Domovina Urednistvo
Iako je Hrvatska trenutno samo prolazna zemlja za emigrante iz Afrike, Azije i Arapskih zemalja, to ne znači da može mirno spavati držeći se sadasnje politike status quo prema kojoj manje više se dozvoljava prijelaz granice onima koji se odluče mimoići legalne koridore.
To je sadašnja politika predsjednice europske komisije Ursule von der Leyen, ne silom zaustaviti emigrante na njihovom putu prema Zapadu. Ta politika je u sukobu s politikom sadašnjeg vodstva vodećih država Unije koje su meta ilegalne emigracije, kao što je prvenstveno Njemačka, zatim Švedska i Francuska..
Drugim riječima politika EU nije u skladu s mnogim njenin članicama, neke kao što su Mađarska, Slovačka, Poljska totalno zabranjuju ulazi bilo kojim ilegalnim emigrantima. Visoke zičane ograde su tipični primjer toga odnosa, a situacija, val emigranata, se pogoršava iz dana u dan.
Primjerice talijanski najistureniji otok na Mediteranu Lampadusa je poplavljen emigrantima iz Afrike, tako da je njihov broj trenutno tri puta veći nego li lokalno pučanstvo. Iako je nova talijanska premijerka Meloni pobjedila na izborima oštrom retorikom protiv novih emigrantskih valova izgleda da je ona sada u suglasnosti s birokratskom politikom predsjednice europske komisije. Koliko će to trajat vrlo je upitno jer je čeka pobuna iz njezinih vlastitih redova da se tom emigrantskom valu stane na kraj.
A jedini način da se to ostvari poslužio bi primjer prijašnjeg prvog ministra Australije Tony Abbotta (2013-2015) koji je uspješno zaustavio ilegalne emigrante s time što je australska policija i mornarica brodove pune emigranata silom okrenula da se vrate iz kuda su došli, tako zvani turn the boats around policy. A neke koji su se uspjeli provući prosljeđeni su u specijalne logore na susjednim otocima, izvan Australije, gdje su godinama čamili. Uz pritisak na susjedne države da vrše veću kontrolu nad krijumčarima ljudi uspjelo je totalno zaustaviti val ilegalnog doseljavanja.
Jasno, kroz cijelo to vrijeme postojala je žestoka opozicija od strane oporbe i raznih organizacija koji se bavu ljudskim pravim, iako je laburistička stranka sada na vlasti nastavila politiku prijašnje vlade!
Kontrola vlastith granica je jedna od osnovnih karakteristika suvereniteta koju svaka država želi imati. Problem je kad u dotične države dođu na vlast stranke koje iz specifičnih razloga, često natovarene s dubiosnim ideološkim naputcima gledaju vlastite interese a ne interese zemlje i njenog stanovništva.
Tipičan je bio primjer njemačke kancelarke Angele Merkel kad je 2020 dopustila ulazak u zemlju više od milijun izbjeglica, što je bio presedan za cijelu Europu. I druge zemlje prihvatile su tu istu politiku azila i danas ispaštaju posljedicama, neredima i kriminalu, takve jedne politike.
Istina je da je jeftina radna snaga potrebna velikm ekonomijama svijeta ali postoju druge mogućnosti kako suzbiti prekomjerno useljavanje. U nekim slučajevima kao što je Turska s novčanom inicijativom momentalno je zaustavljeno emigrantsko kretanje iz te zemlje u susjednu Grčku i dalje prema Europi, iako ustvari samo je prebačeno sjevernije. Drugi naćin je ekonomski stimulirat zemlje iz kuda emigranti potječu, stvoriti potreban razvitak da se ljudi mogu lokalno zaposlit i ne bježati vani.
Kao što je rečeno Republika Hrvatska je sretna što je tako zvana prolazna zemlja ali to može biti kratkoročnog vijeka kad jednom najrazvijenije zemlje Europe i cilj ilegalne emigracije kažu dosta je i zatvoru svoje granice. O tome se već razmislja u Njemačkoj?
To što su Austrija i Slovenija postavile svoje granične kontrolne punktove, iako je šengenska granica u Hrvatskoj, je znak što se sprema. Slično je učinila i Njemačka prema Austriji. Znači da nisu zadovoljne s sadašnjom hrvatskom kontrolom sapecifično na granici s Bosnom i Hercegovinom (BiH) iz kuda najveći broj ilegalnih azilanata prelazi granicu.
Prije ili kasnije Vlada RH će morat birat, dali postaviti bolju stražu na granici između RH i BiH, s jačim policijskim postrojbama pa čak i vojskom i u konačnici podignuti ogradu s bodljikavom žicom ili i dalje vjerno služit politici Predsjednice europske komisije koja svojom politikom postepeno gubi tlo pod nogama. Pazit prvenstveno na interese RH kao i na dobrosusjedne odnose je logična opcija.
Jer i sama Hrvatska sa postepenim razvitkom i boljitkom životnog standarda eventualno će postati odredište a ne samo prolazna točka ilegalne emigracije. Već sada vidljiva je potreba radne snage, sve veći broj emigranata pogotovo iz Azije dolazi u Hrvatsku.
U cijeloj Europi nije samo upitan broj emigranata nego i njihova kompozicija. Na kraju krajeva radi se o ljudskoj snazi sa drugacijim odgojom i pogledom na svijet i njihovo prilagođavnje novom društvu je jedan od prioriteta svake emigrantske politike. A nije samo pitanje prilagođavnja nego i promjene u broju autohtonog vis a vis pridošlog stanovništva, pogotovo u vidu pada nataliteta u europskim zemljama.
Prijeti opasnost da neke nacije totalno promjenu svoju karakteristiku, izgube svoju posebnost. Među etnički neredi sve su češći, bilo to u Švedskoj bilo to u Francuskoj, koja prednjaći s brojem ilegalnih, ne registriranih, emigranata. Tu su i vjerski sukobi, pogotovo radi velikog broja emigranata iz Bliskog Istoka i Afaganistana.
Ravnopravna raspodjela emigranta unutar zemalja EU koju predlaze Brisel ne pali, jer mnoge zemlje jednostavno ne žele komprometirati svoj status quo a vodstvo EU ih na to nemože prisiliti. Isto tako odluka donesena u Dublinu, Dublinska rezolucija, po kojoj se očekuje da emigranti budu skrbeni u prvoj zemlji u koju uđu ne funkcionira. Neke manje razvijene zemlje jednostavno emigrante usmjeravaju dalje, prema Njemačkoj ili Skandinavskim zemljama, dok na drugima, kao na pr. Italiji, ostane da sama riješava nastale probleme.
Sva ta neriješena i nagomilana pitanja ilegalne emigracije daju poticaj rastu i utjecaju ekstremnih političkih stranaka, podsječajući na avete prošlosti, koji izgleda ponovno nadlijeću nad Europom, postavljajući s time pitanje i same budućnosti EU kao zajednice ravnopravnih naroda.
Stjepan Asić
listopad 2023
