Domovina Urednistvo
Piše: Dinko Dedić
Na suđenju Perkoviću i Mustaču u Muenchenu, kao svjedok optužbe se pojavio Antonije Lekić, ratni načelnik Odjela za tajnu pratnju Sigurnosno-informativne službe Hrvatske vojske i član domovinskog Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP). Kao podnosioc kaznene prijave protiv Perkovića Vojnom državnom odvjetništvu 1994., Lekić je na sudu iznio podatke o evidenciji prikupljenoj u istrazi povodom Perkovićeve kriminalne aktivnosti nakon 1991. U Lekićevom izlaganju pred sudom, često se spominje HDP, dijelom i radi tvrdnje Nobila i Perkovićeve obrane da su KOS i HDP zajednički montirali proces protiv Perkovića, uključujući i tvrdnju da su Bože Vukušić i Vice Vukojević također bili djelatnici HDP-a. U svojoj argumentaciji Lekić je ustvrdio da je Perković surađivao s KOS-om do proglašenja nezavisnosti ali i nakon HDZ-ove pobjede na izborima i nakon proglašeja samostalnosti, tako da je šef KOS-a preko Perkovića odlučivao o tome kome u redovima hrvatske policije treba dati otkaz. Da bi bilo jasno na koji način je došlo do toga da se o Perkoviću i HDP-u govori u istom kontekstu, treba znati nešto o Josipu Perkoviću i o HDP-u.
JOSIP PERKOVIĆ Svoju udbašku karijeru je započeo u lokanom udbinom odsjeku u Osijeku. U Zagreb je prebačen 1979. i stavljen na čelo odsjeka za hrvatsku emigaciju. Iduća Perkovićeva promocija bila je na funkciju zamjenika ministra unutrašnjih poslova SRH, a 1986. na poziciju šefa kompletne hrvatske sekcije udbe (SDS). Vršeći te funkcije, bio je u poziciji organizirati ubojstva hrvatskih političkih emiganata. Njegovim dolaskom na čelo ovog odsjeka, broj atentata je višestruko povećan. Hrvatska nikad nije provela istragu o njegovu učešću u ovim atentatima ali je procesom Vinku Sindičiću, atentatoru na predsjednika HDP-a Nikolu Štedula u Škotskoj, postalo očito da je Perković stajao iza tog atentata. Trenuto je u Muenchenu u toku postupak da se dokaže Perkovićevo učešće u atentatu na Stjepana Đurekovića. Nakon 1990. i višestranačkih izbora u Hrvatskoj, Perković je jednostavno nastavio svoju karijeru, sada u hrvatskom Ministarstvu unutrašnjih poslova. Godine 1991. je na zahtjev Gojka Šuška, prebačen u njegovo Ministarstvo obrane. Do tada je Šušak bio Ministar za emigraciju u kabinetu Franje Gregurića. Perković je naglo smijenjen s dužnosti nakon što je na HRT prikazan film o ubojstvu Brune Bušića, u kojemu je bilo iznešeno da je Perković impliciran. Kratko potom, Ministar obrane Gojko Šušak ga je rehabilitirao i imenovao za svog savjetnika u ministarstvu. Nakon rata, 1996. Perković je prebačen u novoformiranu hrvatsku obavještajnu službu HIS, gdje je ostao do umirovljenja 1998. Za Perkovićem je 2009. raspisana međunarodna tjeralica, nakon što se u procesu udbinom agentu u Njemačkoj, Krunoslavu Pratesu, ispostavilo da je Perković bio aktivno uključen u pripremu ubojstva Stjepana Đurekovića. Hrvatska je ulaskom u EU prihvatila zakon o izručivanju između država članica EU. Kako bi zaštitila Perkovića, Hrvatska je pokušala uvesti zakon o zastari krivičnih djela uključujući i teška ubojstva. Njemačka nije odustajala i po drugi put je europskim uhidbenim nalogom zatražila izručenje Perkovića i svih drugih osumnjičenih za sudjelovanje u ubojstvima hrvatskih emigranata. Hrvatsko tužilaštvo, koje je trebalo izdati nalog za izručenje, ovaj puta je, u suprotnosti sa svojom namjenom, izdalo nalog da ga se ne izruči. Županijski sud u Zagrebu je presudio da je za Perkovićevo djelo nastupila zastara i da ne može biti izručen. Na kraju, pod prijetnjama Njemačke i EU, i suočena s kaznama koje bi Hrvatsku koštale milijune eura, Hrvatska je nevoljko pristala na izručenje i Perković je zajedno s Mustačem izručen Njemačkoj u rujnu 2014.
