Slobodna Hrvatska Da, fašizam, komunizam Ne!

Pretpostavljam da postoji ekstremizam u svakoj zajednici, ali to nikome ne daje pravo da optužuje cijelu zajednicu. Također ne pomaže ako se nedokazane takozvane povijesne činjenice stalno ponavljaju kako bi se zacrnila zajednica.

Primjer je članak u melburnškim novinama The Age od 11. lipnja 2023 pod naslovom ‘Simboli mržnje’: Dugotrajni zagrobni život hrvatskog fašizma u Australiji. (Desničarski ekstremizam je naslov tog članka u malim slovima).

Takav stav dugoročno može biti samo kontraproduktivan. Dođe vrijeme kada se određene povijesne pojave moraju pustiti prošlosti! Problem je u tome što ako pružite kritičko ili revidirano činjenično gledište, automatski ćete biti označeni kao antisemit. Svaki mogući dijalog je prekinut. Na kraju dana to postaje gubljenje vremena!

Ali, živeći u civiliziranom svijetu morate krenuti dalje, ne možete živjeti u prošlosti zauvijek.
To je dugoročno destruktivno; to ne pogoduje izgradnji mostova i uspostavljanju dobrih odnosa.

U nedavnom članku u Jerusalem Postu netko je napisao da bi se Hrvatska trebala suočiti sa svojom (fašističkom) prošlošću! Osoba koja je ovo napisala je ujedno i predsjednik židovsko-srpskog društva u Izraelu! Čini se da neki komentatori u židovskoj zajednici vjeruju da je današnja Hrvatska produžetak Hrvatske koja je postojala tijekom Drugog svjetskog rata.

Dakle, problem ne leži u Hrvatima, već u židovskoj percepciji Hrvata. A toj percepciji ne pomažu nečuvene brojke poput 700.000 (800.000 u Melbourneovom novinskom članku The Age!) koje su Ustaše navodno ubile u Jasenovcu. Svi znaju da je to izmišljotina, ali bez obzira na to i dalje se često koristi. Zašto? Zato što čini Hrvate lošim i na neki način pojačavaju optužbe da smo tijekom Drugog svjetskog rata ubili 30.000 do 40.000 Židova

(Stvarni broj Židova u predratnoj Hrvatskoj bio je oko 22.000; većinu njih nisu ubili Hrvati u Hrvatskoj, već su prebačeni da budu ubijeni u Njemačkoj).

Novootvoreni spomenik židovskom holokaustu pored glavnog željezničkog kolodvora u Zagrebu, simbolično prikazuje hrpu praznih putnih kovčega sa starom lokomotivom na parni pogon u pozadini. Ipak, ovaj poseban i vrlo dirljiv spomenik kritizirali su židovski vođe u Hrvatskoj i drugi diljem svijeta jer je za njih preopćenit i ne određuje ustašku krivnju!

Živeći u Australiji posljednjih 60 godina, ne mogu se sjetiti niti jednog slučaja da su Hrvati ikada imali bilo kakve negativne interakcije sa židovskom zajednicom. Unatoč tome neće nas ostaviti u miru! Da smo doista tako antižidovski i fašistički po prirodi, prepostavili bismo da da bi bismo toga već bili svijesni.

Stoga povremeni upad u simboliku povezanu s Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH) ima i druge motive. Simbolika povezana s NDH nema nikakve veze s nacističkim progonom Židova, već ima sve veze s hrvatskim težnjama i kao mjesto okupljanja.

Možda to nije bio najbolji izbor, ali koje su druge opcije imali Hrvati. Zemlju je preuzeo komunistički režim koji je istrijebio oko pola milijuna naših sugrađana. Jugoslavija je postala neprijatelj, a Hrvatska naš san.

Nezavisna Država Hrvatska koja je postojala tijekom Drugog svjetskog rata bila je kratkotrajno rješenje tih težnji u vrlo tragičnom i turbulentnom vremenu. Upravo tu težnju neovisne Hrvatske mladi Hrvati nosili su sa sobom u Australiju, bježeći od posljedica svjetskog rata, a ne neku stranu ideologiju ili mržnju ili progon Židova ili bilo kojeg drugog naroda.

Činjenica da je ustaški režim surađivao s nacistima posljedica je njihove okupacije, što je bila nesretna slučajnost, ali ne i jedini razlog postojanja hrvatske države. Glavni razlog bila je sloboda od srpske, a kasnije i komunističke hegemonije.

Carpe Diem, iskoristi trenutak, možeš li ih kriviti, baš kao što su Židovi iskoristili trenutak da stvore slobodnu židovsku državu od Palestine 1948.

Ova usporedba nije izgovor za ono što se dogodilo tijekom te četiri godine rata; zločini koje su počinili ustaše nikada se ne mogu opravdati ili zaboraviti. Kao i zločini koje su komunisti počinili nad hrvatskim vojnicima i civilima nakon rata, takozvanu Bleiburšku tragediju i Križni put počevši od 15. svibnja 1945., tragedija koja nije ništa manje važna za hrvatski narod od tragedije Židova u Drugom svjetskom ratu.

Današnja Republika Hrvatska neovisna je i slobodna zemlja koja je devedesetih vodila vlastiti krvavi rat za neovisnost. Nije pošteno ili opravdano povezivati je u bilo kojem obliku, simbolici ili na neki drugi način, s onim što je postojalo u prošlosti.

Možda je vrijeme da i mi Hrvati, nakon što smo ostvarili svoj cilj, ostavimo po strani određene djelove svoje prošlosti i zakoračimo u sretniju budućnost, okrenemo novu stranicu u našim medjusobnim odnosima, prihvatimo slobodnu i demokratsku multietničku Australiju i promičemo sklad diljem svijeta.

Shalom!

Stjepan Asić