Zvonimir R. Došen: Rujanske žrtve – Spomen na junaštvo i žrtvu ‘Kavranove grupe’

Ti ubij mene, satri te junake što kao na pir idu za dom mrieti! Sve to za žrtvu uzmi Sveti Bože  – i satri sve nas tek Hrvatsku spasi!

To je bila tiha molitva heroja koji su bez imalo sustezanja 1947. godine odredili staviti na kocku svoje živote u borbi za oslobođenje svoga naroda od krvave jugokomunističke tiranije.

“Draga Anera, Mara i Ika!

Evo vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor.

Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima.  Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu moje drage curice oprostite što vas je ostavio sirote. Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj do groba vjerne.”

Vaš ćakan, Mime”

Ovo je pismo koje je ustaški pukovnik ing. Mime Rosandić napisao svojim malim kćerkicama (od kojih je najstarija imala sedam godina) prije polazka u borbu protiv krvavog komunističkog okupatora Hrvatske.

Kada su se povlačili iz domovine hrvatski su vojnici očekivali su da će Zapadni saveznici konačno otvoriti oči i u zadnji čas zaustaviti boljševički prodor u srdce Europe. U to su vjerovali ne samo Hrvati nego i Mađari, Rumunji, Bugari, Albanci, Crnogorci i svi drugi narodi koji su znali što ih čeka ako padnu u robstvo boljševičkoj nemani.  Za to je Hrvatska vojska od sedamnaest nikada nepobjeđenih divizija  pošla u susret “kulturnim Zapadnim saveznicima”. Brzo napredovanje oklopnih jedinica američkog generala Pattona išlo je u prilog tim očekivanjima. Nu, boljševički su agenti u Washingtonu mislili i djelovali u ime bolestnog Roosevelta prema uputama i zapovjedima svojih gospodara u Kremlju. Zbog toga je propao i Churchilov plan iskrcavanja savezničkih snaga na Jadranu, a s time su propale i sve nade naroda koji su žudili za slobodom. Polovica Europe predana je boljševičkoj nemani.

Za to su hrvatski vojnici dok su još bili pod oružjem i visokim borbenim moralom pošli su u susret tim Zapadnim saveznicima u nadi da će se uklopiti u borbu za  zaustavljanje bolševičke invazije. Međutim, kako znamo, bili su od Engleza na prievaru razoružani i poslani u jugokomunističku klaonicu.

Nakon toga, misao na povratak u hrvatske šume bila je želja svih mladih hrvatskih častnika, dočastnika, vojnika i ustaških dužnostnika, jer su se uvjerili da više ne mogu ništa dobra očekivati od onih koji su ih na tako podmukao način izdali. Vjerovali su da se unatoč tragičnih događaja, izdaje i pokolja Hrvatske vojske još uvijek može povesti oružana borba s preživjelim borcima u hrvatskim šumama, srušiti komunistički režim i obnoviti hrvatska država. Božu Kavrana i sve ostale koji su s njim surađivali i dragovoljno otišli u hrvatske šume nije na to naveo nikakav očaj ili strah od progona i razpisanih tjeralica kojima su bili izloženi. Vodila ih je ljubav i odanost prema domovini Hrvatskoj, čast i ponos hrvatskih vojnika koji se nisu osjećali poraženima, nego prevarenima i izdanima od onih koji su propoviedali slobodu, demokraciju i samoodređenje naroda.

Očekujući izbijanje oružanog sukoba između vojske Zapadnih saveznika, ili barem američke vojske i boljševičke Crvene armije, vodeći hrvatski vojni i politički ljudi u logorima u Austriji i Italiji ocienili su da je došao čas da za aktivnu organiziranu borbu protiv oboljševičke Jugoslavije. Za to je organizirana akcija ubacivanja diverzantskih grupa u komunističku Jugoslaviju poznata pod imenom ‘Plan 10. Travnja”.