HRVATSKI DRŽAVOTVORNI POKRET Još za života Brune Bušića, HDP je bio zamišljen kao nadideološka organizacija s ciljem rušenja Jugoslavije i uspostave samostalne hrvatske države na njenom cjelom povijesnom i etničkom prostoru, koristeći sva primjerena sredstva. Udba je odmah stupila u akciju. Bruno Bušić je ubijen u Parizu 16. 10. 1978. Istragom Bušićeva ubojstva nakon hrvatskog osamostaljenja mnogi prsti su bili upereni prema Josipu Perkoviću ali on je pod zaštitom Gojka Šuška bio nedodirljiv. HDP je osnovan 1981. inicijativnim skupom u New Yorku i osnivačkim kongresom i Malmou i Švedskoj. Za predsjednika je izabran Nikola Štedul, tada pod konspirativnim imenom Tomislav Kvaternik, na kojoj je funkciji ostao do HDP-ova uništenja odlukom s vrha hrvatske vlasti (Manolić, Boljkovac, Perković i drugi). Bušićevom idejom o nacionalnom izmirenju, HDP je bio zasnovan kao nadideološki pokret na bazi nacionalnog izmirenja, koji bi uključio sve sekcije hrvatskog naroda, ljevicu i desnicu ili kako je to bilo popularizirano “sinove partizana i sinove ustaša”, ali definitivno ne one koji su okrvavlili ruke. U HDP-ovom programu nacionalnog izmirenja nije bilo mjesta za nosioce jugoslavenske vlasti i njihova izvršna tijela, udbu i KOS. Vanjskopolitički stav HDP-a je zastupao suradnju sa svim faktorima u svijetu, s istokom i sa zapadom i s drugim oslobodilačkim pokretima u svijetu, kako bi se prekinula sluganska pozicija prema zapadu koji je čuvao Jugoslaviju a Hrvate držao u rezervi u nedogled. HDP je osnovao ogranke po svim kontinentima i još se tih ranih 80-ih godina tajno povezao s ljudima u domovini. Među njima bili su između ostalih i splitski novinari Bože Vukušić i Dragica Dujmović. Kako su neki indikatori pokazali, postojala je opasnost da bi mogli biti otkriveni, pa su 1983. povučeni u emigraciju. Bože je doskora, nakon ubojstva jugoslavenskog agenta Jusufa Tatara osuđen na doživotnu robiju, te je ostao djelovati u HDP-u u onom kapacitetu koji su njegovi zatvorski uvjeti dozvoljavali. U emigraciji, HDP je ostvarivao svoj nadideološki program i uključivao sve koji su zastupali rušenje Jugoslavije i uspostavu samostalne hrvatske države na njenim ruševinama, bez obzira na ideološku ili vjersku denominaciju. Dokaz tome su ogranci “Đemal Bijedić”, “Andrija Hebrang” i drugi. Socijalistička stranka Australije se službeno stavila na stranu uspostave samostalne hrvatske države. HDP je ostvario suradnju s drugim oslobodilačkim pokretima u svijetu, uključujući i lijevo orijentirani kosovski poket za samostalnost s podrškom Albanije, s Palestincima, s nekim južnoameričkim pokretima, sa socijal-demokratskim stankama u Europi i dok je Zapad tokom 80-ih godina pratio postepenu dezintegraciju Jugoslavije i pravio planove kako ju sačuvati, emigantski politički faktor je iznenada počeo izmicati njihovoj kontroli. Nakon osnutka HDP-a na udaru su se našli pripadnici HN Otpora u Americi. Otpor, organizacija kojoj je orignalno pripadao i Zvonko Bušić, cjelokupno je pristupila u HDP. Zvonko se sa svojom skupinom još od 1976. nalazio u zatvoru. Nakon HDP-ovog skupa u Malmou u Švedskoj, odmah po povratku u Ameriku, uhapšeni su dužnosnici HDP-a, Ante Ljubas i Anđelko Jakić zajedno s još 8 članova