Domovina Urednistvo
Piše: Dinko Dedić
Ja već 45 godina nezaustavno trubim o potrebi vlastite države, pod svaku cijenu i ne iz inata niti iz osvete, niti zato što na to imamo pravo, nego iz potrebe da nas ne poharaju, da nas ne popale i ne protjeraju, da nam ne siluju žene, da nas ne poubijaju i ne pobacaju u mašinu za mljevenje mesa.
Kad sam vidio na facebook zidu Maria Proface jedan stroj za mljevenje željeza kako brutalno guta frižidere, kauče i traktorske gume, sjetio sam se nekih strašnih događaja iz daleke i ne tako daleke prošlosti i spomenuo kako bi ovakav stroj bio dobro došao Mladiću u Srebrenici. Na to mi se javio Joža Cvek s komentarom: “Nešto slično imali su na raspolaganju u tvornici Gavrilović u Petrinji gdje su samljeli priličan broj Hrvata”.
Strahovito! Čuo sam o faširanju ljudi u Gavriloviću. Da li netko stvarno misli da se ti ljudi koji su radili takve stvari promijenili i da se takova nešto više ne može dogoditi? Ja pratim kretanja u Srbiji s istim interesom kao i ona u Hrvatskoj i ne mogu mirno spavati. Neki ljudi mi zamjeraju da zamećem gužvu, da bespotrebno podsjećam na prošlost, da sam ekstremist, nacionalist, možda i fašist a ja zaista nemam u sebi primjesa nikakve ideologije, rasizma ni mržnje prema nikome osim osjećaja za strašne stvari koje su nam činili u prošlosti i iz toga potrebu upozoravati da treba učiniti sve kako se to nikad više nebi moglo dogoditi. Ja znam, a i svi drugi će se složiti samnom da pomoć sa strane dolazi previše kasno i da će se prije toga dogoditi strahote kakve obilježavaju Vukovar i Srebrenica. Čitav ovaj svijet je formiran na principu naroda udruženih u države a čiji osnovni razlog udruživanja je, tako se udruženi obraniti od nekih ljudi vrlo zlih namjera od kojih smo individialno, svaki za sebe, bespomoćni. U tom svijetu, u cijelom svijetu, iz nekih razloga ljudske prirode, stvari jednostavno tako stoje, i kad god je jedan narod vladao sudbinom drugoga, nije se prema njemu odnosio humano. Barem smo mi to osjetili kroz tisuću godina od Turaka, Austrije, Mađarske, Italije i Srbije. U istinu, teško je naći narod na ovom svijetu kojima je imao više razloga težiti ostvarenju vlastite države i kad ju je ostvario, raditi užurbano i sustavno, osigurati je protiv opasnosti na koju nas svakodnevno netko s istoka upozorava.
Ja već 45 godina nezaustavno trubim o potrebi vlastite države, pod svaku cijenu i ne iz inata niti iz osvete, niti zato što na to imamo pravo, nego iz potrebe da nas ne poharaju, da nas ne popale i ne protjeraju, da nam ne siluju žene, da nas ne poubijaju i ne pobacaju u mašinu za mljevenje mesa.
Mene jeza prođe kad danas iz Beograda čujem poruku da je s “Olujom” završilo prvo poluvrijeme. Ja stvarno nemam nikakvih osobnih razloga zametati kavgu. Dapače, osobno se nalazim na sigurnom, daleko od svih tih događaja u jednoj zemlji koju nikad nitko nije napao i kako god gromoglasna pucnjava iz Europe dolazila, ovamo se neće čuti. Dolazim međutim iz hrvatske obitelji koja je nastradala u svim ratovima, u Prvom svjetskom ratu i u Drugom svjetskom ratu i poslije rata tako da su me na noge podigle dvije udovice i do Domovinskog rata od moje obitelji više nitko nije ni ostao osim jedne stare kuće iz 18. stoljeća u Hrastovici koja je simbolizirala tragičnu sudbinu jedne obitelji i jednog naroda u opasnosti, dok 1991. i nju nisu zapalili.
Mnogi kojima je sudbina bila sklonija i nisu ranije osjetili posljedica povijesnih previranja u našoj maloj zemlji, osjetili su strahote progona i miris paljevine i smrti, kad je počela agresija na Hrvatsku 1991. godine. Nikad neću zaboraviti prizor s balkona jedne stambene zgrade u Zagrebu kad su se oglasile sirene i dva MIG-a JNA preletjela preko grada bombardirajući TV odašiljač na Sljemenu. Gledao sam ljude kako u paničnom strahu trče pod zgradu i za sobom vuku malu djecu koja ne mogu trčati nego ih vuku po pločniku, onako kako bi vukao vreću koju ne možeš staviti na rame.
