Domovina Urednistvo
Piše: Ivan Brodić za blog.vecernji/naimekajje/
Tolerirati jednake ili slične postupke, a očekivati drugačije rezultate, jedna je od definicija političke ludosti, parafrazirao je filozofa jedan David Brooks još tamo 2007. godine naglašavajući kako tadašnji pad burzi može dovesti do nesagledivih posljedica. I kada se činilo kako globalna ekonomija izlazi iz krize dogodio nam se tzv. Crni ponedjeljak. Je li amplituda neprekinute krize ovoga puta dosegla dno?
Crni ponedjeljak je srušio burze diljem svijeta, na povijesne razine, Crobex je pao 4 posto, a “ugledni“ portali i mediji glavne struje šire lažnu nadu, uvjeravajući građane kako se ništa u Kini čudno ne događa i kako nema razloga za paniku. Ipak, novi se val krize širi iz jednopartijske i vojno sve jače Kine, čija je financijska i obveznička povezanost SAD-om frapantno slična vremenu povezanosti austrijskih banaka i burzi sa SAD-om. Podsjetimo, upravo je bankrot Austrije bio okidač za Veliku depresiju.
Naslovnica The Wall Street Journala koja je na samome ishodištu Velike depresije 1929. godine, na koju je upozorio poslovni novinar i publicist Željko Ivanković na društvenim mrežama, poručila je kako burzama od sada može slijediti samo uzlet. Naknadnom pameću govoreći, štošta se vezano uz taj uzlet moralo dogoditi. Nekoliko pozitivnih stvari poput seljenja kapitala u realnu vrijednost, poput plemenitih kovina, zaustavljanje špekulativnih ulaganja, samoregulacija tržišta kapitala….Govoreći o negativnim konotacijama, čini se kako su one bile dalekosežnije, poput keynesijanskih intervencija ekonomske procese koji su kasnije producirali ulaganje u ratnu industriju s obje strane Atlantika.
Pad standarda građanstva i povećanje nejednakosti, u kombinaciji s tadašnjim padom gospodarskih aktivnosti, vezanih uz burzovna kretanja, probudili su već postojeće kolektivističke snage koje probleme pojednostavljuju, a širokoj masi nude borbu protiv neprijatelja i tutorstvo “odabranih“, sve na račun pojedinca.
Prošlotjedna analiza Rodgera Bakera, analitičara Stratfora, nudi nam pogled u današnju Kinu. Pojave u Kini, koje su izazvale pad kineskih burzi što se jučer konačno prelilo na svjetske burze valja promatrati, kaže Baker, kroz želju vrhuške Komunističke partije Kine za razbijanjem Dengove doktrine politike konsenzusa centara moći. Poučena liberalizacijom Sovjetskog saveza, u strahu za cjelovitost Kine sadašnja vrhuška Partije želi centralizirati moć u rukama Politbiroa. Radije će intervenirati na tržište, napraviti korak unazad glede ionako slabašne pluralizacije društva, nego se odreći okupacije Tibeta i vojne moći koju, tako protivno Dengovoj doktrini o ne privlačenju pažnje, sve više pokazuju.
Na istoku je razbijena Lenjinova, pardonček, Dengova doktrina neprivlačenja pažnje. Sve je jasnije kako će se tamo događati daljnje centraliziranje moći Partije, što će suprotno nadama friedmanovaca dovesti do derogiranja ekonomske liberalizacije (povijesna je to nužnost, Singapur tek izuzetak). Za crni scenarij još trebamo samo infantilne, a opasne, pokrete koji će demokratski doći u poziciju ukinuti demokratske procese. Za neprijatelja bi ovoga puta mogli imenovati izbjeglice i pojedince koji žele poslovati bez uplitanja države, možda? Poznato? Mislim kako ne treba ići daleko u svijet, zar ne?
Pitajmo se, naposljetku, što nam treba za novi uzlet i izbjegavanje crnoga scenarija kojim se tako opasno igraju Kina i pojedine kolektivističke stranke za Zapadu?
Shvatiti kako nas ponovno uvlače u opasnost igranja velikom vatrom kroz derogiranje političkih i ekonomskih sloboda, jednostavno je naša nužnost. Beskompromisno inzistiranje na antikolektivističkom političkom pluralizmu i prestanku miješanja političkih elita, zamaskiranih pod egidom države, u ekonomske procese, globalno bi nas moglo udaljiti od takvih težnji.
Povijest je pokazala, slobodnomisleći pojedinac jedina je realna oporba etatističkim pojedincima, a umjesto new dealova i ulaganja u ratne strojeve, ekonomski povratak na etiku novca mogao bi također pomoći. Naime, novac je, prema knjizi Jorga Guida Hulsmana “The Ethics of Money Production” povlastica samo kada je shvaćen kao slobodna razmjena za realnu vrijednost, nekog Bogom danog resursa ili realne usluge (rada).
U suprotnom smo otrovani đavoljim izmetom te se boljemu od nečastivih planova ne možemo niti nadati.