Jedan od faktora koji je poticao na takve zaključke bila je i reorientacija američke vanjske politike prouzrokovane  tzv. Trumanovom doktrinom. Kad je britanska vlada početkom ožujka 1947. izjavila da poslie konca toga mjeseca više neće pomagati Grčku u borbi protiv komunističkih ustanika, koje je, organizirala, naoružavala, financirala i u svemu drugom pomagala komunistička Jugoslavija, Truman je 12. ožujka u Kongresu održao govor um kojem je izjavio da će Ujedinjene Američke Države pružiti političku, vojnu, i ekonomsku pomoć svim demokratskim narodima u borbi protiv komunizma.

Truman je naglasio da su Ujedinjene Američke Države prisiljene pomoći ‘slobodnim narodima’ u njihovoj borbi protiv totalitarnih režima.

Ubacivanja grupa je počelo je polovicom srpnja 1947. godine.

1. grupa:    Ljubo Miloš, ustaški bojnik; Ante Vrban, ustaški bojnik;  Luka Grgić, ustaškii rojnik; Miloš je bio ranjen ,a Grgić je poginuo u borbi s udbašima.
2. grupa:    ing Božidar Petračić, ustaški bojnik i stožernik u Vinkovcima; Vjekoslav Španiček, ustaški nadporučnik; Sjepan Križanić, poručnik vojnog redarstva; Vladimir Hranilović, nadporušnik vojnog redarstva;  ing. Josip Jezovšek, djelatnik UNS-a (Ustaške Nadzorne Službe).
3. grupa:    Krešo Župan, ustaški bojnik; ing. Franjo Petek, ustaški satnik; Želimir Liko, ustaški satnik i vojni svećenik; Eduard Pribilović, ustaški nadporučnik; Ivan Vragolović, ustaški satnik; Mihajlo Čota, ustaški zastavnik i logornik u Banja Luci; Ivan Šop, ustaški vodnik; Ivan Šošić, ustaški vodnik; Mirko Maraković, ustaški zbirnik; Petar Jurčević, ustaša; Ivan Prusac, ustaški zastavnik; Suljo Hajdar, ustaša;  Rudolf Mur, ustaški pobočnik.
4. grupa:    Josip Tomljenović “Braco”, ustaški dopukovnik; Edo Kršul, ustaški nadsatnik; Juraj Preka, ustaški logornik; Vinko Dundović, ustaški zastavnik; Jure Brozović, ustaški zastavnik; Martin Mesić, ustaški zastavnik UNS-a; Ljubo Sujić, pitomac ustaške vojne akademije; Ante Budimir, dorojnik 369 legionarske “Vražje” divizije;
5. grupa:    Filip Radoš, ustaški satnik – povratnik, Todor Panić (Hrvat pravoslavne vjere) ustaški zastavnik; Jure Majstorović, ustaški zastavnik; Ivan Marić, oružnički narednik; Ante Šimić, rojnik redarstva, Ivan Ceranić, desetnik legionarske “Plave divizije”; Stjepan Bundić, mornarički dočastnik; Zvonko Brezović, ustaša; Jakov Šimović, ustaški rojnik; Ivo Marić, ustaša; Ivan Vučak, ustaški rojnik;