Koja amnezija može nekome prouzročiti zaborav na takva iskustva? Koja ideologija, kakav humanizam i internacionalizam mogu izbrisati te uspomene i navesti te ljude da mene i druge koji svakodnevno pozivaju na domoljublje, na jačanje jedistva i ljubavi Hrvata prema drugom Hrvatu, smatraju zlima? Jedini nacionalizam koji ja zastupam je ljubav, radi koje će kad dođe vrijeme, tvoj brat i sestra po sudbini braniti tebe a ti njega ili nju ili ćete obijica nestati u apokalipsi samo zato što vam pod rubrikom nacionalnosti stoji “Hrvat”.
Možda netko misli da je prijelaz u novi milenij izbrisao sve zlo kojim je prošli bio natrpan. Ja ne vidim nikakvih promjena. Ja samo vidim da mnogi narodi u svijetu ulažu sve što mogu da se vojno ojačaju kako bi spriječili ponavljanje nekog zla koje ih je zadesilo u povijesti, jer u svojoj kolektivnoj memoriji pamte nevolju koja ih je snašla u prošlosti. Ja isto vidim da neki narodi jačaju svoju silu za osvajačke pohode u budućnosti.
Kako izgleda hrvatska kolektivna memorija? Ima li uopće išta kolektivno u Hrvatskoj, nešto makar simbolično što će nas vezati, makar neka simbolika u čiju ćemo oobranu skočiti svi iako se u nekim drugim stvarima razlikujemo, nešto kao grb i himna, nešto svima sveto i neprikosnoveno, ili ćemo pjevati “Lijepa naša haubice” i smijati se domišljatosti autora, ili ćemo se poklati oko onog našeg drevnog grba u dvije verzije, ustaške i partizanske, tako da i taj centralni simbol naše idetifikacije, po kojemu nas prepoznaje svatko na svijetu, postane simbol polarizacije?
Tko to ljubav za svoga brata Hrvata krsti fašizmom a mržnju među nama humanizmom? Učini mi se, iskreno, da je mržnja jedino opravdana ako se mrzimo između sebe a ljubav jedino ako je izražena prema nekome drugome, po mogućnosti nekome tko te ne podnosi.
Stanite Hrvati za jednu minutu i spomenite se svega, iskustva iz prošlosti i snova o budućnosti. Sve što je važno tu je pred očima, na dohvat ruke i svježe u pamćenju. Pogledajte oko sebe i na zgradama ćete još vidjeti ožiljke rata. Za koji tjedan će svega par sto metara od Vukovara, preko rijeke zatutnjati paljba na zajedničkim vojnim manevrima Rusije i Srbije. Ta “glazba” je namijenjena za vaše uši da vam najavi drugo poluvrijeme. Sjetite se da oni nisu skidali latinične table sa zgrada – oni su srušili zgrade a table zabijali na kolce.
Pogledajte “Regiju” i “Zapadni Balkan” u koji vas guraju. Ima li na tom prostoru jedan pedalj zemlje za koji se Srbija nije kroz stoljeća tukla u ime bratstva i jednistva, slobode i napretka. Tukla se je sve do 1999., dok cijeli svijet više nije mogao gledati zlo koje se događa i dok ih nisu izbombardirali i zaprijetili da će ih vratiti u kameno doba ako ne prestanu.
Pogledajte Srbiju danas i pokrajine koje nekad nisu bile njhove nego su otete drugim narodima: Srijem, Banat, Bačku, Mačvu, Sandžak i pola Bosne. Sjetite se 1918., 1945., 1991. i recite mi da stvaram bespotrebnu paniku, da pravim zaključke na izmišljenim premisama, da svađam one koji se vole. Ako vam pouzdanje unose saveznici, spomenite se da oni dolaze tek kad im savjest više ne može podnijeti patnje tuđih ljudi a to je otpilike nakon onoliko zla koliko ne napravljeno dok nisu intervenirali na Balkanu.
A sad me sudite ako sam vam pokvario san.
Kako treba cijeniti one koji su položili svoje živote da bi drugi mogli živjeti
Zapadno od Melbournea nalazi se ruralni gradić Ballarat. Razmišljajući kako odati počast Australcima iz njihova distrikta koji su poginuli u Prvom svjetskom ratu, odlučili su napraviti aveniju s drvećem zasađenim s obadvije strane ceste, s tim da se na svakom drvetu nalazi pribijena tabla s imenom i podacima jednog poginulog. Avenija ima 3,771 stablo, posađeno u regularnim intervalima na dužini od 22 km. Avenija slavnih počinje s vratima na kojima stoje godine 1914. i 1919. Samo podsjetnik koliko druge države cijene svoje žrtve rata, dok se u Hrvatskoj i ove iz Domovinskog nastoji što brže zaboraviti, one iz Drugog svjetskog rata nije podobno ni spominjati a one iz Prvog svjetskog rata kao da nisu ni postojale. To samo pokazuje da Hrvatska u 20 godina svog postojanja nije imala narodne vlasti koja bi imala ikakva respekta za žrtve svoga naroda nego i dalje slave tuđe nadnevke i oplakuju žrtve tuđih vojski u tuđim ratovima. Samo onaj narod koji cijeni svoje žrtve može imati vojsku koja će izložiti svoje živote u obranu domovine, jer znadu da njihov narod cijeni njihovu žrtvu.
