Domovina Urednistvo
Razgovarao: Petar Mamić
Joža Zorić poznati i dugogodišnji glazbenik koji živi i radi u Sydneyu, osoba je koju će te vidjeti i čuti u koji god hrvatski klub da krenete u Sydneyu (a ima ih šest) ili ako krenete na misu u koji od hrvatskih katoličkih centara (a ima ih tri). Joža Zorić je doista u pravom smislu riječi “Hrvatskoga roda sin”, kako glasi Jožina pjesma koju pjeva Krunoslav Kićo Slabinac. Naš novinar razgovarao je sa gospodinom Zorićem, i evo što nam je rekao o sebi i svom životu.
Rodjen sam 8. 2. 1950. u malom selu Pesak u župi Krašić. Školu sam započeo u Vukšin Šipku, prva dva razreda a onda smo se odselili u Bjelovar, točnije mjesto Novu Raču kraj Bjelovara gdje sam nastavio školu. Oca sam izgubio kada sam bio dvije i pol godine star, tako da smo u Novu Raču doselili mama i ja, i zapravo očeva smrt je i bila razlog da odselimo, jer je mama imala dva brata u Novoj Rači koji su nam u toj situaciji pomogli.
Nakon par lijepih godina u Novoj Rači jedan od mamine braće koji je živio kod Karlovca otišao je u Australiju, a mama se je vratila kod svoga oca, tako da smo se opet preselili u Karlovac, gdje sam završio osnovnu školu.
Iz tih ranih dana posebno se sjećam jedne zgode. Vjerujem da smo svi mi pozvani i da svi imamo poziv za nešto. Imao sam tada petnaest godina, dobili smo svjedožbe na kraju osnovne škole. Svaki dan sam putovao do te škole nekoliko kilometara pješke uz prugu tri godine. Taj zadnji dan osnovne škole hodajući iz škole kući putem sam uz prugu pronašao pismo u kojem je pisalo, ako želite studirati teologiju i postati svećenik javite se na Kaptol 29. Naježio sam se i pomislio, toliko sam puta prolazio tim putem ali zašto sam baš taj dan našao to pismo, zašto nitko prije nije našao slično pismo, zašto ja, i zašto baš taj dan. Razmišljao sam tada puno o tome, volio sam duhovni poziv, ali sam ipak pismo stavio sa strane i izabrao drugo. Uvijek sam volio sam sebi postavljati pitanja o smislu života i našem misteriju življenja.
Nakon osnovne škole izabrao sam glazbu kao svoj životni put. Završio sam srednju pedagošku i muzičku školu gdje sam svirao rog, te sa nepunih dvadeset godina postao sam nastavnik glazbe u Daruvaru, točnije u Dežanovcu gdje sam predavao glazbu u osnovnoj školi od petog do osmog razreda. Usporedo sam predavao i u područnoj školi Uljanik, to je bilo 1969/1970 godine. To su mi jedni od najljepših dana moga mladenaštva, taj dio Slavonije u kojem žive Česi koje mi zovemo Pemcima, to je krasan narod i dragi ljudi, te me za to vrijeme vežu lijepe uspomene.
Mamin brat, tj. moj ujak koji je odselio u Australiju zvao nas je da dodjemo, on je znao da sam bez oca, i htio mi je pomoći, želio je da dodjemo. Plan mi nije bio ostati, nego malo vidjeti Australiju, pa mislio sam uvijek se mogu vratiti na svoje mjesto u školi, i tako sam sa mamom otišao.
Doselili smo kod ujaka, sve je bilo lijepo, a bio sam ugodno iznenadjen kako sam bio primljen od australskih vlasti, jer su mi priznali sve moje papire u vezi škole, a kako sam svirao rog i studirao klasičnu glazbu, uostalom u Karlovcu sam svirao i nastupao u manjem simfonijskom orkestru, tako su mi ponudili da se uključim u sydneyski simfonijski orkestar. Već sam si i kupio i instrument koji je bio dosta skup, bio sam primljen, a čak sam mogao nastaviti daljnji studij glazbu, no u medjuvremenu upoznao sam svoju suprugu Mirjanu, došla je obitelj a s njom i novi planovi i razmišljanja.
Pošto sam svirao više instrumenata, imao sam dobro klasično obrazovanje u glazbi, pjevanje mi nije bio problem, ja sam nastavio pjevati i nastupati u našim hrvatskim glazbenim sastavima, a cijeli daljnji život, sljedećih četrdeset godina na raznim poslovima, jer nisam izabrao glazbom baviti se kao glavnom profesijom, danas, tj. zadnjih par godina radim kao kućni majstor u RSL klubu u Fairfieldu.
Čitav život sam u radnom odnosu a glazba mi je hobi. Kroz mojih četrdeset godina u hrvatskoj zajednici u Sydneyu glazba se svirala svaki tjedan, te se sjećam da smo mogli jednu subotu svirati troje svatove koliko je to tada bilo živo i puno raznih dogadjanja. Bila su to vremena kada su se naši dečki i cure naveliko ženili, te bi na npr. pet svatova došla jedna mješana svadba, uglavnom je bilo da Hrvat ženi Hrvaticu i obrnuto, no danas je to jasno drugačije, danas je od pet, šest naših svatova u jednom samo slučaju naš koji ženi našu, što je danas zapravo i normalno. Kroz sve te godine ja sam kada malo računam odsvirao oko 1000 svadbi, a bilo je jasno puno drugih manifestacija u kojima sam sudjelovao, od dočeka hrvatskih kardinala Kuharića, Puljića, i drugih naših biskupa.
