Stjepan Asić: Ademaga Mesić i hrvatska nacionalna ideja

(Ulomak iz rasprave)

Mešićev nacionalizam “etnojezičnog” je tipa

Već smo vidjeli da je paralelno s ulaskom u svijet knjiga i čitanja Mešić gradio uvjerenje da je nacionalizacija muslimana povijesna nužnost kojoj ne mogu umaknuti. Štoviše, on vjeruje da je nacionalizam univerzalan fenomen jer je u prirodi ljudskih bića da pripadaju nekoj zajednici, jer svaki pojedinac mora “imati još jedan viši ideal od same vjere”, a taj ideal pronalazi u “narodnosti i majci domovini”, kako bilježi.

Oko 1898. godine Mešić naciju doživljava u “materinjem jeziku” pa argumentirajući

zašto se muslimani moraju opredijeliti za hrvatski nacionalizam, na prvo mjesto stavlja jezik. On tvrdi da musliman pripada onoj “grudi zemlje” na kojoj se “rodio i ugledao sunčevo svjetlo, te prvu riječ sa svojom majkom hrvatski progovorio“.31

Dakle, Mešićev hrvatski diskurs 1890-tih ponajprije uključuje pitanje materinskog jezika koji je po njegovu mišljenju bitan za nacionalnu identifikaciju muslimana. O tome je u Memoarima zabilježio:

“Mi mlađi počeli smo se nacionalno buditi a ja sam tome dosta doprinio jer sam čitao dosta hrvatskih djela u društvu sam to svaki dan ispričao što sam čitao i da trebaju i oni to čitati jer će im to mnogo koristiti.

Počeli se među nama buditi nacionalni osjećaji te čisti jezik hrvatski jer smo dosta miješali u naš jezik Hrvatski turskim arapskim i perzijskim riječima”.32

46

Za Mešića muslimani nisu ni Turci, ni Muhamedanci nego su muslimani po vjeri a po narodnosti Hrvati.

Mešić drži da je turski nacionalizam također jezičnog tipa, pa kaže:

“Svi narodi turske carevine bili oni po vjeri muslimani ili druge vjere kao što su Grci i Jermeni oni se vani zovu da su Turci (…). Ovo je za nas jak dokaz da se nazivaju po jeziku turski narodi Turcima, a da ime Turčin ne obilježava čovjeka po vjeri.”33

Godine 1896. Mešić u tešanjskoj čitaonici drži predavanja u kojima tumači čitav niz za muslimane novih i izazovnih pitanja – pitanje nacije, vjere, domovine i jezika, kao i pitanje demokratskih prava i slobode pojedinca.

On vrlo jasno razdvaja pojam vjere od pojma nacije.

Stoga uvjerava sunarodnjake da su “zavedeni da im je neispravno mišljenje u pogledu vjerskog nazora a naročito naziva našeg jezika kojim mi govorimo,

da naš jezik nije bosanski i da bosanskog jezika nema nego da je naša pokrajina Bosna i Hercegovina obilježena tim nazivom i da je naš jezik hrvatski i da mi nismo Turci negoli da smo muslimanske vjere a hrvatske narodnosti”.

U Hrvatskoj, dakle, “žive tri vjere ali jedna narodnost – hrvatska”. Prema Mešiću muslimani su po narodnosti “Hrvati muslimanske vjere, kao što Grci žive u Turskoj i nazivaju se Turci a vjere pravoslavne”.

Očito je da je Mešić svoju bitku za jezik vodio na dva fronta:

protiv srpstva i protiv bošnjaštva.

47

On tvrdi

da su Srbi “odvraćali muslimane od nacionaliziranja u duhu hrvatskom”, ali muslimani “nisu htjeli ni da čuju da oni govore srpski”.

Srbi su također, nastavlja Mešić,

“pomagali” Benjaminu Kállayu, zajedničkome ministru financija i upravitelju BiH u stvaranju bošnjaštva

koje uključuje sliku

da muslimani “nisu Hrvati i da naš jezik nije hrvatski nego da smo Bošnjaci a jezik bošnjački”.

Stoga je Mešić glavnim kriterijem uspjeha svog “pokreta” za buđenje muslimana smatrao stvaranje

“pravog osjećaja za svojim materinskim hrvatskim jezikom”.

Dakle,

jezik muslimana nije “bosanski” i “bosanskog jezika nema”, nego je “naša pokrajina Bosna i Hercegovina obilježena tim nazivom”, a naš je jezik “hrvatski”.34

Budući da naciju određuje uz pomoć jezika, Mešić tvrdi

da muslimane “ne možemo drugačije nazivati nego po našem jeziku kojim su govorili naši pradjedovi djedovi, i otci, a taj je jezik hrvatski, a majka nam šira i uža domovina

Hrvatska, Bosna i Hercegovina su dvije pokrajine šire nam domovine Hrvatske, a u Bosni i Hercegovini govorimo hrvatskim jezikom”.35

48

Dakle, po Mešiću

hrvatski jezik je “materinski” jezik muslimana, a naziv “bošnjački” smatra problematičnim i tvrdi da izravno ide na ruku kolonizaciji muslimana kako od srpskog tako i od mađarskoga kulturnog imperijalizma.

On tvrdi da ni Hrvati ni Srbi “nikad neće priznati da je jezik u BiH bošnjački jer je po historiji i po zdravom razumu neima i ne postoji niti je postojao bošnjački jezik. Pravoslavni Srbi govore srpskim jezikom,

a mi svi u Bosni treba da se borimo i dokazujemo da neima i da ne postoji bošnjački jezik.

Zato je prijeka potreba da se mi muslimani prenemo a naročito je pozvana i dužna naša mladež da što više poradi da naš muslimanski elemenat nacionaliziramo.

Mi svaki pojedini trebamo da svakog uvjerimo da nismo anacionalni nego da smo svjesni svoje hrvatske nacije”.

Prema Mešiću, muslimani su dokazali da su “nacionalni” upravo očuvanjem svoga jezika tijekom osmanskog razdoblja:

Osmanlije su nas silili da se turciziramo, da se odrodimo od svoje narodnosti, da od nas Hrvata naprave Turke (…) Mi smo sačuvali naš hrvatski jezik u našoj užoj domovini.”36

Mešić vjeruje da je već stara muslimanska ulema bila svjesna vlastitog hrvatskog jezika pa zaziva duh ljudi poput

Ćafija, Gaibija i drugih koji su prevodili turske i arapske udžbenike na naš hrvatski jezik i to arapskim pismom

49

i koji su

svoje pjesme te Ilahije pjevali na hrvatskom jeziku a pisali arapskim pismom”, s duhom suvremenika poput Džamaludina Čauševića i Mehmed efendije Serdarevića i dr. koji su “pisali i prevodili vjerske udžbenike na hrvatski jezik”.

Po njemu, to je dokaz da “naša stara Ullema nije bila nenacionalna,

da su bili svjesni i dobri Hrvati”.

Njegov je uzor Čaušević koji je

preudesio arapsko pismo da se može lakše tim pismom pisati na hrvatskom jeziku

a to je pismo narod nazivao “Arebica i Mutofovača”, po njegovu pseudonimu “Mutuf”.37

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Croatian Community Of Diaspora Has With Its Ideology of Freedom Built Itself and Enormously Helped Create Today’s Free Croatia – No Interference Please!

Proslava 40. obljetnice ‘Marije kraljice Hrvata’ u Wollongongu