Otpora u Americi., te Drago Sudar u Kanadi. Ante Ljubas, osuđen na 40 godina, posljednji je hrvatski politički zatvorenik koji je oslobođen iz jednog stranog zatvora. Posljednje sate njegove slobode proveo sam s njim putujući vlakom iz Malmoa do Hamburga, gdje smo se razišli i on odletio zrakoplovom u Ameriku, gdje je po izlasku uhićen. Pritisak se osjetio u svim zapadnim državama. Moja putovanja na organizacijskom radu bila su otežana. Pretesi, ispitivanja i prijetnje su uslijedili na svim aerodromima, u Australiji, u Sjedinjenim Državama, u Kanadi, u Njemačkoj i Francuskoj. Paralelno sa zapadom, Jugoslavija je planirala likvidirati predsjednika HDP-a Nikolu Štedula. U organiziaciji Josipa Perkovića u Škotsku je poslan njezin najuspješniji i najkrvoločniji ubojica Vinko Sindičić. U brzopletom i užurbano organiziranom atentatu, Nikola Šedul je preživio (jedva) a Vinko Sindičić je uhapšen i osuđen na 15 godina zatvora, koji je odslužio u Škotskoj. Nakon što je odslužio kaznu, našao je utočište, zaštitu i materijalnu sigurnost u Republici Hrvatskoj. U isto vrijeme Jugoslavija je pokrenula svoju najveću akciju psihološkog rata. U centru te operacije je bio Božidar Spasić, koji u svojim intervjuima samohvale, govori o uspjehu svog rada ubacivanjem dezinformacija u emigrantske redove. Na mnogim snimkama Spasić lista uvez HDP-ovog glasila “Hrvatski tjednik”. Kako se situacija u Hrvatskoj zakuhavala, tako je HDP sve više prebacivao svoj rad u Hrvatsku. Po statutu, HDP je imao za cilj istrošiti se u revoluciji i ne tražiti učešća u vlasti.
SUSRET HDP-a I PERKOVIĆA U HRVATSKOJ
Već 1988. HDP je u Hrvatskoj imao solidnu organizaciju i članove među specijalcima, prvim policijskim snagama koje nisu bile pod jugoslavenskom federalnom kontrolom. Među njima je bio i Antonije Lekić.
Predsjednik Tuđman je otišao u Kanadu uspostaviti vezu s emigacijom ali među tima nije bilo ni HDP-a niti bilo koga iz revolucionarne državotvorne sekcije, iz redova onih na koje je Perković organizirao atentate. Među prihvatljive su uključeni kulturaši, folkloraši, tamburaši i nogometaši, ljudi zapadne jalove linije “kulturom, sportom i demokratskim sredstvima do države”, ljudi poput Šuška, Belje, Salaja, Kušana, Mestrovića, i drugih. Ja znam da se braniteljska zajednica ne može složiti s kritikom Šuška, koji kao njihov ratni ministar obrane ostaje nedodirljiv. Ja iz tih obzira nastojim izbjeći njegovu kritiku, ali je jednostavno nemoguće govoriti o tom periodu a da se događaji na neki način ne očešu o ključne ljude poput njega, pa ni u ovom opisu pozadine svjedočenja Antonija Lekića na sudu Perkoviću i Mustaču u Muenchenu.
ZA HDP je bila određena posebna sudbina. To je postalo jasno od prvog dana, kad je odlučeno potpuno se prebaciti u Hrvatsku.
Bio sam prvi koji je imao testirati teren i zrakoplovom se spustiti na Pleso u Zagrebu. Granice i zračne luke su u to vrijeme još bile pod beogradskom federalnom kontrolom. Za slučaj da me pokušaju uhapsiti, na uzletištu u Zagrebu me je čekao Tihomir Orešković s grupom specijalaca koji su bili naoružanu automatima. Policajac na izlazu mi je drhtavom rukom u australsku putovnicu udario žig na kojemu je, kasnije sam primjetio, bila zapisana kriva godina, 1987.
