M. Curać: Može li se oduzeti hrvatsko državljanstvo?

Može li se oduzeti hrvatsko državljanstvo, kako to jedan saborski zastupnik misli, preciznije rečeno, kako javno predlaže? Hrvatski Ustav u svojim temeljnim odredbama jasno kaže da državljanin Republike Hrvatske ne može biti prognan iz Republike Hrvatske niti mu se može oduzeti državljanstvo.

Zakonom o hrvatskom državljanstvu pak regulira kako se državljanstvo stječe i kako prestaje. Državljanstvo je jedno od najzaštićenijih prava svakoga hrvatskoga građanina, koje se ne može oduzeti mimo volje pojedinca ili pak dodijeliti mimo strogo utvrđenih zakonskih pravila.

Ukaz o proglašenju Zakona o hrvatskom državljanstvu hrvatski predsjednik Franjo Tuđman potpisao je 28. lipnja 1991., nakon što ga je Hrvatski sabor donio 26. lipnja 1991. Taj zakonski propis u međuvremenu se pet puta dorađivao, ali je u glavnim postavkama ostao nepromijenjen. Donesen je zamijenivši onaj Socijalističke Republike Hrvatske, samo dan nakon što je Hrvatski sabor na povijesnoj sjednici 25. lipnja 1991. donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Ta činjenica sama po sebi govori koliko je to za državu bio važan pravni akt. Suverena i neovisna država nezamisliva je bez stanovništva, njezinih državljana i njihova državljanstva.

Po Zakonu, hrvatsko državljanstvo stječe se podrijetlom; rođenjem na teritoriju Republike Hrvatske; prirođenjem i po međunarodnim ugovorima. Prestanak državljanstva može se pak dogoditi: otpustom, odricanjem i po međunarodnim ugovorima.

Otpust iz državljanstva moguć je samo temeljem pismenoga zahtjeva i jedan od osnovnih uvjeta jest da je osoba navršila 18 godina. Otpust iz hrvatskoga državljanstva, međutim, ne može dobiti osoba protiv koje se u Republici Hrvatskoj vodi kazneni postupak zbog djela koje se goni po službenoj dužnosti ili ako je u Republici Hrvatskoj osuđena na kaznu zatvora dok tu kaznu ne izdrži.

Lenjin je oduzeo državljanstvo stotinama tisuća osoba

Nasuprot takvoj zakonskoj odredbi, kako se ovih dana moglo čuti u jednom javnom mediju, zbog znatnoga privrednoga kriminala „predložili bi oduzimanje državljanstva i izgon iz države, jer tako to rade suverene države“. Takvo se mišljenje vrlo brzo proširilo društvenim mrežama i uglavnom naišlo na znatno neslaganje jer je u suprotnosti s Ustavom.

U svezi s rečenim prijedlogom nameće se više pitanja: tko bi predložio mjeru oduzimanja državljanstva, tko bi ju donosio, posebno ako se državljanstvo stječe rođenjem, odnosno u koju bi državu eventualno osoba bila prognana? Je li moguće takvo što bez izmjena Ustava i zakonskoga propisa ili je dovoljno samo predložiti? Može li to tako biti u pravno uređenoj državi?

„Otpust“ i „oduzimanje“ državljanstva dvije su različite kategorije. Jedno je dobrovoljno odricanje, a drugo je prisilno, koje priječi Ustav i hrvatsko zakonodavstvo.

U povijesti je bilo oduzimanja državljanstva. Najdrastičnije nakon ruskoga građanskoga rata, kada je V. I. Lenjin oduzeo državljanstvo više od 800.000 tisuća osoba koje su, osim što su se suočile s problemom progonstva, trajno izgubile legalnu vezu sa svojom matičnom zemljom.

Radikalizacija vodi u destabilizaciju države

Nakon što se u Hrvatskom saboru ovih dana prijetilo „toplim pidžamama“, sada imamo i vrlo proizvoljan protuustavan prijedlog o „oduzimanju državljanstva i izgonu iz države“ iako, kako je već rečeno, takvo što hrvatski pravni sustav ne poznaje, osim ako se ne ćemo vratiti na onu – ne treba se držati zakona kao pijan plota. Ako bi se uvela mogućnost oduzimanja državljanstva za teška gospodarska kaznena djela, bez sumnje, otvorila bi se Pandorina kutija i nitko ne zna tko bi i zašto mogao biti obuhvaćen oduzimanjem državljanstva i izgonom iz države. Od saborskih zastupnika, kada u javnost izlaze s ovakvim prijedlozima, očekivati je poznavanje Ustava Republike Hrvatske i zakonskoga propisa koji uređuje pitanja državljanstva.

Kad se društvo suočava s nezakonitim postupcima, koji mogu potkopati temelje države, umjesto nabacivanja raznih radikalnih mjera, mnogo je bolje iznalaziti putove jačanja pravne države i vladavine prava, inače bismo se mogli suočiti s tendencijama razbuktavanja radikalizma.

Što u konačnici donosi radikalizam i mogu li se već uočiti njegovi nositelji? Donosi destabilizaciju hrvatske države, a nositelji takvih tendencija sami se sve jasnije ocrtavaju na političkoj pozornici. Istini za volju treba reći kako povremena ispraznost i pretvaranje najvišega predstavničkoga tijela u „cirkus“ ne ruši samo njegov dignitet, povijesno značenje, kao zakonodavnoga tijela, čuvara hrvatske državnosti, već na svoj način pridonosi i spomenutoj radikalizaciji stanja u društvu. Hrvatska ima strašna iskustva s radikalizmima, bilo onima lijevima ili desnima.

Marko Curać