Misao protiv beznađa

Sjetio sam se jedne genijalne misli Simone Weil: ako život ništa ne vrijedi, što nam zlo još može oduzeti? Misao koja može biti duhovno sidro za očajnike, za ljude koji zdvajaju, koji su umorni jer im je breme preteško i dolaze u iskušenje da prezru sam život, da ga olako odbace. Misao koja otvara čitav jedan duhovni svemir ljudske egzistencije.

Vodi nas u dva pravca razmišljanja koja se na kraju opet susreću u jednom iskustvu „tamne noći“. Iskustvo poništenja, iskustvo ništavnosti čovjeka, koji u dubini vlastita bitka spoznaje zastrašujući paradoks: tek kad shvati vlastitu beznačajnost, postaje svjestan svoje istinske vrijednosti! Ni zlo mu tada ne može ništa. Svi udarci sudbine, sve nedaće tada ga samo jačaju. Drugi pravac je nešto lakši iako ništa manje paradoksalan.

Zlo nam ne može sve oduzeti upravo zato što je naš život vrijednost po sebi, dar po sebi, život je neuništiva snaga!
Dakle, ako misliš, čovječe, da ti život ništa ne vrijedi, što se onda žališ na zlo? Što ti onda zlo oduzima? Ne oduzima ti ništa jer ti ne može oduzeti ništa od ničega i bezvrijednoga! Simone Weil nam tako uistinu lucidno, iz svog životnog iskustva, otkriva mistični značaj našega življenja! Tako snažno i neporecivo protiv svakog nihilizma!

Čim ti zlo nešto oduzima – a to itekako osjećaš na svojoj koži – znači da ti oduzima od nečeg vrijednog!

Činjenica je da su mnogi mudri ljudi u najtežim životnim trenucima, kad se čini da si na dnu, da si zgažen i do kraja ponižen i poništen, iznova otkrivali sebe u novom svjetlu, dobivali novu snagu i svijet počeli promatrati drugim očima.
Proći kroz „tamnu noć“ nije lako, ali je iscjeljujuće. Razumljivo, svatko se može slomiti, može posustati, ili odustati. Prepustiti se zdvajanju i prigrliti zastavu očaja. Može postati i sijač beznađa. Ako svoj poraz proglasiš za poraz svijeta i života, a ne kao prigodu da se mijenjaš, onda si izabrao pogrešan put.

Svakoga dana milijarde ljudi trpe svoje tegobe i sanjaju svoje nade. Stotine tisuća ih u svijetu svakoga dana umre ili nastrada, stotine tisuća ih se rađa. Izmjena plača i smijeha na ovom našem planetu događa se u svakoj sekundi. To je jedan od najdinamičnijih životnih procesa. Planet nam je vrlo prometan u svim pravcima, a još je najprometniji prijelaz između ovoga svijeta i onostranosti. Kad bi mogli biti svjesni interakcije između vidljivoga ili nevidljivoga, vjerojatno bi mnogi zanijemili od zaprepaštenja.

Zrnce smo pijeska u tom vihoru pulsirajućega života. Tko onda može reći da je toliko izniman i poseban i da je vrijedan sam po sebi, da je središte univerzuma? Samo budala ili umišljen čovjek. A ima li ijednoga čovjeka koji nije prošao ili ne prolazi kroz razdoblja takve umišljenosti? Da, to je prirodno u sazrijevanju svakoga, naša svijest tako funkcionira, sidrište našega „ja“ uvijek je u sigurnim vodama, dok ne dođu prve oluje.

Problem nastaje kad se ne želimo osloboditi naše usidrenosti u tvrdoglavom oholom odbijanju da priznamo kako se neće svemir potresti niti će se zemlja prestati vrtjeti oko svoje osi, zato što je naš život zastao ili zašao u tunel. Svaki čovjek koji to shvati, nosit će svoje breme lakše, i neće tako olako prezreti svoj život niti život općenito.

Kad čovjek sazna da je teško bolestan ili kad mu umre netko najbliži, čini mu se da je stao čitav svemir, dok ne shvati da je cijeli svemir ravnodušan na našu bol i patnju, i da se ne odaziva ni na naše radosti. Ali je li baš tako? Nije ako se ne istrgemo iz cjeline, ako ne zatražimo svoje dioništvo u punini života. Zato se ne žali na zlo, jer ono znači da imaš nešto što moraš od njega čuvati kao grumen iskopan iz tvrda tla. (Zoran Vukman)