Domovina Urednistvo
Piše: Dinko Dedić
Baš tako, mi obespravljeni ili oni na vlasti. Narod ostaje bez posla, oni svoj čuvaju; narod bježi u svijet, oni ostaju; narod izbacuju iz kuća, oni imaju po nekoliko; zaposleni ne dobivaju plaću, oni svoju dobivaju redovno; djeca u ogromnom postotku žive ispod razine siromaštva i mnoga ne dobivaju ni hranu potrebnu za normalan razvoj a njihova uživaju u izbilju, idu u najbolje škole, oblače se po najnovijoj modi i jedu samo najkvalitetniju hranu.
Htio bi staviti na test kritiku hrvatske javnosti prema postojećoj vladi u Hrvatskoj, ali već unaprijed znam rezultat pa neću.
Naime, kritikom o tome kakvu vlast ima Hrvatska, redovno i s rijetkim iznimkama, Hrvati stavljaju sebe izvan odgovornosti i kad bi nekome tko nebi znao o kojoj se državi radi, pročitao seriju oštrih osuda postojeće vlasti, taj bi morao zaključiti da se radi o nekoj diktaturi s huntom koja je na vlast došla vojnim udarom ili nekim drugim načinom u kojemu građani nisu imali udjela.
Naravno nisu Hrvati jednoglasno stavili kukuriku koaliciju na vlast kao što nisu stavili ni HDZ-ovu koaliciju. Jedina jednoglasna odluka koju ja pamtim, bila je ona na referendumu kojim je odlučeno odcijepljenje od Jugoslavije i uspostava državne samostalnosti i to je bio posljednji put kad smo govorili o nama kao narodu. Sve demokratske odluke poslije toga donešene su odlukom nadpolovične većine i od tada svi ili skoro svi kritiziraju “njih” a ne “nas”, čime je stvorena platforma po kojoj sebe možemo staviti izvan svake odgovornosti. Na taj način smo eliminirali komponentu nacionalne odgovornosti i svu odgovornost prelili u stranačku i baš radi toga, strančarsku domenu.
Kad govorimo o izbornim rezulatitma u Njemačkoj, Francuskoj, Kanadi ili Australiji, mi govorimo o tome kako su glasali Njemci, Francuzi, Kanađani ili Australci ali kad smo mi u pitanju, onda ne govorimo o tome kako smo glasali mi, Hrvati, nego kako su glasali oni iz druge stranke. Na taj način je Hrvatska, da to prikažem u nogometnom smislu, pretvorena u igralište, teren s unutrašnje strane bijelih crta, na kojemu se odvija utakmica između dva protivnička tima od kojih pobjeda jednoga znači poraz drugoga i nikako i nikada se ne može dogodili da svi budu pobjednici.
U tom smislu Milanović, čiju smo izjavu “mi ili oni” tako jednoglasno osudili, nije izrazio želju kako bi volio podijeliti jedinstveni narod, nego tek potvrdio da mu odgovora stanje koje već postoji a on ga samo gleda upotrijebiti u svoju korist.
Tako se u Hrvatskoj vodi borba za vlast u kojoj, svjesno ili nesvjesno, sudjeluju svi a stanje u kojem se nalazi nacija, tek je sredstvo da se dokopamo vlasti, navodno “mi” ili “oni” ali i ustvarnosti samo oni , osim ako ti osobno ne pripadaš elitnoj skupini u direktnoj poziciji vlasti.
Samo kao misaoni eksperiment probajte na čas zamisliti Hrvatsku kao državu bez stranaka u kojoj postoji nekakav sustav neposredne nestranačke vlasti, pa tako možda bude moguće iz svega vidjeti stanje u kojem se nalazi Hrvatska za koje najveću odgovornost snosi ta vlast koja je sada “naša”, svih nas jer nema stanaka pa se ne možemo podijeliti, koju smo izabrali mi, zajednički bez podjela u tabore. U tom slučaju bi morali govoriti o nama jer bi nam bila uskraćena mogućnosti govoriti o njima. Tako stvorivši hipotetičnu situaciju možda postane moguće prihvatiti koncept vlastite odgovornosti, zajedničke odgovornosti nas kao naroda a ne njih za razliku od nas.
Više je nego jasno da se demokracija u Hrvatskoj pretvorila u svoju suprotnost, gdje država stoji u službi stranaka, gdje je narod u službi vlasti a ne vlast u službi naroda, baš kao nekad u Jugoslaviji, gdje je samo forma drugačija a sadržaj isti. Mogao je Tito, da bi ušutkao one koji su Jugoslaviju kritizirali kao diktaturu, sazvati svoju partijsku vrhušku i odlučiti da se pro forma podijele u dvije stranke od kojih će se jedna zvati Demokratska partija Jugoslavije a druga Jugoslavenska demokratska partija.
