Domovina Urednistvo
Prikaz knjige: mr. sc. Ante Milinović
Početkom prošlog mjeseca su trojica hrabrih domoljubnih hrvatskih istraživača Vladimir Horvat, Igor Vukić i Stipo Pilić u suradnji s povjesničarkom Blankom Matković objavili vrlo zanimljivu knjigu svojih istraživanja prave istine o jasenovačkim logorima 1941-50, koja je dijametralno suprotna dosadašnjim udbaškim gomilama laži, koje i danas šire agitatori komunističke i četničke pete kolone. Nakladnik je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, koje zastupa naš ugledni povjesničar dr. Stjepan Razum, a može se dobaviti preko svih boljih hrvatskih knjižara, a za pitanja o knjizi možete koristiti internet.
Knjiga na 268 stranica donosi intrigantne, ali provjerene povijesne informacije o zbivanjima u logoru od 1941. do 1945. godine, pa i nakon tog razdoblja, kada su ga komunisti koristili kao konc-logor za likvidaciju zarobljenih i demobiliziranih pripadnika hrvatske domovinske vojske i hrvatskih civila, uključujući malodobnu djecu, s fatalnom udbaškom etiketom „narodni neprijatelji“, a nakon rezolucije Informbiroa 1948. i za obračun komunističkog režima s donedavnim istomišljenicima komunistima, koji su bili optuženi da su ostali odani idejama Staljinove Kominterne, s kojom su se titovci naprasno razišli, pa im često prišivali takve lažne optužbe i nemilosrdno ih trpali u svoje konc-logore na Golom Otoku, u Jasenovcu i drugim.
Istraživački tim je došao do posve novih podataka tko su bili zatočenici sva tri jasenovačkog logora, koliko ih je bilo i koliko ih je pušteno kućama u sve tri etape. Potvrđeno je da su u prvoj ratnoj etapi logora radile razne kulturno-amaterske sekcije, te da u logoru do svibnja 1945. nije bilo masovnih ubojstava, a da popis od 80.000 imena nema nikakve veze s kapacitetom smještaja u jasenovačkom logoru.
Posebno su važni dokazi da je posve lažna strašna optužba o navodnom ubojstvu 20.000 kozarske djece, jer je taj dječji logor bio u Jastrebarskom pod upravom humanitarnih organizacija koje su djecu dale na usvajanje u zagrebačke i druge hrvatske obitelji, što potvrđuju mnoge izjave i arhivski podatci. Istraživački tim je pozvao čitatelje da dopune knjigu svojim svjedočenjima, tako da je i autor ovog prikaza dao čak tri takve autentične izjave. Mnogo zatočenika je dragovoljno već u drugoj polovici veljače 1942. preseljeno na rad u Njemačku, ali su brojne žrtve stradale u britanskim zračnim napadima na logor u vrijeme Uskrsa 1945. godine.
Ova knjiga ima veliki značaj ne samo za demantiranje suludih srpskih i udbaških laži o milijun i pol žrtava, već da svi čitatelji skinu nametnuti kompleks krivice za izmišljeni monstruozni holokaust, pa zato knjigu treba u što većem broju primjeraka nabaviti, širiti, čitati i proučavati, kao najbolji psihološki lijek za sve Hrvate protiv nametnute krivice, jer se radi o vrlo, vrlo ozbiljnoj knjizi, s citatima izvora za svaki podatak iz najpouzdanijih povijesnih izvora, pa je zato znanstveno vrlo vrijedna. Zbog toga su nakon njene pojave srpski autori krivotvorina i lideri njihove protuhrvatske pete kolone već podigli svoju veliku podivljalu agitaciju, tražeći njenu udbašku zabranu, jer ova knjiga nepobitno dokazuje da je u tom logoru bilo sve sasvim drukčije od njihovog krivotvorenog prikaza „holokausta“, kojeg najbolje demantiraju milijuni još živih lažnih srpskih „svjedoka“.
