Domovina Urednistvo
Komentar Antuna Babića
Pokušaj Slovenaca da izmanipuliraju i utječu na odluku Arbitražnog suda u Den Haagu koji treba donijeti pravorijek u graničnom sporu između Hrvatske i Slovenije izazvao je golemo čuđenje u političkim i stručnim pravnim krugovima u Hrvatskoj. O nastojanju Slovenaca da nezakonitim sredstvima dobiju naklonost sudaca tog suda najviše je ostala iznenađena, kako je izjavila u njezinim izjavama za javnost, prof. dr. sc. Maja Seršić, koja zastupa Hrvatsku pred Arbitražnim sudom. Prof. dr. sc. Maja Seršić istaknula je «kako je ona velika legalistica koja vjeruje u međunarodno pravo». Slične izjave u televizijskoj emisiji «Otvoreno» davala je i bivša premijerka Jadranka Kosor, koja je izražavala razočaranje s «neuropskim» ponašanjem Slovenije. Naglasila je kako je ona «vrlo ponosna što se Hrvatska ponašala europski». Takve izjave, ako su iskrene, a meni se čini da jesu, predstavnice pred Arbitražnim sudom, stručnjakinje za međunarodno pravo, i bivše premijerke, upućuju na nevjerojatno nepoznavanjem činjenica o tome kako se već stoljećima u praksi provodi međunarodno pravo, s jedne strane. S druge strane, to ukazuje i na zapanjujući naivnost tih političara i stručnjaka koji su zastupali ili zastupaju Hrvatsku na najvišim političkim ili pravnim razinama u svijetu. Blago nama Hrvatima uz takve političare i pravne stručnjake, koje su pravo studirale u marksističkoj Jugoslaviji.
Posve je razumljivo da je hrvatska javnost s velikim bijesom i gorčinom reagirala na vijest o podmuklom pokušaju Slovenaca da na prijevaru otmu veliki dio hrvatskog teritorija na moru. Nisam niti ja bio imun od tih osjećaja. Međutim, uzeti ću si slobodu i postaviti pitanje jesmo li uistinu trebali biti iznenađeni i razočarani takvim ponašanjem naših susjeda koji bi najrađe htjeli da smo mi ostali u okviru neke nove Jugoslavije ili Velike Srbije, s kojom bi se onda mogli lakše nagoditi oko otimanja hrvatskog teritorija? Ako smo očekivali da će se Slovenci ponašati pošteno i da će poštivati međunarodno pravo onda to još više upozorava na veliko neznanje i neiskustvo nas Hrvata u upravljanju državom i čuvanjem interesa naše samostalne hrvatske države u svijetu, nego na prljavu igru Slovenaca. S druge pak strane, potrebno je postaviti i pitanje – zašto kao narod nismo bili unaprijed bolje pripremljeni za baš za takav razvoj događaja? Što bi se dogodilo da netko nije snimio i pustio u javnost transkript razgovora između slovenskih predstavnika pred Arbitražnim sudom? Bili bi dovedeni pred gotovo čin. Zar se u Hrvatskoj na fakultetima uopće ne uči kako su se države ponašale u povijesti, kako se ponašaju danas i kako će se ponašati sve dok u svijetu bude postojale nacionalne države. Zar im nikad nije bilo usađeno u njihove glave da će u međunarodnim odnosima tj. u odnosima među državama uvijek prevladavati realizam, koje se prvenstveno temelji na borbi za vlastite interese, ponekad pod svaku cijenu?
Međunarodno pravo, pa i međunarodni sudovi samo su nastavak procesa u zadnjih nekoliko stoljeća u stvaranju određenog svjetskog poretka, u provođenju i nametanju interesnih i političkih rješenja u svijetu iza kojih stoje najveće i najutjecanije zemlje svijeta. To je i razlog zašto je međunarodno pravo nastalo, kako bi osigurala prevlast pobjednika, koji se sami ne pridržavaju tog prava kad to nije u njihovom interesu. Obično se govori da je međunarodno pravo nastalo Westfalskim sporazumom iz 1648. godine.