6. grupa:    Drago Kutleša, ustaški dočastnik; Leon Zlatar, zapovjednik lokalne ustaške milicije; Martin Nemec, ustaški poručnik.
7. grupa:   Nikola Rubčić, ustaški vodnik, Mijo Javor, ustaša; Jakov Martinović, ustaša; Jure Škrbina, ustaša; Tomo Sertić, ustaški rojnik.
8. grupa:    Branko Kuštro, ustaški bojnik ikotarski predstojnik;  Jakov Medunić, ustaški rojnik; Slavko Vidačković, mornar; Marko jurišić, ustaša; Ivica Gržeta, ustaški bojnik.
9. grupa:    Ing. Mime Rosandić, ustaški pukovnik; Julije Špalj, ustaški stožernik; Nikola Stanić, ustaški zastavnik; Marko Balenović, ustaški vodnik; Mile Markovinović, ustaški vodnik; Milan Žilić, ustaša.
10. grupa:    Pavao Vukić, ustaški bojnik-povratnik, Slavko Unterweger, ustaški nadporučnik; Vinko Pavlaković, domobranski razvodnik; Pavao Plavšić, vodnik u UNS-u, Adam Miličević, ustaški zastavnik.
11. grupa:    Bariša Žilić, ustaški bojnik-povratnik; Zvonko Kević, ustaša; Josip Matjašić, ustaški zastavnik; Petar Dujmović, ustaša; Josip martić, ustaša.
12. grupa:     Izidor Strmečki, ustaški nadporučnik; Nikola Pehar, ustaški zastavnik; Mato vasilj, ustaški zastavnik.
13. grupa:     Jozo Mihaljević, ustaški rojnik; Vjekoslav Bušnja, vojnik u Plavoj diviziji; Mijo Gavran,ustaški vodnik; Anđelko Car, ustaški dorojnik;  Ivica Pavelić, ustaša jurišnik.
14. grupa:    Dr. Emil Tuk, zapovjednik redarstva u Sarajevu; Mijo Jagarinac, mornar-radiotelegrafist, Miroslav Naglić, ustaški vodnik;
15. grupa:    Tahir Alagić, legendarni bojnik 369. “Vražje divizije” kojega je resilo dvanaest njemačkih i hrvatskih odlikovanja za hrabrost; dr. Vladimir Sabolić, veliki župan u Bjelovaru i državni tajnih u ministarstvu unutarnjih poslova NDH.
16. grupa:    Vjekoslav Blaškov, poglavni pobočnik i član doglavničkog vijeća; Tadija Mandić, oružnički bojnik.
17. grupa:    Ivan Šmid, ustaški logornik i stožerni pobočnik;  Franjo Kovačević, ustaški vodnik; Mato kesegić, mornar; Kazimir Kuna, ustaški rojnik; Drago Lučić, ustaški logornik; Stipe Čović, ustaški vodnik.  Odmah kad je saznao da je akcija propala, duboko ožalošćen sudbinom svojih ljudi i da se ne bi posumnjalo da ih je on izdao, Božidar Kavran je znajući da ide na mučenja i u sigurnu smrt prešao je granicu i predao se Titinim krvolocima.

