Domovina Urednistvo
Razgovarao: Petar Mamić
Hrvati koji su došli u Australiju uvijek su u srcu nosili sa sobom svoju domovinu Hrvatsku. Nikada je nisu zaboravili i uvijek su je pomagali. Ovo je priča o Franji Špremu, Zagorcu iz Bednje koji živi u Sydneyu i njegovoj obitelji.
Rodjen sam 12.5. 1942 u Bednji kraj Trakošćana. Iz moga mjesta Prebukovja valjalo je pješačiti do škole svaki dan kilometrima a to mi je i dan danas pomoglo, jer sam toliko razjačao noge, da mogu sve izdržati i raditi dvanaestak sati. Kada sam aktivno radio, puno mlađi od mene Australci bi lipsali dok bih i ja dalje radio. Tamo sam završio osnovnu školu, te sam se zaposlio u kemijskoj industriji ”Kemika” i završio večernju školu za kemijskog analitičara.
Poslije odslužene vojske zaposlio sam se u tvornici RIZ. Došao sam u Australiju 1966. godine kod svog starijeg brata Slaveka koji je iz Njemačke došao i živio u Sydneyju. Diploma moje škole nije u Australiji bila priznata pa sam odmah išao na tehnički koledž i sa svojim skromnim poznavanjem engleskog jezika, no pokazavši znanje matematike i struke pred komisijom odmah sam dobio istu diplomu koja je vrijedila u Australiji. Poslije sam radio razne druge poslove u svojoj struci površinske obrade metala, uglavnom sam radio u manjim kompanijama sa puno prekovremenih sati, a par godina i stalnim noćnim smjenama. Radio sam i u Snježnim planinama , gdje je radilo puno naših mladih Hrvata. Jedno kraće vrijeme, radio sam i u jednom laboratoriju, no to je bio više gospodski posao, a nije baš bio osobito dobro plaćen pa sam se vratio poslovima gdje se više zarađivalo. Godine 1984 sam teško nastradao u prometnoj nesreći, vozio sam motor, a pijani čovjek u auto me je udario. Ostao sam ležati tri mjeseca u bolnici i poslije se još tri godine liječio kod fizijatra.
Kao otac osmero djece, radio sam danju u tvornici, a noću bi vozio taksi. Dok sam radio u tvornici, kada bi čekali za isplatu čekova koje smo donosili dogodilo mi se par puta da je službenica u banci odlazila provjeravati kod šefa iznos moga čeka, jer sam zarađivao po tri puta više od svojih radnih kolega. Dobar dio se ljudi čudio kako mogu uzdržavati tako brojnu obitelj, jer su moja djeca sve imala kao i druga. Išli su na sport, folklor, imali su skateboarde, bicikle i sve ostalo, i svi su od malena bili aktivni i marljivi.
U prvoj sam upravi nogometnog kluba Zagreb iz Hurstvilla i, eto, oni i danas egzistiraju i žive na bazi i temeljima onoga što smo tada postavili. U ono vrijeme 1971. godine bilo je bar još desetak drugih hrvatskih nogometnih klubova koji su nestali i danas ih nema. Vodio sam upravu na način da ako se jedna coca-cola nije obračunala ili je nedostajala, tražio sam da se nađe tko je za to zadužen. Ako si dao nekome da je popije, u redu, ali neka se zapiše, jer ne smije ništa manjkati i sve treba štimati.
Godinama sam bio u upravi Zagreba, a prije mene sam tamo zatekao Galića koji je bio Real Estate agent. Zapravo sve je počelo tako da sam vozeći taxi jedne subote vidio grupu naših hrvatskih mladića koji su tamo igrali nogomet već mjesecima. Pitao sam ih pa što se ne registrirate, no oni su rekli da se to ne može, jer je Galić rekao da treba imati $5000 dolara na računu i slične laži. Ja sam im pomogao, i tako je sve krenulo. Princip je bio da je sve na dobrovoljnoj bazi, da nitko nije plaćen, a onaj tko je dobar ili bolji neka ide u “Croatiu” ili koji drugi naš bolje rangirani klub. Ovo je trebalo biti rasadište tog nogometnog sporta. Poslije kada je krenulo plaćanje sve je to postalo drugačije.
Poslije smo se preselili pa je i moj angažman u klubu prestao.