Ja znam da bez obzira na svu logiku kojom bi mogao prikazati stvarno stanje u Hrvatskoj, nemam nikakva izgleda uvjeriti one kojima je stranka iznad Hrvatske. To je proizvod višegodišnjeg kondicioniranja naroda da stvari budu baš takve kakve jesu, da sada kad nema Srbije kao zajedničkog neprijatelja, nađemo neprijatelje između sebe.
Hrvatska je stvarno podijeljena na nas i njih, ali ne nas desnici i njih na ljevici nego na nas obezvlađene i njih na vlasti. U Osijeku je na vlasti desno-lijeva koalicija a u Sisku je godinama uspješno funkcionirala lijevo-desna koalicija. Čovjek bi se pitao kako je to moguće, što ih drži zajedno? Zajedno ih drži korumpirana vlast i korist koju od nje imaju na štetu obezvlađenih. Hrvatska je stvarno podijeljena po principu “mi ili oni”, mi koji vladamo i oni kojima vladamo, mi koji pijemo i oni koji plaćaju. To je glavni pokretač, najveći motivator i osnovna karakteristika hrvatskog trulog političkog ustrojstva. Narod, bez obzira na osobno ideološko opredjeljenje, ostaje bez posla, oni svoj čuvaju; narod bježi u svijet, oni ostaju; narod izbacuju iz kuća, oni imaju po nekoliko; zaposleni ne dobivaju plaću, oni svoju dobivaju redovno; djeca u ogromnom postotku žive ispod razine siromaštva i mnoga ne dobivaju ni hranu potrebnu za normalan razvoj a njihova uživaju u izobilju, idu u najbolje škole, oblače se po najnovijoj modi i jedu samo najkvalitetniju hranu.
Neprijatelji Hrvatske, oni koji ju nisu htjeli ali nemaju drugog izbora, bivši partijaši koje nitko nije prisilno krstio nego su dobrovoljno u repu čekali da ih netko polije vodom i tuče po glavi, neimaštinu i opći gospodarski i politički kaos koriste kako bi vodu svratili u svoje korito i Hrvatsku prikazali kao zemlju koju bi radi toga trebalo uništiti i ponovo ju uvaliti pod tuđinsku dominaciju jer oni će nas pljačkati uredno, sustavno i bez skandala a mi ćemo svi biti zajedno, zajedno bez budućnosti, zajedno bez prava i zajedno bez države.
Vučić je dobio što je tražio
Srpski premijer Vučić nije potomak, nego direktni učesnik događaja koji su proizveli naveći zločin na tlu Europe od II svj. rata. Bilo je sebično od čovjeka koji je agitirao “Za jednog Srbina ubiti ćemo stotinu muslimana”, izabrati sebe kao službenog srpskog predstavnika u Srebrenici. Možda je njegova želja hipnotizirati svijet i uvjeriti ga da je on čovjek bez prošlosti ali to nije moguće. To što je srpski narod baš njega izbrao za premijera nije opralo njegovu ljagu nego tek dalo svima do znanja da Srbija nema namjeru mijenjati svoj kurs. Kakve god bile njegove riječi u Srebrenici, one se ne mogu iskreno prihvatiti, jer je svima poznato da se samo malo ranije zahvaljivao Rusima što su mu svojim vetom pomogli obezvrijediti rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici. Zabrana komemorativnog protesta u Srbiji također govori hrpu o njihovoj “iskrenoj” sućuti. Vučićeva najava zajedničke budućnosti morala je zgroziti ne samo bosanske muslimane nego i Hrvate i Albance iz Kosove.
Srpski političari su potpuno prolupali
Izvan svakog kontakta sa zdravim razumom. Jedina zemlja na svijetu koja je nekad u svojoj povijesti povela rat protiv svakog od svojih brojnih susjeda, protiv nekih i više nego jednom, uključujući i Bosnu, ponaša se kao uvrijeđena mladenka. Uz Rwandu jedina zemlja koja je smislila i pokušala ostvariti program genocidnog brisanja jednog, odnosno više naroda s lica zemlje. Svijet se zgražao kad su u Sarajevu podizali spomenik Gavrilu Principu uz teatralni prikaz s revolverom a oni u tome nisu vidjeli ništa krivo. Istovremeno, u Srebrenicu šalju aktivnog učesnika rata čiji se direktna prijetnja “za svakog Srbina stotinu muslimana” višestruko ostvarila u Srebrenici, i očekuju da ga se dočeka kao prijatelja. Zbogom pameti!
