”, gledati kao stvar real-politike.
Tijesto i svi sastojci za pitu su uvijek tu i samo se čeka da netko potpali veliku vatru. Hrpu suhog eurposkog granja 28. 6. 1914. šibicom je potpalio Gavrilo Princip i ispekla se jugoslavenska monarhijska pita. Drugu šibicu potpalila je Hitlerova Njemačka ali je pita ispečena na boljševičkoj vatri.
Kad je nastalo novo previranje i pad komunizma se pokazao neizbježnim, Milošević je odlučio zapaliti svoju vlastitu vatru koju je potpaljivao 5 godina ali ju nije uspio održati. Ostalo je samo puno dima na balkanskom zgarištu i samo 20 godina nakon svega, Srbija je s puno radosti dočekala ankesiju Krima, ukrajinsku krizu i početak nove podjele u Europi i svijetu, sa Srbijom na tržištu – tko da više.
Baš kako je zamišljeno, proslavljene su i oplakane sve 20-godišnjice, srebreničke, vukovarske i olujne i već idućeg dana Srbija je počela pripremati novu pitu, ne više jugoslavensku nego onu njima najslađu, sa svim velikosrpskim začinima, s punim okusom i mirisom.
Kupci se javljaju sa svih strana: Engleska, Njemačka i Rusija. Na tršištu je regija pod imenom “Zapadnog Balkana”. Planovi se prave u Londonu, Berlinu i Moskvi, baš kao i pred 70 godina. Hrvatska je njima uvijek bila samo rezerva s kojom se može računati kad šire kombinacije propadnu.
Jedina pogodnost za Hrvatsku je što Srbija više ne igra ni na jugoslavensku niti na partizansku kartu i u Hrvatskoj osim Pupovca i njegove manjine nema nikoga tko bi mogao neposredno prihvatiti njihovu igru. Postoji međutim opasnost posrednog kumstva, preko Londona na jednoj stani hrvatskog spektra ili preko Berlina na drugoj. Sumnjam da će Rusi i pokušati naći saveznika u Hrvatskoj. Oni su se usmjerili prema Srbiji i Sloveniji i zaobišli Hrvatsku. Pored sve srpske volje, treba imati na umu da Hrvatska nikad nije pala ako u njoj nisu našli petu kolonu koja bi bila spremana za Judine škude, kako je to znao reći pok. Predsjednik Tuđman, prodati Hrvatsku. Također treba imati na umu da je u Hrvatskoj takvih uvijek bilo, u svim ratovima, uključujući i ovaj Domovinski.
Srbija je u svojim namjerama jednistvena s intelektualcima (SANU), SPC i s političkim vodstvom s lijeva i s desna. Bogdanović bi i danas morao bježati preko granice. Tko god danas u Hrvatskoj čeka da u Srbiji prevlada glas razuma, načekati će se. EU pokazuje jasan interes riješiti problem velikog broja zasebnih faktora koje je teško usaglasiti. Europi odgovara manji broj regionalnih usaglašenih blokova. Među njima jugoslavenski na jugu predstavlja najlogičniju cjelinu. Pola Europe kad govori o cijelom tom prostoru još uvijek spominje Jugoslaviju i Jugoslavene. Svjesni još svježih rana iz nedavne povijesti, izbjegava se službeno koristiti jugoslavensku regiju nego se govori o zapadnom Balkanu koji ni kao geografski niti kao politički pojam nikad nije postojao. Srpskim ulaskom u EU otvorila bi se vrata za osmišljavanje tog bloka. Nema nikakve dvoumice da bi centar bloka bio u Beogradu. Nepoznanica je samo da li će biti pod njemačkim ili engleskim utjecajem.
Rusiji nije u interesu držati Srbiju izvan EU. Srbija izvan EU, Rusiji nije zanimljiva. Rusiji treba netko preko koga bi imala utjecaja u EU a ne samo na EU. Osim Srbije, Rusija u Europi nema baš nikoga tko bi igrao na njihovu kartu. Vojni manevri s Srbijom održavaju se samo zato da se Europa potakne čim prije prihvatiti Srbiju u svoj sustav.
Hrvatska vladajuća koalicija ne radi ništa. Njih isključivo zanima vlast u bilo kakvoj Hrvatskoj po principu dokle-dotle. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uviđa kuda to vodi i pokušava skrenuti nezaobilazno grupiranje u proširenom austro-ugarskom smjeru s Austrijom, Mađarskom, Poljskom i sa svima na putu sve do Baltika.
Ne znam gdje bi Hrvatska danas bila da nije ušla u EU i NATO. Možda bi bila pretvorena u udbin pašaluk s Mesićem za doživotnog predsjednika. EU i NATO su došli s naramkom sigurnosti i reda ali uz cijenu gubitka dijela suvereniteta. Naplata za te privilegije tek slijedi ulaskom Srbije. Hrvatska i s istoka i sa zapada ima grabežljive susjede, naročito s istoka. Kolinda najmanju opasnost vidi na civiliziranom sjeveru.
Na europsku integraciju sam gledao s puno nevjerice, svjestan opasnosti koja se sada pokazuje opravdanom, ali sam isto tako brinuo kako će Hrvatska proći usamljena na toj balkanskoj vukojebini dok se svi oko nje grupiraju i guraju za pozicije. Hrvatska događaje 1991.-1995. vidi kao dobiveni rat a Srbija ih vidi kao izgubljenu bitku. Ima samo jedan faktor koji može garatirati da se hrvatski čamac neće prevrnuti u brzacima koji nailaze – sposobni veslači i vrlo pametan kormilar.