U velikoj dvorani Ekonomskog fakulteta smo se predstavili Hrvatskoj. Izložili smo svoj državotvorni program, s naglaskom na to da nismo došli boriti se za vlast, nego za državu. HDP nije bio opozicija ni HDZ-u niti bilo kome drugome kome je na umu bila vlast. HDP je međutim bio smetnja i opasnost za udbu, za Perkovića, Mustača, Boljkovca, Manolića, Lončara, Mesića i sve koji su u vrijeme Jugoslavije planirali, odobravali i izvršavali zločine. HDP je predstavljao opasnost za cijelu garnituru udbe i KOS-a kojima je tada na umu bila samo jedna misao: “Kako spasiti glavu nakon onog što su u ime Jugoslavije radili Hrvatskoj i njenom narodu?” Počelo je s planovima kako spasiti glavu a završilo s planovima kako uzeti vlast i vladati državom. Njihova suradnja s KOS-m je nastavljena dok god je bilo ikakve šanse da JNA i četnici dobiju rat. Perković, čovjek koji je trebao udbi otvoriti hrvatska vrata, naišao je na pogodan teren ali je svejedno ostao surađivati s KOS-om, za slučaj da Tuđmanov plan propadne, baš kao što Antonije Lekić svjedoči na suđenju u Muenchenu. Pomirba je bila parola. Trebalo ju je samo izvitoperiti, u nju uključiti one koji su okrvavili ruke, osigurati se od svakog poslijeratnog istraživanja, blokirati lustaciju, omogućiti opću aboliciju i sustavno i rezolutno eliminirati one koji su predstavljali opasnost za vrijeme koje dolazi poslije rata.
Za eliminaciju te opasnosti, za HDP je stvoren stateški plan. Članstvo poslati na frontu. Nikome nije bilo zabranjeno ginuti za Hrvatsku. Vodstvo HDP-a je trebalo pasti pod direktnu i punu kontrolu Josipa Perkovića i njegove službe.
Borci HDP-a su bili raspoređeni u Gospić, gdje su pod komandom generala Norca radili čuda na bojištu. Čuda su bila tim veća jer je od prvog dana počela sabotaža od strane vladajućih udbaša Perkovića, Manolića i Boljkovca. Zaustavili su opskrbu strijeljiva za lički front. Bio sam prisutan kad je Antonije Lekić iz Gospića kombijem stigao u Zagreb, razoružao stražu pred magazinom sa streljivom, natrpao kombi i odvezao se za Gospić. Informacije o planovima za operacije koje su trebali u naprijed dostavljati u Zagreb, iz Zagreba su curile do KOS-a i JNA kao kroz sito. Za svaku akciju koja je trebala biti izvršena, nakon što su obaviješteni nadležni u Zagrebu, mjesto planiranog napada bio je pojačano. Umjesto 3 mitraljeska gnijezda koja su zabilježena u izviđanju, sada su našli 6 i tome slično. Domislili su se i u Zagreb slali krive informacije. Za planirani napad na jednu točku, obavještavali su Zagreb da će se izvesti negdje drugdje. Sabotaža je postala toliko velika da je Gospićki front počeo djelovati praktično kao zasebna vojska. Iz Zagreba su vrištali da neće trpiti nezavisnu vojsku. Napravljen je kompromis i u Gospiću je postavljen vojni predstavnik, koji je kao veza sa Zagrebom cijelo vrijeme rata proveo u jednom uredu i potpisivao odobrenja bez ikakva utjecaja na tok operacija. Norcu i drugima koji su se zamjerili udbinoj grupaciji u Zagrebu pala je presuda. Ako prežive rat, osveta će ih stići poslije rata.
Za vodstva HDP-a je odlučeno da ga se stavi pod direktnu kontrolu Josipa Perkovića u Zagrebu. Nitko, ni ja ni Bože Vukušić koji je oslobođenjem iz njemačkog zatvora odmah smješten u HIS, pa ni sam predsjednik Štedul, nitko nije imao drugog izbora. Teško bi bilo i zamisliti situaciju u kojoj Nikola Štedul, žrtva atentata koji je organizirao Josip Perković, sada služi pod njegovom direktnom komandom. Apel kod predsjednika Tuđmana nije naišao na razumijevanje. Njegov odgovor je bio: “Tako mora biti.” Ja sam uvjeren da je tako moralo biti jer je udba htjela držati HDP pod punom kontrolom i likvidirati njegove dužnosnike ako bude ustrebalo.