Ljubo Miloš i Luka Grgić su prilikom uhićenja, 20. srpnja 1947., pružili odpor. Miloš je bio ranjen, a Grgić je poginuo.  Svi koji su Titinim krvnicima pali u ruke bili su podvrgnuti strašnim fizičkim i psihičkim mučenjima. A pošto je komunističkim krvnicima bio potreban netko tko će im poslužiti za prebacivanje njihovih zločina na žrtve, najpogodniji im je Ljubo Miloš, koji je neko vrieme bio zapovjednik radnog logora Jasenovac.

Uz druge torture Ljubo je bio podvrgnut primjeni halucinogena iz N.K.V.D.-ovih laboratorija, kojima su ga višemjesečnim “prepariranjem” pretvorili u robota, čovjeka bez vlastite volje i razuma koji će govoriti ono za što je programiran. Tako pripremljen Ljubo Miloš je “priznao” da je on sam samcat u Jasenovcu likvidirao onaj omiljeni broj od 700.000 Srba i hvalio se, “Da je bilo barem deset Miloša onda je više nego sigurno, da ga danas ne bi imao tko suditi”. Da je tajnu šifru imao i bilo koji drugi sudionik u toj akciji odao bi je pod metodama koje su bile primijenjene na Ljubi Milošu.

Jedan drugi ustaša, Jure Preka, koji je kao i svi drugi znao da ga čeka sigurna smrt, “dobrovoljno je svojom rukom” pisao pismo kojim poziva hrvatske častnike da dođu u šumu, i to još zrakoplovom. Da to uobće nije bio njegov rukopis posvjedočio je dr. Vjekoslav Vrančić, koji je vrlo dobro poznavao njega i njegov rukopis.

Na popisu sudionika u akciji nisu navedeni neki od vodiča kao: Josip Brand, Ivica Hećimović, Srećko Rover i Pavao Vučetić. Bazilije Lokateli, Ante Mlinarević, Drago Krema i desetak drugih. Rover je, kad je na granici primjetio zasjedu, uspio pobjeći natrag u Austriju, a Ivica Hećimović “Mile Markić”, koji je 80ih godina s onom grupom Hrvata u Americi : Ljubas, Primorac, Logarušić, Sudar i dr. osuđen na dugogodišnju robiju, bio uhićen i mučen u jednom napuštenom dvorcu na granici. Uz ostala mučenja Titini vampiri su mu nožem na čelu izrezali veliko slovo “U”. Jedne noći ležeći izmučen na podu pritajio se da je u nesviesti i kad su se pijani mučitelji malo opustili uspio im je pobjeći. Rovera sam upoznao 70ih godina za vrieme njegove posjete Kanadi, a Hećimovića na 1973. u Chicagu na zasjedanju Hrvatskog Izbjegličkog Sabora. Još mu se na čelu jasno vidio onaj “U”.

Kako bi “narodu” prikazali da su u borbu protiv njihove države udruženi ustaše, mačekovci i četnici jugokomunistički zlikovci su u Kavranovu grupu upisali, i zajedno s ustašama sudili, jednoj jugoslavenskoj trojki koja s njom nije imala nikakve veze. Ovu trojku: Milan Pribanić, pukovnik Mačekove zaštite; Božidar Ninčić, četnički major i četnički oficir Dušan Tošić, u Jugoslaviju je iz Trsta poslao četnički podpukovnik Siniša Ocokoljić.

Vjerojatno po nalogu Mačeka, kojega neki “hrvati” slave kao svoga velikana, Pribanić je trebao organizirati “hrvatsku armiju” pod zapovjedništvom Uroša Tešanovića “đenerala Jugoslovenske vojske u otadžbini”. Eto, takvu su “Hrvatsku” željeli ondašnji vođe HSS-e, pa je li se onda čuditi da je obnovljenoj HSS-i na čelu jugosmeće poput toga Beljaka.

Ako pogledamo stenogram s komunističkog “suđenja” sudionicima Kavranove grupe vidjet ćemo da su se svi, osim programiranog Ljube Miloša, do zadnjega časa ponašali kao pravi heroji.

A evo jedan od primjera kako su se ponašali i oni koje jugokomunistima nije uspjelo dovesti pred njihov sud?  Ustaški bojnik Krešo Župan, koji je tek ozdravio od rana koje je zadobio u borbi protiv Titinih ušljivaca pri koncu rata, bez imalo oklievanja dragovoljno se uključio u akciju. Poslie nekoliko mjeseci boravka u Papuku pao im je u ruke. Zavezanih ruku na leđima njega i ustaškg pobočnika Rudolfa Mura  čuvala su u jednoj kući dva naoružana udbaša. Kad su primjetili da su umorni udbaši malo zadriemali Župan i Mur su se primakli jedan drugome i polako uspjeli odvezati ruke. Simulirajući da je još zavezan, držeći ruke na leđima, Župan je zamolio jednoga od udbaša da mu zapali cigaretu. Kad mu je ovaj odgovorio da on ne puši Župan je rekao da on ima cigarete u gornjm džepu bluze i zamolio ga da mu izvadi jednu i zapali. Kada se udbaš primakao Župan ga zgrabio za vrat i bacio na pod. Usliedilo je hrvanje na smrt i život. Drugi udbaš je podigao pušku ali na njega se bacio Mur. Nažalost, drugi udbaš je uspio izgladnjelog Mura odrinuti i udariti nogom u trbuh i hitcima iz puške ubiti njega i Župana.

