Domovina Urednistvo
Jedna od poznatijih floskula jugo-komunističkog režima je da je Pavelić prodao Dalmaciju!
To je uobičajni način da se nekog ušutka, unaprijed ocrni, proglasi u ovom slučaju prikaže kao kontra hrvatskim interesima, koji s hrvatskom zemljom trguje, koji zemlju prodaje, drugim riječima izdajicom!
Kao prvo zaboravlja se da za nešto ‘prodati’ treba prvo posjedovati. Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) često se u komunističkom tisku etiketira kao marionetsku, kvisliničku,
što u oba slučaja znači da nije imala punu kontrolu nad svojim teritorijem.
Ustvari Hrvatska je bila u vrijeme Drugog svjetskog rata pod okupacijom stranih sila, Njemačke na sjeveru i Italije na jugu. Rimski ugovori su došli kasnije, u svibnju 1941. kad je ta strana okupacija već bila de facto ostvarena. Drugim riječima dr. Ante Pavelić nije mogao ništa nekome dati, ili kako se to pogrdno želi reči prodati, jer je ustvari imao ograničenu vlast.
Mogao je samo nastojati očuvati što je više mogao, obraniti se od talijanskih pretenzija na naše more. A znamo da im je to bio cilj još u vrijeme Prvog svjetskog rata kad je u Londonu 1915. potpisan tajni Londonski ugovor između Italije i zemalja Antante ( Velike Britanije, Francuske i Rusije) da bi Italija prešla na stranu saveznika a za to bi dobila dio Hrvatskog primorja, Dalmacije, uključivši Istru itd.
Nakon rata Italija je dobila samo dio traženog da bi 1920. sklopila Rapalski ugovor sa Kraljevinom SHS s kojim je dobila cijeli teritorij bivše tzv. austrijske obale te grad Zadar i ostrva Lastovo i Palagružu. Rijeka je anektirana 1924. Unatoč toga taj je ugovor u Italiji dočekan kao “osakaćeni mir”, drugim riječima nije u potpunosti zadovoljio njene pretenzije.
Znači 1941. iako je veći obalni dio Hrvatske već bio u talijanskim rukama ona je jedva dočekala priliku da to svoje vlasništvo proširi na štetu novo uspostavljene hrvatske države. Rimskim ugovori, tri ustvari, potpisani su 18. svibnja 1941. između Italije i NDH gdje su Italiji uz područje u okolici Zadra, Šibenika, pripali otoci Vis, Korčula i Mljet a u Hrvatskom primorju (Krk i Rab) i dio Gorskog kotara.
Po pitanju Splita zadržana je dvojna vlast iako više formalno što se tiče hrvatske strane, tokom rata u gradu je bilo sjedište ustaškog povjerenstva za Dalmaciju. Pod hrvatskom kontrolom ostali su otoci Pag, Brač i Hvar kao i područje od Omiša do Dubrovnika i još nekolicina otoka. Znači zadržalo se je što se u tim jednostranim prilikama moglo zadržati.
Kako svaka priča ima i drugu stranu medalje tako i ova. Ako će se Paveliću prebacivat da je prodao Dalmaciju a što bi onda rekli za Tita, što se nakon rata dogodilo sa Bosnom i Hercegovinom (BiH), dijelom Vojvodine i Bokom Kotorskom (BK) koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili u sastavu NDH (osim BK), gdje su oni završili nakon rata, kome su oni prepušteni, tko je njih prodao!? BiH je u granicamna Banovine iz 1939. trebala pripasti Hrvatskoj a za uključenje Srijema i Bačke se žrtvovao Andrija Hebrang.
Ili se ovdje radi o manje važnim djelovima hrvatskog povijesnog teritorija, manje važnijim od recimo Dalmacije? A kad je riječ o Dalmaciji, koja je bila sustavni dio trojedne kraljevine Hrvatske iako je dugi niz stolječa sprovela izvan drugih dviju sastavnica uže Hrvatske i Slavonije, nezaboravimo jednu manje poznatu povijesnu činjenicu vezanu uz partizanski-komunistički pokret u Dalmaciji.