Melionski dijalog
Treba, međutim posebno istaknuti kako pravilo da jači među državama i narodima odlučuje o svemu ne datira od vremena Westfalskog sporazuma. Ono je primjenjivano i u Grčkoj u antičko doba kad su između sebe ratovali gradovi-države, na primjer Atena i Sparta. U svjetskoj stručnoj literaturi o međunarodnim odnosima posebno se citira “Melionski dijalog”, koji je u svojoj knjizi “Povijest peloponeskog rata”, koji je trajao 27 godina (od 431 do 404BC), opisao Tukidid.
Utjecaj drugih europskih zemalja
Tijekom tog rata Atena je dala ultimatum stanovnicima malog otoka Melosa, koji se nalazio nedaleko Sparte, s kojom je Atena bila u ratu, da se moraju predati i plaćati danak. U slučaju da stanovnici Melosa odbiju taj ultimatum Atena je zaprijetila da će totalno uništiti njihov grad, muškarce vojne dobi poubijati, a žene i djecu odvesti u Atenu u ropstvo. Međutim, stanovnici Melosa pozivali su se na njihovo pravo da u tom ratu ostanu neutralni kao i na poštivanje pravde i milosti od strane Atenjana prema malom, miroljubivom i nenaoružanom gradu. No, Atenjani su na to stajalište Melosa oštro odgovorili “kako pitanje pravde nije na dnevnom redu kad se vodi rasprava između dvije nejednake sile” i izvršili su prvotno iznesenu prijetnju – potpuno su uništili grad Melos.
Od tog vremena u međunarodnim odnosima primjenjuje se pravilo, koje je danas umotano u celofan tzv. međunarodnog prava i raznih sudova u kojima, na ovaj ili onaj način, dominiraju interesi velikih sila tj. “da veliki i moćni narodi rade ono što žele i što je u njihovom interesu, a mali narodi rade ono što moraju tj. što veliki odluče”. Zato ne treba niti jednog trenutka zanemariti mogućnost da su Slovence u pokušaju dobivanja naklonosti Arbitražnog suda podržale i neke velike eurospke zemlje, koje žele oslabiti Hrvatsku. Ne trebamo puno razmišljati o kojim se zemljama radi. Toliko o Kosoričinom “europskom” ponašanju.
Je li ikada i jedna velika i pobjednička sila u svijetu odgovarala za nesumnjive zločine koje je počinila u ratovima protiv drugih država? Nije! Jesu li i za najmanje posljedice ratova koji im je bio nametnut stradale i kažnjene male države i mali narodi? Jesu!
Što nam je kao narodu činiti?
Nadam se da je prljava igra naših susjeda Slovenaca u Haagu ona kap koja je prelila čašu naše naivnosti i vjerovanja u nekakvu međunarodnu pravdu i pravednost. Valjda ćemo konačno shvatiti da nam nitko neće pomoći ako to nije u njegovom interesu i da se svi u svijetu prvenstveno vode načelom i politikom zaštite svojeg interesa, bez obzira da li se radi o pravdi ili nepravdi, poštenju ili nepoštenju.
Osim tog naivnog vjerovanja u međunarodnu pravdu, mi u Hrvatskoj imamo jedan još veći problem. Nama Hrvatima ne može toliko štetiti niti najveća sila na svijetu koliko nam mogu i danas štete naši unutarnji veleizdajnici i protivnici postojanja samostalne i demokratske hrvatske države. Hrvatska je u svim njezinim društvenim i institucijskim porama duboko zaražena s velikim brojem takvih protivnika hrvatske državne samostalnosti i zagovaratelja novih (starih) političkih rješenja u ovom dijelu Europe.