Nakon nekoliko sastanaka s Perkovićem 1991., pri kojima smo se i Nikola Štedul i ja i Perković osjećali vrlo nezgodno, ja sam zaključio da Perković nema nikakvih ozbiljnih namjera koristiti nas u procesu obrane nego isključivo da nas drži pod punom kontrolom. Mjesec dana kasnije primio sam obavijest i upozorenje da su svi moji dokumenti u Petrinjskoj, gdje su mi trebale biti izdane domovnica, putovnica i oružni list, nestali i da sam potpuno izbrisan iz evidencije, kao da niti ne postojim. Iako sam u glavi kalkulirao sa svim mogućim objašnjenjima za ovaj postupak, moj zaključak je bio da sam namijenjen za likvidaciju. Bez dokumantacije koja mi je bila potrebna za slobodno kretanje, obratio sam se na zagrebački ured ratnog izvjestiteljstva australskih novina “The Australian”. Oni su mi izdali novinarsku propusnicu. Uz pomoć jednog rođaka prebacio sam se do Slovenije.
Uskoro nakon toga, uslijedila su ubojstva. Poginuo je Ante Paradžik. Na isti način kako je likvidiran Paradžik, Perković je Nikolu Štedula poslao na teren a operativcima u Slavoniji naredio da na njegov automobil pucaju bez upozorenja. Srećom kakvu se rijetko ikada može pripisati nekome namijenjenom za likvidaciju, Štedul je preživio i drugi Perkovićev pokušaj likvidacije. Optužba protiv Perkovića stavljena je ad acta kao i sve druge prije i poslije ovog slučaja. Doskora je likvidiran i Miro Barešić, svega 14 dana nakon povratka u Hrvatsku. Na kraju je skovan plan da se likvidira i Lekića, o čemu je on svjedočio pred sudom u Muenchenu (vidi popratni izvještaj sa suđenja).
Po onome što je meni poznato, Bože Vukušić nakon povratka u Hrvatsku nije surađivao s HDP-om a Vice Vukojević nikad nije bio njegov član.
Iz svega ovoga i još brojnih informacija koje ovdje ne navodim, ja ne mogu doći do drugog zaključka nego da je bilo splanirano eliminirati HDP, između ostalog i likvidacijom njegova vodstva. Bili su to planovi kojima se udba odlučila osigurati za vrijeme nakon rata.
Predsjednik HDP-a za sigurno nije dobre volje pristao na suradnju s Perkovićem, nego je odlukom s vrha tako određeno. Pretpostavljam da je predsjednik Tuđman odobravao ovakve udbine postupke jer nije imao drugog izbora. Da nisu imali garancije za svoju sigurnost u ratu i poslije rata, likvidirali bi i njega. Njegovi planovi za pobjedu u ratu uključivali su i njih. Pretpostavljam da je i sam kasnije shvatio da to učešće dolazi uz cijenu. Kad je došlo vrijeme da se Tuđmana ruši i kad je na scenu stupio Stipe Mesić, udba je već bila na sigurnom. Znajući ponešto o načinu na koji djeluju organizacije poput udbe, ja sam siguran da su imali i plan B. Za slučaj da je u bilo kojem perodu počeo predstavljati rizik, bio bi eliminiran i na njegovo mjesto doveden Mesić prije reda.
Ja nikad nisam raspolagao sa svim informacijama niti s većinom informacija iz tog vremena. Na žalost, oni koji o ovome znadu više i možebitno posjeduju i dokazni materijal, izabiru ovaj period prešutjeti. Kako je god netko oslobođen, tako je izabrao zašutiti, i Norac i Gotovina i drugi. O mišljenju i saznanjima Antonija Lekića po prvi puta čujem iz ovdje priloženog izvještaja sa suda u Muenchenu i u spletu kombinacija Perkovićeve obrane o ulozi HDP-a, osjetio sam se ponukan donijeti moje mišljenje o načinu na koju je HDP prihvaćen u Hrvatskoj i neprirodnoj sprezi s Josipom Perkovićem.
Ako netko raspolaže s točnijim podacima i boljim zaključcima povodom ovdje iznešenog, uključujući i seriju izvršenih i pokušanih ubojstava, ostajem otvoren za ispravke i korekturu.
