Domovina Urednistvo
Piše: Stjepan Asić
Nedavni debakl hrvatske nogometne reprezentacije na europskom prvenstvu uzbudio je Hrvate diljem svijetu, pogotovo na način kako se dogodio, neočekivano, iznenada, kao grom iz vedra neba.No, pitanje je dali je ustvari bio grom iz vedra neba?
Pred natjecanjem vladala je velika euforija, isčekivanje da će naši Vatreni odradit svoj posao, kako je to već postalo uobičajno za nase reprezentativce, ne stati već u samom početku natjecanja nego nastaviti dalje, a ako eventualno dođe do ispada iz natjecanja bit će to kasnije, nakon primjernog truda.
Takav jedan gubitak je prihvatljiv, borba se odigrala, igrači su pokazali hrabrost,volju, ljubav ne samo za šport nego ono što je najvažnije ljubav prema svojoj domovini. Tu je razlika od svakidašnjeg natjecanja, jer je u pitanje ime i ponos jedne zemlje, jednog naroda, zato ovaj ispad iz natjecanja u samom početku boli.
Prvenstva ovakve vrsti ne događaju se svakodnevno, nego nakon toliko godina, a za cijelo to vrijeme treba se pripravljat, spremat, biti u najboljoj formi kad dođe vrijeme. Zato je skoro nezamislivo da cijela ova priča završi tako brzo, baš kad se rasplansala uzbuđenost, zainteresiranost, počelo ostvarivat očekivanja najedanput krah, zavjesa se naglo spusti, priredba je završena, spakuj se i idi kući!
Teško je progutati ovakvu situaciju pogotovo nakon ranijih pobjeda u pred turnirskim natjecanjima, uz velike uspjehe koje je hrvatska nogometna reprezentacija polučila u prošlosti. Nezavidni uspjesi jedne male zemlje, primjerice na svjetskom prvenstvu u nogometu jedina druga nacija koja je sa još manjim brojem stanovništva, oko tri milijuna, osvojila čak dva svjetska prvenstva je Urugvaj, zemlja na jugu južnoameričkog kontintenta.
Ovakav hladni tuš može da ima i osvježujuće posljedice. Da nas malo probudi od velikih i slavnih postignuća prošlosti, da nas vrati na zemlju nakon što smo se vinuli u oblake. To je trajna borba čovjeka i božanskih sila još prepoznatljiva iz vremena Starogrčke mitologije.
Ustvari borba sa samim sobom, vlastitim težnjama. i očekivanjima.
Grčka mitologija naziv je za skupinu mitova koji pripadaju starim Grcima i govore o njihovim božanstvima i herojima, prirodi svijeta te o podrijetlu i značaju njihovih vlastitih kultova i vjerskih rituala. Mitologija je sastavni dio drevne grčke religije.(Wikipedia).
U tim mitovima često do izražaja dolazila su nastojanja običnih ljudi da se vinu u visine, među bogove, kao na pr. mit o Prometeju koji se vinuo u oblake, u nebesa, oponašajući bogove da bi na kraju opržen od sunca pao natrag na zemlju.
Nemislim da se hrvatska nogometna reprezentacija toliko osilila da se je pretvorila u tog grčkog junaka ali možda su mnogi njihovi ljubitelji nemisleći pomislili da će se kontinuitet uspjeha prošlosti samo tako nastaviti i u budućnosti. Još jedna od ljudskih mana koja nas u isto vrijeme potiče da ostvarimo često neostvarive uspjehe, da bi ostvarenjem istih postali prepotentni, očekujuci da će tako biti za sva vremena.
Tu jasno treba uzesti u obzir i promjene u ljudstvu, u promjeni generacija, u starenju, u tako zvanom prijelaznom vremeneu kad treba tražiti nove talente, nove zvijezde budućnosti. Možda je sada vrijeme tih ključnih promjena, opomena da se one moraju sprovesti da bi mogli i u buduće održati nivo postignuća i uspjeha koje smo do sada polučili.
U tom smislu ovaj nagli pad Vatrenih nebi trebao biti zabrinjavajući. Koliko god on bio težak i gorak, ako na vrijeme shvatimo o čemu je riječ, brže čemo premostit ovaj laps, i sa još većim poletom i novim snagama zakoračit u budućnost. U to ne sumnjam.
“Znam svoj put, znam da radim ispravno i pošteno, časno. I da je ovo moja odgovornost. Potpuno preuzimam odgovornost, ovo je moj neuspjeh. Sa suradnicima određujem taktiku i igrače, odgovornost je samo moja. Ništa me neće pokolebati, neću tražiti alibije. Nakon puno uspjeha, došao je neuspjeh. Znao sam se nositi s uspjesima, tako ću se boriti i s neuspjehom. Bit ću čvrst i ustrajan, nije vrijeme da razmišljam što i kako dalje. Ovo je rezultat koji dođe, a iz toga treba izići jači “ izjavio je Zlatko Dalić, trener representacije.
Lijepo je čuti ovakve riječi hrvstskog izbornika, jer daje sliku čovjeka koji zna okvir svojih mogućnosti, koji u isto vrijeme je iskren prema sebi i prema igračima i onima koji su ga na to mjesto postavili. Na kraju iskren je i prema svom narodu čiju potporu i ljubav za nogomet u sebi nosi.
Za uspjeh potrebna je dobra doza realnosti uz manju ali važnu dozu uvjerenja u uspjeh, samopouzdanja u sebe i u svoje igrače. Vjerujem da sa ovakvim karakteristikama možemo slobodno i pozitivno pogledati u budućnost i okrenuti novu stranicu hrvatskog športa.
Jasno, da narod očekuje mnogo od ovakvih svjetskih nastupa, to je kao melen na ranu, momentalno oslobađanje od svakidašnjice, od svih mora i problema s kojim se svaki dan suočavamo. A to je bilo vidljivo s kojom pozornošću i ljubavi su ne samo navijači nego i većina hrvatskog naroda pratili ovo natjecanje.
Primjerice, zadnju i ključnu utakmicu vatrenih pratilo je preko milijun i tristo tisuće gledatelja putem televizijskih ekrana diljem zemlje a da i negovorimo o broju navijača diljem svijeta. U ovim trenutcima Hrvati domovine i Hrvati vani u svijetu bili su jedno! Ako nas išta veže onda su to uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije.
Sjetimo se nezaboravnih trenutaka 1998. na svjetskom prvenstvu u Parizu kad je Hrvatska, tek nedavno samostalna i nezavisna držva igrala u četvrt finalu protiv Francuske. Kakve emocije, kakav uspjeh iako smo tom prilikom izgubili. Sve skupa od svog oslobođenja Hrvatska je nastupila na šest svjetskih prvenstava osvojivši dvije brončane i jednu srebrenu medalju. Također nastupila je na svim europskim prvenstvima osim 2000., na kojima je dva puta dospjela do četvrt finala.
U vidu ovih uspjeha možemo slobodno reči da ti uspjesi na nogometnim turniru bili su uz ostvarenje hrvatske državnosti naši največi uspjesi. Ti uspjesi dali su narodu koheziju i osječaj zajedništva koji nam često u svakidašnjem životu nedostaju.
Zato i toliko emocije i ushičenja među hrvatskom publikom kad god Vatreni zaigraju braneći hrvatske crveno-bijele (bijelo-crvene) kockice, prepoznatljivi simbol hrvatstva u svijetu. Ništa drugo nam nemože toliko podići vjeru i ljubav za domovinom, za svojim narodom, to je najbolji eliksir svim našim tegobama!
Piše: Stjepan Asić