Jedan “hrvatski povjesničar” piše: “U emigraciji je dugo pod sumnjom bio i Srećko Rover, vodič u drugom dijelu akcije do austrijsko-slovenske granice. Njega su mnogi obtuživali da je Udbin agent i da je uz njegovu pomoć Udba uspjela uhvatiti i samoga Kavrana. Na njega se, po odobrenju i samoga Pavelića, najviše okomio emigrantski mjesečnik Izbor, koji je u Argentini izdavao prijeratni iseljenik Josip Šubašić. Rover se tada svim preživjelim sudionicima akcije obratio s okružnicom, u kojoj je tražio da svaki od njih da izjavu o njemu i o Kavranovoj akciji. Štoviše, general Vjekoslav Luburić i Rover tražili su da se osnuje i sud, koji će osuditi Rovera ako je kriv. Na tome se, ipak, stalo.  To nije istina.

Kavran se kad je saznao za propast akcije sam dragovoljno vratio i predao Udbi, a na Roverov zahtjev osnovan je častni sud  koji je zasjedao u Barceloni od 4. do 6. svibnja 1956. u čijoj odluci se kaže: “Častni sud ustanovljen traženjem nadporučnika Srećka Rovera i pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora, na svom tajnom zasjedanju od 5. svibnja 1956., razmotrivši obtužnicu i sve na razpravi od 4. do 5. V. 1956. iznesene dokaze došao je do uvjerenja da na obtuženom nadporučniku Srećku Roveru….NEMA NIKAKOVE KRIVNJE, pa je radi toga valjalo donieti presudu, KOJOM SE ON RIEŠAVA SVAKE KRIVNJE.”

Predsjednik suda: dr. Marijan Pušić, Članovi suda: Dinko Šakić i Jure Trullois, Zapisničar: N. Bilanović.

Kako se uvijek za svaki neuspjeh traži krivce, tako se i za tragičan izhod ove akcije odmah počelo sumnjati na izdaju ‘iznutra’ i tražiti izdajnike. Jedini izdajica možda je bio Božo Gregl, koji je pobjegao u Jugoslaviju zajedno s dvojicom udbaša koji su u njegovom stanu u Austriji pokušali kidnapirati dra. Matu Frkovića. Njihov pokušaj nije uspio, jer je Mate kao pravi Ličanin bio fizički vrlo jak. Dok su ga udarali pištoljima po glavi pokušali su mu na ruke staviti lisičine. Uspjeli su ih staviti samo na jednu ruku, ali  Mate ih je slobodnom rukom počeo udarati. Nastalo je hrvanje i galama i napadači su pobjegli skačući kroz prozor. S njima je pobjegao i Gregl. Ali Gregl nije znao detalje o pripremama i izvođenju akcije pa nije moguće da je on bio glavni razlog za propast akcije.

Kako sam već naveo, u to vrieme predsjednik Truman je promienio smjer američke vanjske politike, pa su agenti OSS-a (Office of Strategic Services) , predhodnice današnje CIA-e,  pod krinkom agenata vojne obavještajne službe (Military Inteligence Corps) počeli nudili suradnju i pomoć antikomunističkim grupama u izbjeglištvu. Dr. Mate Frković je bio opunomoćen da s njima pregovara u ime ‘Kavranove grupe’.

Pošto skoro nitko od ljudi koji su znali za pripreme za akciju nije govorio engleski Amerikanci su za tumača doveli neku Ruskinju koja je prije živjela u Beogradu. Kad je Frković tražio da ju smjene i doveo jednog mladog Hrvata koji je govorio engleski Amerikanci su na sastanak doveli jednog svog častnika podrietlom Srbina s prezimenom Milovanović, koji je Hrvatima u Austriji već bio poznat kao mrzitelj Hrvata.

Zvonimir R. Došen