Na moju inicijativu smo osnovali školu za Hrvatski jezik u Mt Druittu 1976.godine, bilo je raznih pokušaja, no tek poslije nas se otvorila škola u “Bosni” pa “Braći Radićima”, a onda u i HKC “Blacktown” kod crkve. Kada sam prikupljao roditelje i potpise, za otvorenje škole, neki su mi znali reći -vi Hrvati i taj hrvatski jezik, od toga nema ništa, tamo je jugoslavija nju prizna preko dvjesto zemalja na svijetu i nju ni bog ne može srušiti. Ja mu kažem – Ako imalo poznaš povijest, koliko je velikih carstva i kraljevstava propalo, grčko, rimsko, njemačko, englesko, i ona su bila jaka i moćna pa su propala, a ti meni za gnjilu i trulu Jugoslaviju tako govoriš da nju ni bog ne sruši? Kasnije kada je propala Jugoslavija ja ga pitam – a sada što sada kažeš? Ma nećemo o tome govori on i njemu slični danas tako kažu.
Iz te škole u Mt Druit koja je bila prva rodila se i folklorna grupa “Croatia”. Moja djeca su uvijek nastupala na svim proslavama, a posebno onih 10. travnja u Sydneyu kako smo to znali imati u Gradskoj vijećnici.
Sa svojom djecom sam uvijek pričao o ljepotama Hrvatske i kako ćemo se vratiti u Hrvatsku. Tako je došla i 1990. godina, a moja majka (sada pokojna) bila je jako bolesna. Nikada prije nisam mogao doći u posjet, jer sam u tadašnjoj državi bio na crnoj listi te sam znao ako dođem da će me zatvoriti. Nisam volio komuniste i to nikad nisam krio, u tadašnjoj armiji koju sam kao mlad služio bio sam više puta u zatvoru radi onoga što sam govorio i jer nisam krio što mislim.
To ljeto sam nakon prvih slobodnih izbora napokon došao kući u Hrvatsku. Te 1990. godine kod kuće gledao sam u Varaždinskim toplicama kako su nisko nadlijetali vojni avioni tadašnje vojske skoro iznad stabala krošnji plašeći ljude.
U druženju sa svojom obitelji i rodbinom u Hrvatskoj rekao sam ako nas ta gamad napadne, svi mi ćemo braniti našu Hrvatsku, i nisam mislio pogaziti svoju riječ.
Godinu dana kasnije u Australiji kada sam vidio onu poznatu scenu sa hrvatske televizije gdje tenk gazi crvenog fiću u Osijeku u meni se nešto prelomilo i ja sam rekao – idem nazad. Kupio sam kartu u jednom smjeru, jer sam mislio dovesti obitelj za sobom i jer se nisam mislio vraćati. Svi su na to razrogačili oči i mnogi su sa čuđenjem to primili, no to je bila moja odluka i nisam mislio odustati. Te 1991. godine u desetom mjesecu u svojoj 49. godini života otišao sam u Hrvatsku kao dragovoljac u rat. Došao sam u Zagreb, rekli su mi da imaju puno ljudi ali da nemaju oružja, otišao sam u “Maticu iseljenika Hrvatske” a od tamo su me poslali u Tuškanac kod generala Antuna Tusa u zapovjedništvo. Primili su me i nakon kraće obuke 6.11. 1991. sam došao u Novu Gradišku u sklopu 121 brigade HV-a.
Na ratištu sam bio četiri mjeseca, iako je za većinu tadašnji prosjek bio da ljudi budu dva tjedna pa dolaze zamjene. U vojsci sam bio do 10.3.1992. godine, u to vrijeme je bila velika demobilizacija, a i moje obiteljske prilike kod kuće u Australiji ponukale su me da kako sam dobrovoljno došao i otiđem nazad.
Što da vam kažem, volim i pomažem sve što je Hrvatsko. Godinama sa suprugom dolazim redovito na misu u HKC Blacktown, a prije koju godinu sam na primjer na krovu crkve sam riješio problem sa curenjem vode u crkvenu dvoranu. Uvijek sam im na raspolaganju za pomoć.
Velika pomoć mi je bila i je moja supruga Ivanka, te sam ponosan na svoju obitelj i naših osmero djece.
