Najavljeni izbori za Predsjednika države još jednom su pokazali u kakvom se negativnom položaju nalazi hrvatska dijsapoara, iseljeništvo, vis a vis domovine.
Neovisno o broju glasača, to jest onih koji se odazovu pozivu da glasaju, demokratsko je pravo svakog građanina Republike Hrvatske (RH), garantirano Ustavom RH, da može glasati na predsjedničkim ili općm izborima u RH.
To pravo trebalo bi podrazumjevat i mogućnost da se tu obvezu obavi na najlakši mogući naćin. U domovinskom aspektu to je moguće obaviti u niz glasačkih mjesta, uglavnom negdje u susjedstvu, dok je ta mogućnost vani u svijetu Ustavom ograničena samo na veleposlanstva i konzularne urede.
U domovini birališta nadgledava Državna izborna komisija RH, dok vani to rade diplomatska predstavništva RH. Jasno da je broj dotičnog osoblja ograničen i nije ni čudo da mjesta gdje se može glasati također su ograničena na veleposlanstva i konzularne misije.
Takva anomalija je jednostavno neprihvatljiva u današnje moderno doba, jer osim osobnog prisustva na glasačkom mjestu u mnogim zemljama svijeta se primjenjuje elektronsko glasanje. Zašto takvo nešto nije prihvatljivo u RH, to jest u iseljeništvu, ostaje jedna nepoznanica?
Elektronskim bi se glasovanjem moglo pokriti niz prepreka koji onemogućuju, pogotovo u raspršenoj hrvatskoj dijaspori, da iseljeništvo izrazi svoje demokratrsko pravo i učestuje u izborima u RH.
Druga alternativa bi bila da uz konzularna predstavništva glasanje bude moguće i u na pr. hrvatskim klubovima pod nadzorom odabranih osoba imenovanih na tu dužnost od strane Državne izborne komisije RH uz suradnju sa diplomatskim predstavnicima RH u dotičnim zemljama. Takvo nešto već je jednom prije, na drugim višestranačkim izborima 2. kolovoza 1992., bilo primjenjeno, zašto se to nemože i sada?
S time bi se izbjegla smješna, anakronična, situacija da na pr. novo imenovani počasni konzul RH u Adelaide, Južna Australija, mora osobno, kao i svi oni koji žive u toj australskoj državi, putovati stotine kilometra u Melbourne gdje se nalazi službeni Generalni konzulat RH da bi mogli glasati. A ako se ide u drugi krug glasanja znači putovat dva put, ustvari tri put, jer se prvo treba registrirati da bi mogli glasati umjesto da se registracija održi na licu mjesta, u vrijeme glasanja!?
Hrvatsko iseljeništvo, dijspora, želi biti aktivan član RH što pokazuje i iznimno veliki doprinos što Hrvati izvan RH godišnje doprinesu u buđet RH, drugi po većini priliv deviza odmah poslje turizma. Jasno da je tu veliki broj radnika na privremenom radu vani u svijetu ali ne treba zanemariti opći pozitivan trend koji proizlazi od ove aktivnosti. Sa brojem Hrvata vani skoro istim kao i onih u zemlji riječ je o jednoj globalnoj Hrvatskoj, a ne samo unutar današnjih republičkih granica.
Zato je važno tom segmentu hrvatskog društva posvetiti veću pažnju. Ako čemo potencirat, poticat, Hrvate vani u svijetu da prihvate, prime, hrvatsko državljanstvo onda se o njima trebamo i brinuti i što bolje ih povezati sa matičnom zemljom. Jedna od tih klj
učnih aktivnosti je omogućiti, olakšati, pristup glasovanju na izborima za predsjednika države kao i na parlamentarnim izborima u RH.
Druga ključna anomalija je naćin glasovanja za predsjednika države. Naime predsjednički izbori su se pretvorili u još jedno stranačko nadmetanje gdje sadašnji predsjednik, a po izgledima i budući predsjednik, je dio oporbe koji se svojom politikom suprostavlja sadašnjoj izabranoj vladi RH. Umjesto da mjesto predsjednika države bude iznad političkog zbivanja, da bude simbol političke stabilnosti i uređenja zemlje ono to sada nije i neće biti u dalnje četri godine.
Da bi se izbjegle ovakve zavrzlame važno je promjeniti, skratiti, predsjedničke ovlasti pogotovo po pitanju su-kreariranja vanjske politike RH. Jednostavno nije moguće da u jednoj zemlji postoju dva suprotna vanjskopolitička smjera. Nemislim da to ima u bilo kojoj drugoj zemlji u svijetu!?
Javnim izborom, biranjem, predsjedniku države daje se mogućnost da parira od Sabora izabranoj Vladi RH. Hrvatski sabor kao najviše zkonodavno tijelo u zemlji nemože i nesmije imati konkurenta jer u tom slučaju ono gubi kredibilitet.
Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa RH u zemlji i inozemstvu; brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti; odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti RH.
Ove navedene uloge Predjednika mogu se u potpunosti održati ali je bitno biti siguran, znati, koje su njegove ovlasti. U prošlim predsjedničkim mandatima nije bilo sukoba interesa jer su se politički vidici Predsjednika i Premijera poklapali. No da bi se izbjegli sadašnji kao i budući sukobi trebalo bi promjeniti sam republički sustav.
Na primjer, predsjednik bi trebao biti predsjednik svih građana RH neovisno o političkoj orijentaciji. On bi trebao biti osoba od ugleda, koja ima povjerenje građana i koja svojim ponašanjem ima ugled u svijetu. Da bi to bilo moguće potrebno je depolitizirati ulogu predsjednika, da ne postane dio oporbe. Oporba postoji u Saboru a ne u predsjedničkim dvorima!
Najbolje riješenje da se izbjegne ovakvo neugodno stanje je da umjesto da predsjednika bira narod bira Hrvatski sabor. Na taj način predsjednik će biti netko koji će uglavnom biti iz redova vladajuće stranke, umjesto da parira vladi moći će se posvetiti ulozi koja mu je predviđena, da predstavlja domovinu na lokalnom i međunarodnom nivou.
Druga moguća promjena bi bila ustavna, vratiti zemlji polupredsjednički sustav, drugim riječima ojačati ulogu predsjednika a smanjiti ulogu premijera. Nešto slično kao što je bilo u vremenima Franje Tuđmana, jasno sa specifičnim promjenama, jer tada je zemlja bila u ratu, vodila eksistencijalnu bitku za svoj opstanak.
Nemislim da nam je potrebno vračati se u ta ‘ratna’ vremena ali moguće je oformirati takav državni ustroj koji će služiti 21. stoljeću. Za to je potrebna dobra volja i iznad svega vizija Hrvatske za u buduća vremena, okupljajući zajedno domovinu i hrvatsko iseljeništvo kao jednu cijelinu!
Stjepan Asić