Poezija nedjeljom (65.) – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

[ad_1]

 

priroda23 

 

Ivan Bunić Vučić

(1591./92. – 1658.)

GLAD MENE MORI SAD

Glad mene mori sad, a ljubav zlo davi,
  nu mogu trpjet glad, ne mogu ljubavi.

 

Džore Držić

(1461. – 1501.)

KA SE JE JUR VILA

Ka se je jur vila ajli još gospoja
   gizdavija vidila i lipša ner moja?
Ar kako sve vode iz mora izviru
   ter svud se rashode i opet u nju zbiru,
tač od nje izniču sve gizde zadosti
   i opet sve stiču u njejzi liposti.
A to je svidočno jak zračna jur zora
   i sunce istočno kad sine vrh gora.

 

Hanibal Lucić

(1485. – 1553.)

KAD NAJPRI JA TVOJE VIDIH ZLATE KOSE

Kad najpri ja tvoje vidih zlate kose
   i oči, gospoje, ke srca zanose,
i dike još ine tvojega obraza,
   gdi narav načine sve lipe ukaza;
ne mogoh ne reći i sudit u sebi,
   da je dar najveći lipota u tebi.
Nu kada procinih tvoj razum pak i ćud,
   tuj misal prominih, gospoje, i taj sud.
I evo ne vim reć, oda dva taj dobra:
   ali si lipa već, al umna i dobra?

 

Dinko Ranjina

(1536. – 1607.)

JEDNA JE JUR LJEPOTA…

   Jedna je jur ljepota s kojom je združena
izvrsna dobrota života počtena;
   jedan lip, drag pogled, jedna lijepa usti,
iz kih rič jakno med slatka se izusti;
   jedan smih drag toli ki činit ima vlas
da zledim ne boli taj, s kim gre hud poraz;
   jedan lip, drag ures kim ljubav pripravlja,
neizdrišan prem tvrd vez na grlo da stavlja,
   jedna jur milos taj združena s ljubavi,
koja se na svit saj u pjesneh svud slavi;
   jedan hod tih, počten, jedan znan lip govor
u komu jes skroven od slasti svaki stvor;
   jedan čin s hitrinom oholo priklonan,
ki duhu vik inom na svitu ne bi dan,
   smamiše tolikoj kroz silnu tuj njih moć
jadovni život moj da sve mre dan i noć.

 

Sabo Mišetić Bobaljević „Glušac“

(1529./1530. – 1585.)

SRCE MI JE PUNO JADA

Srce mi je puno jada,
   ne umim ti razlog riti,
   sreća huda mnome vlada,
   ni mi živjet ni umriti.
Ter se čudim u mom biću
   gdi se dobro mê privrati,
   zima mi je u proliću,
   sunce mi se natrag vrati.
Vedrina se moja smuti,
   mokri daždi suše zemlju,
   a veselje u plač ljuti,
   pokoj i trud i nevolju.
Oči imam, a slijep gredu
   zrak se obrati u tamnosti,
   gorim stojeć vâs u ledu,
   a slas kušam u gorkosti.
Ne umijem razlog rijeti
   od nesreće, kâ me tjeri,
   jer ću mučeć i umrijeti;
   bi nevjera mojoj vjeri.

  

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)

 



[ad_2]

Source link

Written by Domovina News

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

D. Dijanović: Zeleni fundamentalisti sve više postaju sekularna religija

Zorka Tolj