Srce mi se kida i danas kada gledam kako se i što se tamo radi, današnja vlast u Hrvatskoj je takva da toga nema valjda u cijelom svijetu ni u zadnjem afričkom plemenu toga nema. Recimo onaj nekadašnji ministar za školstvo Jovanović kojeg su oni sami smijenili ja mu ne bi dao ovce da mi čuva. I takvi nam vode Hrvatsku.
Hrvatska zajednica u Australiji je zamrla, nema više onog jakog glasa i pritiska izvana, čuli smo prije par godina osniva se hrvatska banka u iseljeništvu, organiziraju se hrvatski biznismeni u dijaspori, no sve je to zamrlo. Velika nam je nada sada kada je došla nova predsjednica Kolinda, no veliku je štetu napravio
HDZ na čelu sa Sanaderom. I što reći na kraju. Mi imamo svoju državu, zadovoljni smo, mi ljubimo svoju Domovinu, ona nije baš onakva kakvu smo htjeli, ali je naša i mi smo sretni i zadovoljni.
Ja sam Hrvat a ne jugoslaven. Kada sam došao 1966. godine sama procedura za državljanstvo je prilično dugo trajala, no ja sam već poslije šest mjeseci dobio papire za ispuniti za primitak državljanstva, i napisao sam u rubrikama – nacionalnost – Hrvat, a država rođenja – Hrvatska. Službenica kojoj sam donio papire kada je vidjela što sam napisao prekrižila je Hrvatska i napisala jugoslavija. Vi ste iz Varaždina rekla mi je službenica na engleskom, ali je Varaždin izgovorila potpuno isto kako i mi izgovaramo, vjerojatno je bila porijeklom iz naših krajeva. Ja je pitam na engleskom što to radi, a ona kaže – pa nema Hrvatske, ima samo jugoslavija. Gdje je tvoja ambasada pita me ona? Meni je to bilo kao da me je netko nožem piknuo u srce. Mogu li pogledati te papire upitao sam je, a kada mi je dala, ja sam ih uzeo i poderao. Znate li što mi radimo sa takvim ljudima kao što ste vi, govori mi ljutito službenica. Što, pitam ja. Šaljemo ih nazad, kaže ona. Što čekate kažem ja, i to je bio kraj moje priče o australskom državljanstvu.
Nakon teške saobraćajne nesreće skoro dvadeset godina kasnije, cijela obitelj se je molila za moje ozdravljenje i napravili smo zavjet ako ozdravim da ćemo se zahvaliti i otići u Gospino svetište u Lurdu u Francuskoj. No za to je trebala putovnica, te sam 1986. godine opet krenuo uzeti australsko državljanstvo i izvaditi putovnicu. Zatražio sam i dobio australsko državljanstvo, te krenuo vaditi putovnicu u kojoj sam opet sve rubrike u koje je trebalo upisati zemlju rođenja i porijekla – stavio opet – Hrvatska. Poslao sam papire za putovnicu kako se to tada na pošti radilo. Nekoliko tjedana kasnije stiže pasoš, ja idem na poštu, gledam ga, kada vidim – zemlja porijekla – jugoslavija. Odmah sam još sa pošte nazvao ured za izdavanje putovnica i ljuto upitao – kako ste mi mogli mijenjati podatke koje sam vam dao? Ja nisam napisao jugoslavija nego Hrvatska.
Službenica sa druge strane telefona mi odgovara – O čemu vi to govorite, Hrvatske nema, postoji samo jugoslavija. Mi ne možemo ništa drugo učiniti, nego kako smo u vašem slučaju to napravili. Obratio sam se službeniku na pošti, starijem Škotu koji mi je pomogao pri ispunjavanju podataka za putovnicu i kažem mu, vidiš li kako su promijenili podatke koje smo stavili. Nemoj ti njih zvati kaže on meni, oni tvoje podatke koje si im dao nisu smjeli mijenjati, oni ti mogu odbiti izdati putovnicu, ali mijenjati tvoje podatke ne mogu i ne smiju, a kako ja znam Hrvatska je jedno a jugoslavija drugo, i to nije isto. Vi njima napišite pismeno, a oni vam moraju pismeno odgovoriti, a onda ih dajte odvjetniku savjetovao mi je taj službenik u pošti.
