Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
Tjedan dana, od smrti do pokopa nesumnjivo velikog umjetnika, šansonijera i pjesnika Arsena Dedića, mnoštvo njegovih javnih poštovatelja, poznanika, novinskih komentatora, kritičara, dežurnih pozera i moralista, ustrajno se natjecalo da bi u sveopćoj adoraciji jednom romantičnom ciniku – koji bi takva njihova patetična postmortem ulizivačka nastojanja vjerojatno ispratio s ironičnim smješkom – pokazalo kako su oni za života barda hrvatske šansone ulovili barem krišku njegove sjene, kako ih je Arsen počastio svojom naklonošću, stihom, kartolinom, dosjetkom, ma grumenom pozornosti e da bi oni danas očitovali svoju interpretaciju njegove veličine kao odraz vlastitoga značaja. Arsen je rekao ovo, Arsen je rekao ono, Arsen je posthumno pretvoren u gurua kojemu su natovarili i ulogu ujedinitelja „regiona” (I. Mandić), čiji je lik u njihovim očima trebao sada ispuniti nešto od njihovih izjalovljenih očekivanja.
Bilo je degutantno čitati kod nekih autora insinuacije da Hrvatska Arsena nije voljela zbog njegova srpskog podrijetla po ocu, da je zbog toga bio nepodoban ili „sumnjiv”…odjednom su izvukli na svjetlo dana intimnu priču o njegovom obiteljskom habitusu koju zapravo nitko nije dovodio u pitanje. Nitko normalan se nije bavio Arsenovom genetikom. Zašto su neki kolumnisti u visokotiražnim novinama načeli takve primisli? Neki su išli toliko nisko da su mrtvog Arsena htjeli zlorabiti kako bi iskalili svoje političke frustracije, svoju opterećenost i mržnju – kako bi ga upotrijebili kao dokaz za hrvatsku mržnju i šovinizam jer – eto – on je bio tiha žrtva!?
Odjednom je postao svojina svih, a najmanje kulture koja ga je stvorila, kojoj je pripadao i kojoj je toliko dao! Činjenica je da je Arsen sazrio i odrastao u Šibeniku, on je dijete tipičnog dalmatinskog mentaliteta, njegov pjesnički i šansonijerski profil je bio europski i mediteranski, ali taj europsko-mediteranski senzibilitet nije nastao u zrakopraznom prostoru nego ga je iznjedrila hrvatska kultura, od lokalnog šibenskog kolorita pa do zagrebačkog srednjoeuropskog štiha!
Čemu taj zazor prema hrvatskoj kulturi koju uvijek netko pokušava relativizirati, balkanizirati, oduzeti joj ime, učiniti je irelevantnom, prikazati je mrgodnom, šovinističkom, utopiti je u regionalne ili neke druge integrističke tlapnje? Čemu taj animozitet prema činjenici da je Arsen svojom glazbom – neovisno o tomu što je bio popularan u cijeloj bivšoj Jugoslaviji – gravitirao Šibeniku, Zagrebu, Italiji, da su njegova izvorišta bili i Tin Ujević i Jacques Brel, da je on pjesnik jedne urbane, mediteranske kulture koja se uvijek sa sjetom navraćala u svoje lokalne dalmatinske, težačke okuse, zvukove i mirise? Arsen je bio gospodin koji se nije sramio svoga podrijetla, dapače, nije se ni imao čega sramiti, iznjedrila ga je sredina koja je uvijek imala i glasa i sluha, i koja je uvijek imala što dati hrvatskoj kulturi. Mnogima koji su ga voljeli nije bilo važno tko mu je Srbin, a tko Hrvat u obitelji, zašto je to postalo odjednom važno nekim njegovim hvaliteljima nego da bi izmislili nove optužbe protiv Arsenove domovine, da bi ga posthumno zavadili s Hrvatskom? Srećom, ostaju njegove pjesme i njegov veliki trag, a zlobni adoranti ostat će nemoćni jednom protiv vlastita zaborava.
Osim na portalu vlč. Zlatka Sudca tekstove Zorana Vukmana i promišljanja s područja politike, kulture, vjere i društva možete pratiti i na web stranici – www.zoranvukman.com
Autoru možete pisati na: izaobzora@gmail.com