Sve dok imamo političare koji rade za strane interese ili, s druge strane, političare koji otvoreno pljačkaju ovaj siromašan narod i do kosti ogoljenu zemlju, mi se Hrvati nećemo maknuti niti jedan milimetar od građana drugog reda u vlastitoj državi i siromaha na svjetskoj pozornici koji nema ni prijatelja niti saveznika.
Vesna Pusić je uškopila i mozgovno oprala hrvatsku diplomaciju
Kako smo mislili da ćemo pod vodstvom ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i totalno ne samo uškopljene nego i mozgovno oprane hrvatske diplomacije postići bilo kakav značajniji uspjeh u zaštiti naših vitalnih državnih interesa na međunarodnom polju? U što svakako treba uvrstiti i posebno važno pitanje razgraničenja sa Slovenijom. Naša diplomacija se danas sastoji od bivših udbaša koji sustavno hvale Tita i Jugoslaviju da bi opravdali njihovu vlastitu izdaju svojeg naroda u vrijeme komunističke Jugoslavije. Imamo nove diplomate haenesovce, koji su još opasniji, jer su mlađi, od onih bivših udbaša. Nažalost, ti Pusićniki diplomati i dalje dobivaju važna veleposlanička mjesta u europskim zemljama. To je još jedan potez koji osnažuje lobiranje u svijetu protiv Hrvatske od strane naših vlastitih diplomata. Da, to je pravo samoubojstvo.
Potrebno je osnovati neovisnu komisiju za istraživanje kako je došlo do prihvaćanja Arbitražnog suda u Den Haagu
Neosporno je da je pod vodstvom Vesne Pusić hrvatska diplomacija imala i ima zadaću pripremati teren za ulazak Hrvatske u “region”. I možebitna odluka Arbitražnog suda išla bi u smjeru slabljenja Hrvatske, koja bi ponovno morala tražiti svoj spas u nekoj novoj multinacionalnoj državi – Balkanskom savezu. Zato je zadnji trenutak da Vesna Pusić ode s te utjecajne političke pozicije u samostalnoj hrvatskoj državi koju nije nikada željela niti ju danas želi. Tko zna što će još isplivati na površinu o njezinom radu. To što sada Vesna Pusić glumi neko iznenađenje i prijeti izlaskom Hrvatske iz procesa arbitraže, nije ništa drugo nego samo gluma. Uhvaćena je na djelu i sada se bori za puno više nego samo visoki položaj u međunarodnim organizacijama. Bori se za uništeni politički utjecaj u Hrvatskoj. Potrebno je što prije organizirati javnu peticiju za žurnu ostavku potpredsjednice Vlade i ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić. To je minimum što je potrebno učiniti. U drugim državama bi joj bilo suđeno, ne samo od Etičkog suda, za veleizdaju interesa Republike Hrvatske. Tu bi peticiju mogao pokrenuti HDZ, jer ako bi Vesna Pusić morala dati ostavku, pod pritiskom javnosti, HDZ bi osigurao sigurnu pobjedu na dolazećim parlamentarnim izborima. U međuvremenu Vlada ili Sabor bi trebali žurno osnovati nezavisnu komisiju domoljubnih pravnih stručnjaka, povijesničara i politologa da istraže kako je zapravo došlo do toga da Jadranka Kosor tako naivno potpiše pristanak na arbitražu o razgraničenju sa Slovenijom na moru. Ovisno o rezultatima te istrage, oni koji su odgovorni za taj unaprijed na neuspjeh osuđen korak trebaju odgovarati, na ovaj ili onaj način.
Međutim, bez obzira na Vesnu Pusić, Jadranku Kosor ili Maju Seršić, Hrvatska mora jednostrano izići iz arbitražnog procesa o Savudrijskoj vali. Ukoliko to ne učini, Slovenci će, sa svakom eventualnom novom sudskom postavom, dobiti ono što traže.
Ako bi Vlada ili Sabor odbili osnovati takvu komisiju, onda taj potez treba povući predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović i na taj način pokazati svoju državničku odlučnost u obrani interesa Republike Hrvatske.
