Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
Umrijeti sebi da bi se ponovno rodio. Veliki kršćanski paradoks. Čovjek je toliko bespomoćan na ovome svijetu da je zapanjujuće koliko ljudi uopće misli da su mali bogovi! O čemu mi zapravo odlučujemo osim o tomu hoćemo li prihvatiti križ ili nećemo? Ako ga prihvatimo, jao nama, ako ga ne prihvatimo, trpe drugi zbog nas. Na nekog drugog tvoj križ padne. Ne, ovo nije fatalizam, nego suštinsko pitanje. Na površini života koji teče ponekad svojim mirnim i idiličnim tijekom, ljudi nedirnuti dramom, ljudi u bijegu od vlastite prokušanosti, sude drukčije o životu, od onih koji su prošli tegoban put. Dok te ne polomi bezizglednost, dok te ne izudara očaj, dok se ne nađeš pred vratima koja nikakav ključ ne otvara i pred zidom koji se ne preskače, teško da ćeš razumjeti stvarni život.
Što učiniti kad više ništa ne pomaže, ništa opipljivo, ljudsko, razumno i logično? Neću reći: predati se Bogu jer to za čovjeka u muci zvuči odviše poznato i apstraktno, retorički i propovjednički. I umrijeti sebi je fraza koja je mnogim vjernicima već postala bezlična. Zašto? Jer nema puno pravih primjera, nema živih uzora, pa tako ni među onima kojima je poziv da nas duhovno vode. Znamo da se treba predati Bogu. Ali kako u konkretnoj situaciji konkretnog pojedinca? Kako to primjeniti u različitim slučajevima? Postoji li uopće nešto što bismo mogli nazvati primjenjena katolička duhovnost? Ali koja ne gubi i na društvenoj učinkovitosti i rješavanju problema. Mnogi problemi se mogu rješiti umjesto da se govori onomu koji pati: pati i dalje, tako Bog hoće. Tko je katolicizam pretvorio u čisti mazohizam?
Svi ponavljaju isto, imaju formule za duhovni život, no malo tko ih je u stanju primjeniti na određenu i specifičnu situaciju situaciju čovjeka koji pati. Naslušali smo se suhih, naučenih propovjedi, po gotovim teološkim šprancama. No ljudi traže duhovnog vođu. Traže one koji će ih izvesti iz začaranog kruga usoljenog kršćanstva. Jer kako može biti svjedočanstvo bljutavo, tako može biti i presoljeno. I kad sol obljutavi, i kad je previše, nije dobro. Ne zna se što je gore, bljutavo ili preslano. Prava mjera soli je mjera mudrosti. A mnogi umnici nam previše sole pamet. Kontradikcija je vrlo zanimljiva: sole a bljutavi su sami. Kako je to moguće? Moguće je, jer sami nisu postali taj grumen soli. I svjetlost koja svijetli kao svjetlilo na nebo, prima je od sunca i prenosi drugima.
I onda, što znači predati sve u Božje ruke? Lako je to reći. Predanje je na površini života uvijek lišavanje od nečega na što smo strahovito navezani. Što će se dogoditi kad se lišimo, ne znamo dok se ne lišimo. No sigurno se neće dogoditi ništa veliko u materijalnom smislu. Dogodit će se ispod površine, u dubini, počet ćemo funkcionirati na zapanjujući način, onako kako nismo ni slutili. Otvorit će nam se neka druga gledišta, pogledi u dubine. A što će biti na površini, kako dalje plivati i održati se? To je pitanje koje muči iskonski svakog čovjeka. Pitanje koje se nikad ne smije zapustiti, no kojim redoslijedom? Idealist misli da se prevario kad je najprije rješavao duhovno, a onda se bavio egzistencijalnim. Materijalist se bavi onim temeljnim egzistencijalnim, no kad se domogne svojega opipljivoga cilja, nikad dalje ne odmakne od toga, duhovno ga više ne zanima. Gdje je onda izlaz? U sintezi, u čistoj egzistencijalističkoj sintezi – da se esencija traži ujedno i kroz egzistenciju, kroz život, rad, odricanje ali i radost života – da čovjek ostane sposoban radovati se i blagodatima ovoga života, da u njemu pronađe svoje ispunjenje kroz svoj poziv i rad za zajednicu, za obitelj, za čovječanstvo, na koncu. Ljudi koji zgrću za sebe nisu ljudi koji vode ovaj svijet naprijed, makar se takvima predstavljali.
I kako na kraju oživjeti te dvije fraze – umrijeti sebi, predati se Bogu – a da čovjek bude nešto pametniji i konkretniji? Kako ustati iz duhovnog mrtvila? Neprimjenjiva duhovnost nije nikakva duhovnost nego farizejski surogat.
Osim na portalu vlč. Zlatka Sudca tekstove i promišljanja Zorana Vukmana s područja politike, kulture, vjere i društva možete pratiti i na web stranici – www.zoranvukman.com
Autoru možete pisati na: izaobzora@gmail.com