To sam i učinio. U pismu sam napisao, ja sam rođen u Hrvatskoj, tako i moj otac, moji djedovi i tako zadnjih nekoliko stotina godina svi moji potomci rođeni su u Hrvatskoj, i nemojte me zvati jugoslovenom jer je to nešto drugo. Tih godina je bio još u tijeku hladni rat, i službena australska politika je prigovarala Kini i Pekingu da ne poštuje ljudska prava i slično. Iskoristio sam to, pa sam napisao – što ako sutra Kinezi napadnu i osvoje Australiju te sam još napisao ako nas srede što bi se reklo za doručak, da li ćemo se mi koji ovdje živimo u Australiji onda svi nazivati Kinezima?
Za par tjedana telefonom zove mene šefica odjela za putovnice i pita kako mi može pomoći i koji je moj problem? Ja joj kažem, ako ste pročitali pismo, znate moj problem, no da vas opet upitam, ako Kinezi sutra zauzmu ovu zemlju hoćemo li se mi zvati Kinezima? Naravno da ne, rekla mi je. Gospodine Šprem molim vas pošaljite nam dvije nove slike, mi ćemo vam poslati novi pasoš. Stigla je putovnica na kojoj nije pisalo jugoslavija.
To je bio moj privatni rat. Ne možeš ti mene pregaziti, ja sam ono što sam u srcu i to se ne mijenja, sa prkosnim glasom i suzom u oku zaključuje priču gospodin Franjo Šprem.
Tony Šprem i Blessed Funerals
Jedno od osmero djece Franje Šprema je – Tony Šprem. Tony Šprem nam govori o svom novom poslu – Blessed Funerals – Ja sam po struci građevinski inženjer i u svojoj struci radio sam dvadeset i osam godina, bio je to težak i dobar posao sa mnogo prekovremenih sati. Cijelo vrijeme od svog djetinjstva sam u hrvatskoj zajednici. Moj stariji brat Ivica rođen je u Zagrebu, ja sam rođen u Sydneyju a nakon mene i mojih šest mlađih sestara. Svi smo išli u hrvatsku školu, plesali smo folklor u folklornoj grupi “Croatia” a onda i u folklornom društvu “Braći Radić”, igrao sam nogomet u hrvatskom klubu“Bosni” i u “Kralju Tomislavu”. Kao obitelj smo išli u tadašnje Hrvatsko veleposlanstvo u Canberri za vrijeme one propale jugodržave, a bili smo i na svim hrvatskim prosvjedima te demonstracijama. Osobno sam Hrvatsku posjetio u više navrata, a kada sam se oženio prije četiri i pol godine, na bračno putovanje – medeni mjesec sam sa svojom suprugom otišao u Hrvatsku, obišli smo rodbinu u Varaždinu, Zagrebu, Bednji, Makarskoj, na otoku Hvaru. Odlazili smo a i dan danas pohađamo hrvatske crkve, zabave te piknike. Odlučio sam se za ovaj svoj novi posao kada sam shvatio da zapravo u Sydneyju ne postoji nijedna pogrebna kompanija koju vodi Hrvat i koja je okrenuta u svojim potrebama hrvatskoj zajednici i njenim specifičnostima. Počeo sam to malo istraživati, kratko vrijeme sam i radio u jednoj pogrebnoj agenciji, da bih se prije koji mjesec odlučio na osnivanje takve agencije sa posebnim naglaskom na naše Hrvatice i Hrvate. Obišao sam sve naše hrvatske katoličke centre u Sydneyu i okolici te dao svima do znanja da postoji u našoj zajednici koja je velika i brojna, sa većim djelom staračke populacije naš servis za pogrebne usluge koji vodi Hrvat i koji zna i uvažava sve posebnosti naših ljudi i običaja. Najveći dio postojećih pogrebnih agencija koje postoje nemaju najčešće niti jednog zaposlenika Hrvata, tako da poslije dugo vremena postoji pogrebni servis gdje se možete obratiti na hrvatskom jeziku, našem hrvatskom čovjeku koji je ovdje rođen i odrastao u hrvatskoj zajednici a koji pozna i živi hrvatsku kulturu i tradiciju bila ona iz Dalmacije, Slavonije, Like, Zagorja naše Bosne i Hercegovine ili Srijema i Boke Kotorske. Svaki pogreb je nama kao da je riječ o članu naše obitelji – hrvatske obitelji.