Nikica Barić u svojoj knjizi Ustaše na Jadranu zapisao je slijedeće: “Tijekom 1943. i 1944.
postojala su neslaganja između vodstva KP Hrvatske na čelu s Andrijom Hebrangom i
njezina Oblasnog komiteta za Dalmaciju. Pri tome je Hebrang iskazivao nezadovoljstvo
”lokalpatriotizmom”, pa i “separatizmom” vodstva dalmatinskih komunista “. Tako se u vrijeme 3. zasjedanja ZAVNOH-a u svibnju 1944. u Topuskom pojavile ideje da bi Dalmacija u budućoj Hrvatskoj trebala biti autonomna, tipa Vojvodine i Kosova, drugim riječima faktički odvojena od Hrvatske, ‘prodana’.
On dalje kaže: “Hebrang je u rujnu 1944. u vezi s tom idejom komunista iz Dalmacije zaključio: Vaš prijedlog da proglasimo Dalmaciju pokrajinom smatramo neravilnim, za to nema savršeno nikakve potrebe. Ako neki drugovi zasnivaju svoje mišljenje na tome, što je Dalmacija u Auustro Ugarskoj monarhiji imala svoju pokrajinsku vladu, pa da bi to trebala imati i sada, onda supotpuno na krivom putu”.
Kako je vidljivo toj paklenoj namjeri dalamatinskih komunista suprostavilo se je vodstvo komunističke partije Hrvatske na čelu prvo sa Andrijom Hebrangom i kasnije sa Vladimirom Bakarićem uz blagoslov i podršku Tita. Ustvari Tito je bio glavni protiv regionalizacije zemlje i same vojske kad je krajem rata ukinuo regionalne vojne jedinice i uvrstio ih u armije, Jugoslavensku Armiju.
Vodeći dalmatinski komunist Vicko Krstulović je u jednom intervju 1988. negirao da je ideja o separatizmu došla od dalmatinskih komunista, govoreći da je ta ideja došla od nekih “građanskih političara” što je suprotno od gore navedenog obračanja Andrije Hebranga baš tim dalmatinskim komunistima.
Također, pri kraju druge knjige Vicko Krstulović, Memoari jugoslavenskog revolucionra naći čemo poglavlje s čudnim naslovom Dakapitulacija Dalmacije 1943. – 1945. iz pera Vladimira Krstulovića, njegovog sina i autora memoara. Tu između ostalog stoji:
“Na proslavu Dana ustanka naroda Dalmacije, augusta 1944. na Visu, Tito nije došao. Prepustio je to dr. Ivanu Ribaru. Nije napisao ništa u vezi tog dana, a Bakarić je tome posvetio članak i završio ga ključnom rečenicom, koja je odredila sudbinu i položaj Dalmacije, u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Bakarić je napisao o doprinosu Dalmacije: “Hrvatska će to znati cijeniti. Ovo nije mogao Bakarćc određivati bez Tita, a time je likvidirana svaka mogućnost da Dalmacija uživa u slobodi status entiteta (moj naglasak) koji je borbom osvojila.”
Vicko Krstulović inače radi oporbe Titu završio je rat kao obični pukovnik dok su njegovi kolege skoro svi došli do ranga generala i narodnih heroja. Nezaboravimo da je on V.K. bio glavni organizator ustanka u Dalmaciji, koji je nakon prvog neuspjelog pokušaja razvio i koordinirao rat u Dalmaciji i najviše doprinuo jačanju partizanskih snaga nakon poraza kratkotrajne partizanske Uzičke republiike u Srbiji god 1941.
Kao komunist bio je zadrt duhom jugoslavenstva, hrvatsko-srpskog zajedništva, ne videći u tome tadašnju kao i buduću pogibelj hrvatskom narodu. Autonomaštvo nije nova pojava u Dalmaciji bilo ono talijanske, srpske ili jugoslavenske provinencije, uvijek ‘kontra’ hrvatskim interesima.
Kao ministar unutarnjih poslova u Narodnoj vladi Hrvatske 1945–46. bio je taj koji je među ostalim, donio odluku o uklanjanju obilježja na grobljima okupatorskih i ustaških vojnika. Nakon njegove smrti njegovi memoari pohranjeni su u Beogradu a ne u Zagrebu, mislim da je s time sve rečeno!
Stjepan Asić
