Piše: Zoran Vukman
Zapadni čovjek je izgubio svijest o vlastitoj duhovnoj tradiciji i identitetu. On je zaspao, uspavan je, hipnotiziran, njegova svijest više nije otvorena transcendenciji. Duhovni dar mu je zakržljao. Unutarnji zor, unutarnji uvid ometan je bukom svijeta. Senzacije izvana guše unutarnji život.
Izgubljena je duhovna svjesnost. On hoda kao mjesečar ovim svijetom. Buđenje zato može biti vrlo bolno i dramatično. Mnogi koji tragaju za duhovnim ispunjenjem, ne znaju što bi danas uopće pojam duhovnog života trebao značiti. Neki ljudi su u zabludi, misle da se radi o izvanrednim stanjima a ne iskustvima koja izviru iz unutarnjeg ustrojstva čovjeka usred njegove svakodnevice, u izazovima njegova života, pod naponom njegova karaktera i temperamenta.
Nikada u povijesti pitanje identiteta i smisla života i čovjeka nije bilo tako snažno i dramatično postavljeno u središte egzistencije kao u naše doba. Eru propalih utopija zamijenila je era cinizma. Ili je možda era cinizma samo jedno međuvrijeme i prijelaz u epohu velikih opsjena i površnog optimističnog vjerovanja da će samo od sebe doći zlatno doba čovječanstva?
Suvremenog čovjeka muči strah, ne samo egzistencijalni, nego i strah od terorizma, strah od epidemija, strah od nepoznatog, strah od vlastite nesigurnosti, sumnji, kriza, a najviše kriza identiteta. Tehnološki napredak nudi mu trenutke predaha i lažne sigurnosti, poleta optimizma kako se svijet kreće ka nečemu nezaboravnom, kako će sve nevolje i tjeskobe odjednom iščeznuti.
Mnogi su svjesni da neće biti tako bez istinske unutarnje promjene. Mnogi su svjesni da se varaju, ali se ipak i dalje varaju. Zašto? Suvremeni čovjek je opijen prividom moći i lakoće življenja, ali je ujedno i zastrašen prijetnjom gubitka smisla.
Duhovni identitet čovjeka je ugrožen jer je izgubio smisao za transcendenciju. Logično je da identitet bez duhovnog uporišta postaje razlomljen u krhotine. Iako se njegova razlomljenost u mnoštvo pod-identiteta shvaća kao bogatstvo ili pluralizam, činjenica je da se izgubilo središte, da se pomaknulo, da je čovjek izgubio tlo pod nogama i da mu smisao bolno i neumoljivo izmiče.
Danas govorimo o mnoštvu identiteta, ne samo o nacionalnom, vjerskom, jezičnom ili kulturnom nego i o spolnom, seksualnom, rodnom, subkulturnom, urbanom, manjinskom, itd., itd., … ljudi se žele prepoznati ili poistovjetiti s određenom skupinom, traže unutar nje sigurnost, utemeljenost, zaštitu, traže smisao vlastita postojanja i djelovanja.
Koliko god se pojedinac prepoznavao u nekom od tih identiteta, uvijek je u opasnosti da se u njemu zatvori i zaključa za druge i da svoj osjećaj identiteta reducira samo na jednu ili dvije dimenzije. Identitet je dinamična kategorija koja bez duhovne komponente kompromitira vlastiti smisao. To je snaga koja pokreće i daje nadahnuće ljudskom djelovanju. Ali bez komunikacije, bez provjere, bez preispitivanja, bez duha i misli, gubi svoju snagu i postaje poza ili fanatizam. Zato je najgore kad se ljudski život, smisao i identitet svode na gole opreke ili-ili, pa k tomu još i ideologijske. U takvom okruženju Bog „umire“.
Jesu li ikada mnijenja ljudska bila tako zamagljena kao danas? Suvremeni čovjek se nesigurno kreće između prostora apatije i neodlučnosti, relativnosti i neodgovornosti, pa do uskog područja vlastitih ograničenja, zabluda, predrasuda i žestokih podjela. Paradoksalno, tamo gdje treba zauzeti jasan stav, postaje neodlučan, a tamo gdje treba paziti da mu emocije ne prerastu u afekte i sukobe, posjeduje slijepu odvažnost koja ga dovodi do velikih ratova i katastrofa. Teško se postaviti u svijetu brzih i fluidnih mijena. Treba brzo misliti i raditi na sebi, usavršavati se, učiti, moliti, vjerovati i nadasve ljubiti. Čovjek može biti ispunjen samo ljubavlju i radom.