Kao svoj najveći doživljaj i vrhunac karijere izdvajam kada me je naš konzulat u Sydneyu nazvao i zamolio da li bih htio nastupiti na svečanom dočeku prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. To mi je doista bila čast, svirati prvom hrvatskom predsjedniku koji je došao službeno u Australiju. Naš glazbeni sastav, nas pet uzelo je dva tjedna dopusta sa posla, te je naš prvi nastup bio u Canberri u motelu sa dvije velika dvorane u svakoj po tisuću ljudi. Bilo je to doista nešto za sve nas neponovljivo i veliko. Ponekad sam se znao u ovom mom dugom glazbenom životu i malo čudno osjećati zbog svih tih svojih nastupa na slavljima, gozbama i banketima, pomislio bih ponekad, Bože ima toliko ljudi koji nemaju možda što ni jesti ili su siromašni, a ja svakog vikenda slavim i u obilju pjevam, no eto sve je to dio života.
Suprugu Mirjanu upoznao sam u starom hrvatskom klubu u Marrickvillu, bila su to vremena kada su klubovi bili krcati, te ako nisi na vrijeme rezervirao stolicu oko 3 sata poslijepodne ostao bi bez mjesta. U braku sam dobio troje djece, sina Vjekoslava koji je oženjen i ima dvoje djece, zatim Darko koji je isto oženjen, glazbenik je kao i ja , te ima četvero djece, i kćer Vesna koja živi sa nama ali koja uskoro odlazi u svoj stan, a kuća mi je uvijek puna unučadi jer supruga i ja ih znamo često pričuvati.
Mnogi naši Hrvati i Hrvatice koji me znaju sa mnogobrojnih zabava vjerujem da ne znaju da osim pjesama i repertoara o “ženama i kafanama” i sličnom što se na zabavama svira, postoji i druga vrsta glazbe koju volim i stvaram – duhovna, tj. vjerska glazba. Uvijek sam se pitao kako što bolje iskoristiti talenat koji mi je Bog dao, što da Bogu dam, te sam počeo skladati religiozne pjesme, a prve prije skoro dvadeset godina. Neke od tih mojih pjesama i albuma religiozne glazbe otišli su i do mojeg rodnog Krašića gdje je rodjen i umro kardinal Alojzije Stepinac. Nazvala me je prije par godina rodbina i kažu da su na Stepinčevo, 10.veljače u mojoj župi Krašić pjesme iz mog albuma pjevane na glavnoj svetoj misi. Naježio sam se kada sam to čuo, a nedugo nakon toga javili su mi se i službeno iz župnog ureda da su moju pjesmu “Krašić, Krašić mjesto malo Bog te čuvao” uzeli za Krašićku himnu. Neko vrijeme su je pjevali i svirali na kraju svake nedjeljne mise, a sada je izvode svaki put na Stepinčevo. To je za mene više značilo nego neki uspjeh u Hollywoodu ili slično . Kada sam to doživio da su u rodnoj župi jednog kardinala, svetca i domoljuba – Alojzija Stepinca uzeli kao himnu moju pjesmu za mene je to bila sreća i to neopisiva u tom duhovnom smislu. No spomenuo bih još jednu moju pjesmu – “Imamo sveca Alojzija Stepinca” koju smo u našoj župi u St John Parku počeli pjevati na Stepinčevo.
Potaknuo je to prvi Fra Marijan prije više godina koji je rekao – “mi znamo da je on svetac, Crkva to još nije proglasila, no mi ćemo to pjevati” a nastavio i sadašnji župnik fra Smiljan koji je tu pjesmu stavio i u župnu pjesmaricu. Svake godine to pjevamo za Stepinčevo. Zahvalan sam našim svećnicima koji su mene i sina odabrali za pjevanje “Muke” u Velikom tjednu u župi Svetog Antuna u Summer Hillu.
Ima još mojih pjesama koje drugi pjevaju. Krunoslav Kićo Slabinac – pjevao je moju pjesmu na festivalu hrvatske duhovne glazbe u Njemačkoj 1991 –“Hrvatskog roda sin” a pjesma je bila uspješna, i vidio sam da je u jednom izboru hrvatskih domoljubnih pjesama, izabrana kao druga najpoznatija nakon one pjevača Žanka – “Od stoljeća sedmog”. 1993 godine sam na festivalu Stepinčava katedrala u Zagrebu u dvorani “Lisinski” sa sinom Darkom pjevao pjesmu “Hrvatska”, bio je to doista lijep osjećaj, bilo je puno naših poznatih pjevača. Nekoliko godina kasnije doživio sam posebnu počast u Ozlju, žena i ja samo bili u posjetu u Hrvatskoj, a tamo u Ozlju su nam župnik i gradonačelnica priredili mali koncert u starom gradu, tj. dvorcu Ozlju jer je grad Ozalj jednu moju pjesmu uzeo za svoju himnu. Nisam to ni znao dok nisam došao u posjet.
Što da kažem na kraju, nego da je lijep osjećaj biti medju svojim ljudim, bodriti i veseliti ih pjesmom, bilo zabavnom, bilo duhovnom. Volim pjevati, slaviti život, i zahvalan sam na svakom trenutku svoga življenja okružen svojom obitelji i ljudima sa kojima živim i radim.
